Droga u maskirnoj uniformi

Aim, Zagreb, 12.3.2001.

Jasen Drnasin, tako je ime ponosu i diki hrvatskoga militarizma, dvadeset četverogodišnjem mladiću koji je završio West Point i kojega su ovdašnji poklonici nabildanih praznoglavaca u maskirnim uniformama godinama reklamirali kao budućnost Hrvatske vojske. E, onda je došao

1. veljače ove godine: Jasen Drnasin, njegova djevojka Tanja Milanović i gospođa Drnasin vozili su se iz Splita prema Sinju kako bi proslavili zaruke dvoje mladih i zaljubljenih i valjda ni u jednom trenutku nisu pomislili da će ih cesta kojom se voze odvesti na stranice novinskih crnih kronika. A dospjeli su upravo tamo, jer je najveća nada Hrvatske vojske u jednom trenutku izvadila nož i Tanji Milanović zadala šest-sedam ubodnih rana u predjelu vrata i prsa. Kasnijim vještačenjem bit će utvrđeno da je Drnasinov pomalo neobičan način ispoljavanja ljubavi bio izazvan smjesom marihuane i benzodiazepina što je u to vrijeme cirkulirao njegovim organizmom.

Slučaj Jasena Drnasina izbacio je na površinu priču o prisutnosti droge u redovima Hrvatske vojske: veza svakovrsnih opijata i nositelja maskirnih odora u proteklih se desetak godina ogledavala u tome da su se vojnici ispostavljali kao glavni dileri heroina, kokaina i drugih droga, a to je opet imalo značiti da iza trenutačno najunosnijeg posla na svijetu u Hrvatskoj stoje vojne strukture. Hrvatska je prodajom droge, prema procjenama upućenih, dobrim dijelom financirala vlastite ratne izdatke, a o istom su trošku punjeni džepovi neznanih heroja koji su stajali iza čitavoga biznisa. O herojima koji su za račun države ili njezinih visokorangiranih službenika izvodili operativne poslove distribucije opijata, ipak, ponešto znamo.

Recimo, general Ivan Andabak: tip koji je upravo optužen za organizaciju atentata na zamjenika bosanskohercegovačkog ministra policije Jozu Leutara trune u riječkome zatvoru zbog sudjelovanja u krijumčarenju više od šest stotina kilograma kokaina; ili, recimo, pukovnik Nikola Krišto: ovaj djelatnik SIS-a, zloglasne tajne službe Ministarstva obrane, prije sedam je godina uhvaćen u Krapini s četiri kilograma heroina, ali zbog toga nije čak ni prekršajno sankcioniran; ili, na primjer, Dražen Bekavac: pripadnik Prvog hrvatskog gardijskog zdruga, nekoć Tuđmanove pretorijanske garde, na šibenskom je mostu uhvaćen s pedesetak kilograma marihuane u autu; ili, primjerice, Vladimir Štitić: pripadnik Vojne policije koji je u Delnicama krijumčario tridesetak kilograma heroina, te se i danas nalazi u bijegu...

"Tijekom protekle godine Kriminalistička vojna policija u suradnji s MUP-om podnijela je kaznene prijave protiv 342 pripadnika Oružanih snaga Republike Hrvatske zbog osnovane sumnje da su počinili kazneno djelo zlouporabom opojne droge. U odnosu na 1999. godinu, kada je podneseno 317 kaznenih prijava, u protekloj godini došlo je do povećanja kaznenih djela zlouporabe droge u iznosu od 7,88 posto. Toliko o dramatičnom rastu narkomanije u HV-u", stoji u reagiranju Ministarstva obrane na učestale novinske napise o narkomaniji u vojnim redovima. Novinarska upozorenja o sve većem broju konzumenata lakih i teških droga u kasarnama Hrvatske vojske Ministarstvo je obrane tako pripisalo jeftinome senzacionalizmu i žurnalističkim željama da se stanje u "regionalnoj vojnoj sili" prikaže alarmantnim: u suštini, međutim, stanje uopće nije alarmantno, ali se, eto, tu i tamo zna zbiti da najveća ovdašnja vojna nada - pod utjecajem narkotika - posegne za džepnim nožem i hladnokrvno izbode vlastitu zaručnicu. Guranje glave u pijesak - što je sindrom koji Hrvatsku vojsku ne napušta od dana njezina stvaranja - još se jednom, dakle, ispostavio najefikasnijim načinom rješavanja problema kad je posrijedi hrvatsko Ministarstvo obrane.

No, hrvatski problemi s drogom ne mogu se svesti samo na konzumente u vojnim uniformama: daleko veći problem su civilni uživatelji narkotika, čiji se broj iz dana u dan povećava. Grad koji je godinama slovio kao glavno narkomansko središte u Hrvatskoj bio je Split: mračni podrumi Dioklecijanove palače i tamni zakuci splitskoga Đardina i danas su ispunjeni omamljenim mladićima i djevojkama pored kojih se nalazi narkomanski pribor, ali prema svježim istraživanjima, glavni dalmatinski grad više ne prednjači po broju registriranih narkomana u odnosu na broj stanovnika. Naime, na crnoj hrvatskoj top-listi narkomanskih centara vodstvo je preuzeo Zadar. U tom gradu službeno je registrirano devet stotina ovisnika o teškim drogama, a upućeni tvrde da je stvarni broj narkomana tri-četiri puta veći. Prema podacima jedine zadarske specijalizirane ustanove za probleme narkomanije, Centra za prevenciju i izvanbolničko liječenje ovisnika, mjesečno se u Zadru pojavi desetak novih ovisnika. U ova dva i pol mjeseca 2001. godine registrirana su tri slučaja smrti predoziranjem, dok je tokom prošle godine osam mladih Zadrana skončalo život zahvaljujući heroinu.

Po broju registriranih ovisnika, iza Zadra se nalazi Pula: u tom je gradu trenutačno evidentirano 690 ovisnika o heroinu, a učestala narkomanska smrtnost posljedica je pojave jako čistog heroina koji je posljednjih mjeseci preplavio istarsko narkotržište. Pulu slijedi Šibenik s tristo evidentiranih heroinskih ovisnika, tu je zatim milijunski Zagreb s četiri tisuće ovisnika, a tek je na petom mjestu nekoć vodeći Split u kojemu su registrirana 132 ovisnika.

"Dobro organiziranom mrežom terapijskih zajednica i povezanošću s drugim stručnjacima Split je uspio smanjiti problem ovisnosti o drogama", kaže doktor Ante Barbir, voditelj državne Komisije za suzbijanje zloupotrebe droga. Po njegovim riječima, Split bi trebao biti uzor drugim gradovima, koji problemu narkomanije još uvijek ne posvećuju pravu pažnju. "Veliki problem u borbi protiv ovisnosti je i u tome što, primjerice, u Zagrebu imamo samo jedan centar za liječenje ovisnosti, a trebalo bi ih biti najmanje četiri. Slična priča je i u drugim gradovima", riječi su dr. Barbira, koji je najavio skoro otvaranje novih centara za liječenje ovisnika u Splitu, Rijeci, Puli, Zadru, Osijeku i Zagrebu, te uvođenje kolegija "Ovisnosti" na zagrebačkom Medicinskom fakultetu.

Ivica Đikić