Globalizacija i privatizacija u FBiH <h3>Slovenci su krivi za sve</h3>

AIM, Sarajevo, 12.03.2001. Bićemo najamnici dok će drugi pokupovati sve!- teza je koja se sve češće pojavljuje u bosanskohercegovačkoj javnosti. Gotovo po pravilu, kao "žrtva" se vidi samo jedna nacija. A kao ključni argument navodi se činjenica da je od 11 registrovanih privatizacijskih fondova u FBiH u devet strani kapital, tačnije slovenački, suvlasnik ili većinski vlasnik.

Pojava "stranaca" spremnih da kupe dio ponuđene državne imovine u procesu privatizacije koji je u toku, najviše pogađa elite do sada vladajućih nacionalnih stranaka u BiH. Njihovi planovi bili su prilično jednostavni. Političku moć koju su držali u vlastitim rukama, svako u svom nacionalnom ataru, trebalo je još samo i formalno pretočiti u ekonomsku, pod okriljem privatizacije, čime bi dugoročno bile zadržane privilegovane pozicije i moć. Tu leži i glavni motiv što se u dosadašnjem toku privatizacija odvijala mahom u zacrtanim etničkim granicama. Naime, do sada nije zabilježeno da je, recimo, neki od poslovnih prostora ili industrijskih pogona u Sarajevu kupio neko iz Čitluka, Gruda ili Banje Luke, ili obrnuto. Uostalom, sve dosadašnje privatizacijske afere u cijeloj BiH imale su jednu zajedničku karakteristiku - glavni akteri su uvijek bili "domaći" igrači.

Transformaciju u novu ekonomsku elitu, dosadašnji lideri i njihova svita smatrali su svojim prirodnim pravom i adekvatnom nagradom za svoju desetogodišnju "brigu" o "svom narodu" i borbu za "više nacionalne ciljeve". Zato se s pravom osjećaju pogođenim ulaskom "stranaca" u njihov nacionalni tor. Jednostavno, u tržišnoj fer utakmici, domaći novopečeni bogataši nemaju šanse u nadmetanju pravim novcem sa investitorima iz inostranstva. Iako su bezobzirnom pljačkom i drugim vidovima kriminala tokom proteklih godina stekli, za lokalne uslove zavidan imetak, njihova "prvobitna akumulacija kapitala" nedovoljna je za kupovinu kompanija vrijednih desetine i stotine miliona maraka. Za ozbiljne svjetske investitore, oni su sitne ribe. Upravo zato se prethodnih godina sistematski obarala vrijednost državnog kapitala u fabrikama kako bi se njihova nominalna cijena učinila prihvatljivom za ratne i postratne domaće tajkune. Da bi se uspješno došlo do vlasništva nad kapitalnim objektima, privatizacijski certifikati podijeljeni svim građanima FBiH, u ukupnoj nominalnoj vrijednosti od oko 13 milijardi DM, obezvrijeđeni su do te mjere da se na slobodnom tržištu prodaju za tri odsto od nominalnih iznosa. Naravno, kada se njima kupuje državna imovina koja se privatizuje, tada se računa puna nominalna vrijednost certifikata. Ovaj razrađeni sistem prenosa državnog kapitala u ruke odabrane elite osujetila je u posljednji trenutak međunarodna zajednica, izdvajanjem osamdesetak najatraktivnijih domaćih preduzeća za prodaju putem međunarodnih tendera uz plaćanje, isključivo, gotovim novcem.

Da nesreća nikada ne dolazi sama, nesuđenim vlasnicima iz redova domaćih tajkuna, pokazali su i privatizacijski investicioni fondovi. Tačnije, pojava stranih investitora kao suosnivača ili potpunih vlasnika ovih fondova, čime je propala i rezervna varijanta, da se certifikatima kupljenim od građana za simbolične iznose, u miru pokupuje preostala državna imovina.

Povika na "strance", kojima će se biti sluga a oni gospodari, a koja dolazi iz redova nacionalnih stranaka, ima i svoje političke ciljeve. Ključ preživljavanja ovih stranaka leži u održavanju osjećaja kolektivne ugroženosti. Kako je sve teže ubijediti ljude da im "oni drugi" ozbiljno rade o glavi i prepadati ih neminovnim novim ratom, barem dok su NATO trupe prisutne u BiH, kao alternativa dobro dođe i ekonomska "ugroženost" od "stranaca". Pri tome nacionalni dušebriznici bezočno izvrću činjenice koje im kvare projektovanu sliku o ugroženosti svog naroda. A u hajci na Slovence, osnivače domaćih PIF-ova, zaboravlja se jednostavna činjenica, fondovi prikupljaju prvenstveno certifikate kojima raspolažu samo domaći građani, a potom ih ulažu u domaća preduzeća. Suvlasnici fonda su oni koji ulože svoje certifikate, pa će se i eventualni profit dijeliti srazmjerno visini uloga. Dok su Slovenci u osnivanje PIF-ova barem donijeli svoj keš, SDA je za formiranje "svog" PIF-a nominalnim osnivačima obezbijedila pare iz budžeta, što je i nezakonito i u najmanju ruku nemoralno.

Ono što ne treba zaboraviti, jeste da će bez obzira na to da li je novi vlasnik iz Slovenije, Kine ili Amerike, u fabrikama raditi i zarađivati platu domaći radnici. Jer, teško je povjerovati da bi samim radnicima bilo bolje ukoliko bi umjesto za stranca radili za domaćeg vlasnika. Kada se radi o strateškim preduzećima izdvojenim za prodaju preko međunarodnih tendera uz isključivo plaćanje novcem, onda je zapravo riječ o činjenici da je domaćoj ekonomiji očajnički potreban svjež novac i nove tehnologije za ozbiljnije pokretanje proizvodnje. Bilo bi dobro da se taj novac može naći u zemlji, ali ga jednostavno nema. Građani BiH su tokom posljednjih deset godina totalno osiromašeni i dovedeni u situaciju da se bore za golo preživljavanje od danas do sutra. U zemlji gdje je stopa nezaposlenosti 40 odsto, a gdje se kupovina nove odjeće i obuće smatra kapitalnom investicijom, nerealno je očekivati da ljudi imaju viška para za dugoročno investiranje.

Čak iako strah zbog učešća stranih investitora u domaćoj privatizaciji ne bi bio motivisan sitnim ličnim interesom, onda on svjedoči o poražavajućem nerazumijevanju svijeta u kojem živimo i koji nas okružuje. Sviđalo se to nama ili ne, proces globalizacije, prije svega ekonomske, je tu. Suverenitet, kako ekonomski tako i politički, odavno je postao prilično apstraktna stvar, a kapital nikada nije imao ni naciju ni vjeru, ni teritorijalnu pripadnost, već je njegova vodilja uvijek bio samo profit. O tome svjedoči i iskustvo tokom četvorogodišnjeg rata u BiH kada su cigarete, alkohol i kafa, bez problema prelazile preko linija fronta, donoseći spretnim "biznismenima" izuzetne ekstraprofite iz džepova njihovih podanika. Oni koji danas u slovenačkim investitorima vide uljeze na svom terenu, sasvim sigurno ne mogu omogućiti BiH ulazak u EU te druge evropske i svjetske integracije. Ideja "Evropa bez granica" u potpunosti je oprečna ideologiji koja počiva na eksluzivnoj "nacionalnoj teritoriji" , gdje "oni drugi" nemaju šta da traže, bilo da je riječ o parama, ekonomiji ili političkoj moći. Zatvaranje u ekskluzivne nacionalne teritorije, dugoročno je neodrživo i ima previsoku cijenu, izraženu u bijedi, siromaštvu i zaostajanju na svim poljima većine građana, a jedini koji profitira je malobrojna elita koja je i kreator takve politike. Uostalom, nacionalni eksluzivitet je prilično slaba utjeha za prazne stomake, a dalje nazadovanje nedovoljno kao kompenzacija za "sreću" da su "naši ljudi" vlasnici preduzeća a ne tamo neki "Slovenci".

Dražen Simić (AIM, Sarajevo)