Sukob javnog i privatnog zdravstva

Participacija liječi hipohondriju?

AIM, Sarajevo, 14. 03. 2001. "Vađenje krajnika je kod vas jedina terapija. Moraćete ostati u bolnici nekoliko dana da saniramo upalu i povadimo potrebne nalaze, pa nakon operacije nekoliko dana da nadgledamo krvarenje. To će vas, kao participacija, koštati oko dvije stotine maraka" odgovor je koji pacijent dobija u državnoj zdravstvenoj ustanovi. Istovremeno će na istom mjestu posavjetovati kako će mu u privatnoj poliklinici uraditi operaciju i pod upalom, bez krvarenja, a sve će trajati samo jedno prijepodne. Samo što bi ga to koštalo 400 maraka. Nerjetko, pacijent se odlučuje za brže, sigurnije i - skuplje rješenje.

Jer, u domovima zdravlja u bosanskohercegovačkoj prijestolnici najčešće ni usred radnog vremena nema pacijenata. Mnogi su shvatili da zalud dolaze, da sa zdravstvenom knjižicom mogu sate provoditi ispred šaltera u nadi da će se sestra zadužena za administrativne poslove možda i pojaviti. "Ljudi u bijelom" promarširaju koji put hodnicima, i sve se završi tako što potencijalnog pacijenta pogledaju začuđeno, u stilu "Sad si našao biti bolestan!" Oko dva poslije podne skinu uniforme i razilaze se. Kud ko - neko kući, a neko (češće) u privatnu ordinaciju.

Zato ne čudi priča (koju naravno nijedan ljekar neće potvrditi) o tome kako se uplašeni bolesnik (onaj sa zdravstvenom knjižicom) šalje na liječenje u privatnu poliklniku, "Jer, zaboga, ovdje sam kao ljekar nemoćan, ali zato u mojoj (prijateljevoj) privatnoj ordinaciji imamo sve." Također nezvanično, postoji cjenovnik po kojem se ravnaju pojedini hirurzi kojima se u famoznoj plavoj koverti plaća "besplatna" operacija u državnoj klinici. Kada je priča nedavno postala suviše javna, bivši je direktor Kliničkog centa Univerziteta u Sarajevu morao oformiti antikorupcioni tim koji je trebalo da nadgleda rad pet hirurga o čijem se podmićivanju najviše govorilo , ali javnost nikada nije upoznata sa rezultatima istrage. Ako se usudite i uputite neku primjedbu ljekaru ili medicinskoj sestri, oni će istog trenutka izvući iz rukava najjači argument - male plaće. Što je i istina - ljekari su u BiH plaćeni mjesečno koliko njihove kolege u razvijenom zapadu zarađuju gotovo dnevno.

Rijetkih primjera predusretljivosti i ljubaznosti i u ustanovama javne zdravstvene zaštite ima, ali su oni, ipak, rezervisani za privatne poliklinike. Ljekari su svjesni da u privatnim ustanovama zavise od pacijenta i da će ga zadržati jedino ukoliko mu posvete punu pažnju. Zbog mora loših iskustava u državnim ustanovama svi oni koji to sebi mogu priuštiti liječe se danas kod privatnika. Koliko je to unosan posao, vidi se po svakodnevnom otvaranju novih i sve kompeksnijih privatnih zdravstvenih ustanova.

Inače, svakom zaposlenom (i prijavljenom) radniku od plaće se za zdravstveno osiguranje izdvaja 18 odsto mjesečno. Trebalo bi da se u kantonalne fondove za zdravstveno osiguranje isti procenat ulaćuju u penzioneri, odnosno penzioni fondovi, koji to ne čine. Hronično nemaju para ni za penzije dok su penzioneri hronično i najbolesnija kategorija stanovništva. Samo u Federaciji BiH po tom osnovu bi čak trebalo da se uplati oko 10 miliona maraka mjesečno. U takvoj situaciji zdravstveni osiguranci prisiljeni su da za liječničke usluge plaćaju i participaciju. Prema zvaničnom cjenovniku Kliničkog centra potrebno je platiti za: konzilijarni pregled - 20 maraka, ultrazvuk - 10, magnetnu rezonancu 80 KM, razbijanje kamenca u bubregu 200 KM, odstranjivanje manjih dobroćudnih tumora 114 KM. Djeca sa govornim manama logopedu plaćaju 22 KM za samo jednu vježbu... Za zdravstveno osiguranje godišnje se izdvaja oko hiljadu maraka po osiguraniku. Ali, ako osiguranik godinu dana nije bio bolestan, pa samim tim nije potražio ljekarsku pomoć, te prvi put ode na pregled, moraće platiti pet maraka da bi ga pregledao specijalista.

Participacija, prema mišljenju vršioca dužnosti generalnog direktora Kliničkog centra u Sarajevu dr. Farisa Gavrankapetanovića, ima funkciju odvraćanja pacijenta od nepotrebnih pregleda. U slobodnom prevodu - participacija liječi hipohondriju!? Mnoge njegove kolege ne uvažavaju ovakvo mišljenje jer vjeruju da niko ne ide u bolnicu u potrazi za uzbuđenjima i dobrim provodom. Dr. Nedim Deronja, mišljenja je da participaciju, naročito kada se odnosi na boravak pacijenta u bolnici, hitno treba ukinuti.

Šta je sa privatnom ljekarskom praksom koja niče kao gljive poslije kiše? Prema Pravilniku za rad zdravstvenih ustanova, u privatnim ustanovama mogu raditi doktori samo do trećine punog radnog vremena (do 60 sati mjesečno). Ova "povlastica" uporednog rada važi samo za profesore i docente medicinskih fakulteta. "Obični" ljekari moraju se opredijeliti ili za rad u državnim, ili za rad u privatnim zdravstvenim ustanovama. Praksa pokazuje, međutim, da se imena brojnih profesora nalaze na vratima privatnih ordinacija sa punim radnim vremenom. Što će reći da liječnici ne samo da krše propisane zakone, već i zakone fizike - u isto se vrijeme nalaze na fakultetu sa studentima, na Kliničkom centru i u privatnoj ordinaciji (!?)

Ljekari koji rade samo u državnim zdravstvenim ustanovama i oni koji pored toga imaju i privatni angažman, logično, o ovom problemu, ne razmišljaju isto. Dr. Gavrankapetanović kaže da podržava konkurenciju, ali da u ponekim medicinskim oblastima nema i da još dugo neće biti konkurencije "jer još uvijek nema privatnih klinika, odnosno ustanova sa bolničkim krevetima". Čudno ali istinito, direktor nije dobro informisan, jer u poliklinici "Bosanes", u centru Sarajeva, vlasništvu nekoliko ljekara koji se nalaze i na platnom spisku ustanove kojom on rukovodi (Klinički centar) obavljaju ozbiljnije hirurške zahvate nakon kojih pacijent može po nekoliko dana ostati u bolničkom krevetu uz njegu stručnog osoblja. I, ako je vjerovati reklamnim tekstovima kojima su ovdašnji mediji obasuti, onda pomenuta (poli)klinika nije jedini takav primjer.

A, kad smo kod medija - propisom Službenog lista Federacije Bosne i Hercegovine od 17. avgusta 2000. godine, u članu 4. se kaže: "Naziv privatne prakse ne smije po veličini, izgledu i obliku imati reklamna obilježja, niti se privatna praksa može reklamirati". U slobodnom prevodu, firma privatne ordinacije treba da sadržava samo ime i prezime, te zvanje stručnjaka i radno vrijeme. Dizajneri ne bi trebalo da imaju ikakvog posla na "ukrašavanju" firmami, a naročito, prema Službenom listu, ljekari i stomatolozi ne bi trebalo da se reklamiraju ni u štampanim ni u elektronskim medijima. I ova i ostale odredbe (o vođenju evidencije, zaštiti od rentgen dijagnostike i sl) stupile su na snagu osam dana po objavljivanju, ali nezvanično je privatnicima rečeno da ih se moraju u potpunosti pridržavati nakon što istekne šest mjeseci. I prema tom nezvaničnom roku vrijeme im je isteklo 25. februara ove godine, ali i dalje dnevne novine u svakom svom izdanju objave barem tri reklame privatnih ordinacija, a na TV i radio stanicama se vrte video spotovi i džinglovi sa svjetlećim zubićima.

Vlasnicima privatnih ordinacija, nije jasno zbog čega se ne smiju reklamisati. Jedan od njih, za AIM je izjavio, uz molbu da mu ne objavljujemo ime zbog eventualnih problema koje bi zbog toga mogao imati na svom radnom mjestu (opet, Kliničkom centru), kaže da bi ovakva odredba mogla dovesti do toga da pojedinačni slučajevi kada ljekari u državnoj ordinaciji pacijenta nagovaraju da ih posjeti privatno, mogli postati praksa. Drugi, stomatolog, koji takođe strahuje za svoj (državni) posao, kaže da se zabrana reklamiranja može promatrati iz dva aspekta - praktičnog i moralnog. "S praktične tačke gledišta ogromna svijetleća firma i radio džinglovi dobro dođu jer na taj način pacijent čuje za da postojite i obrati vam se. S moralne, opet, možda zabrana i nije loša - za ljekara i zubara treba da se zna preko zadovoljnih pacijenata koji ga preporučuju jedni drugima, a ne zahvaljujući simpatičnoj kompjuterskoj animaciji zuba koji četkom sebi pere glavu i slično."

Direktor Kliničkog centra nema ništa protiv toga da ljekari pozivaju pacijenta na privatno liječenja, no "to ne smiju raditi tokom radnog vremena". Kaže da unutar Kliničkog centra postoji etički komitet, ali da se nikada nije bavio ovim pitanjem. Većinu problema u vezi sa radom ljekara trebalo bi da rješavaju ljekarske komore. Sarajevska komora, koja je najveća, jer u njoj radi oko 1.600 ljakara, što je trećina od ukupnog broja u Federaciji BiH, formirana je, ali ne djeluje. Komora bi trebalo da ljekarima izdaje i licence za rad, kako je to svuda u razvijenom svijetu, ali sada u FBiH institucija takve licence ne postoji što, očigledno, nekome odgovara. Ni na broj telefona Stomatološke komore niko se ne javlja usred radnog dana. Inače, već je više od deset godina prošlo kako su se ljudi odvikli da idu državnim stomatolozima. Ovi su ih "otjerali" lošim materijalima, crnim plombama koje ispadaju, ružnim protezama, nedavanjem anestezije... Tako privatna stomatološka služba funkcionira odavno i besprijekorno, bez obzira na to što pojedine usluge basnoslovno koštaju. Hoće li ista sudbina zadesiti i državnu zdravstvenu službu? Rješenja, sasvim sigurno, postoje. I možda se neki od novoizabranih prvih ljudi odgovornih za ova pitanja dosjeti kakvog koje će učiniti da svi budu zadovoljni. Prvenstveno nekog koje će natjerati svakog ljekara i baš svaku medicinsku sestru da shvate kako žive od pacijenata i kako im moraju, uz osmijeh, ponuditi najbolje što imaju i znaju.

Kad smo kod ovog "imaju", onda općom podjelom na "sve svoje u svom kantonu"( univerzitet, klinički centar...), ispada da Kanton Sarajevo ima previše bolesničkih kreveta jer svako "ima da boluje samo u svom kantonalnom krevetu!". No, priča o racionalizaciji ili famoznom kućnom ljekaru za koga je dovoljno imati samo ovjerenu zdravstvenu knjižicu a ne i dubok džep, već je postala hronična. Zato da i neko oboljenje ne bi postalo hronično, oboljeli daje i posljednju marku za odlazak u privatnu ordinaciju, pa makar mu za nju šapnuo ljekar u hodniku državne zdravstvene ordinacije.

Adriana KUČI (AIM, Sarajevo)