Decentralizacija Hrvatske

Aim, Zagreb, 11.3.2001.

Prije gotovo jedanaest godina hrvatski su građani na prvim višestranačkim izborima zanemarili mogućnost regionalnog uređenja države, većinskim izborom političke struje koja je eksplicitno podržavala centralizaciju zemlje u narednom periodu. Usprkos strankama koje su programatski zagovarale regionalizaciju, Hrvatima je tada bilo važno nešto drugo, pa se nacija tokom desetljeća Franje Tuđmana držala štapa pobodenog u glavnom gradu, dok je provinciji kolektivno okrenula onaj manje pristojan dio tijela. U hrvatskom je slučaju takva orijentacija bila dodatno pogubna, jer je već zbog specifičnog geografskog razmještaja ovdje periferija baš sve, osim Zagreba. I tako, Zagreb je cvao, gledano u zadanim proporcijama, dakako, a regije su odumirale poput gangrenoznih udova. Tome se donekle oduprla Istra, koja je bila dovoljno blizu Zapadu i također dovoljno daleko od Zagreba.

Prije nekoliko dana, međutim, zasjeli su u Rijeci ministri koalicijske hrvatske Vlade, da rasprave o decentralizaciji države. Simbolički su za ovaj povijesni sastanak izabrali regionalno središte do kojega se mogu iz metropole dovesti za dva sata, i koji ipak nije u tako lošem stanju kao Split ili Osijek. No, važno je da su načeli temu, i da su sa najava prešli na konkretne poteze. Prvi od takvih je bilo donošenje Prijedloga Zakona o lokalnoj i područnoj samoupravi, a slijedile su mu izmjene osam zakona koji će također doprinijeti decentralizaciji države. Posrijedi su legislativna uporišta koja definiraju nadležnosti države nad tijelima lokalne samouprave u područjima zdravstva, socijalne skrbi, školstva i kulture, a preko kojih je prethodna državna vlast često demonstrirala silu, dajući puku do znanja kako bez volje Zagreba nije moguće postaviti ni zadnjega školskog podvornika.

Vlast u posjedu Hrvatske demokratske zajednice imala je običaj propisati status grada svakoj selendri koja nije pokazivala buntovničke simptome spram njezine politike, pa su se po zemlji množile šarene table s tobožnjim povijesnim grbovima tih i tih gradova, i putokazi koji s državne magistrale vode u "centar" nekoga "grada" od četiri tisuće duša. Polisi tog soja nisu se zamarali vlastitim problemima, jer im Zagreb tako neviđenu razinu samostalnosti nije ni dopuštao, a sam se komunalijama kojekakvih varošica nije kanio gnjaviti. Naravno, najvažnije pitanje o djelokrugu lokalne samouprave i centralne vlasti, jest ono koje se tiče novca. Bez obzira na dimenzije provincijalnih kompleksa, nitko se ni ranije nije zanosio uvjerenjem da se bez prava na vlastitu blagajnu može upravljati gradovima i županijama, pa su ministri na riječkom sastanku i taj problem uzeli u obzir...

Županijama će se ubuduće povećati udio prihoda iz poreza na dohodak, sa sadašnjih osam za dodatnih 23 postotaka. Gradovi, kojih će ubrzo biti nešto manje (33 umjesto sadašnjih 122) - ne zbog prirodnih kataklizmi, nego zbog revizije gradskog statusa - preuzet će brigu o provođenju dijela osnovnog školstva. Za to će im trebati novac, pa im se stopa udjela u porezu na dohodak povećava sa 32 na 40 posto. Ovi postoci izvan preciziranog konteksta ne znače puno, ali je jasno da razliku gubi - Zagreb. Sve općine imat će pravo, već prema mogućnostima svojih građana, da uvedu prirez uobičajenom porezu na dohodak, a predloženo je i povećanje poreza na kuće za odmor. Županije i niže jedinice lokalne samouprave imat će ovlasti nad još nekoliko vrsta poreza, od onoga koji se ubire na neobrađeno poljoprivredno zemljište, do poreza na tvrtku ili korištenje javnih površina.

Državne nadležnosti bit će djelomice prebačene na niže jedinice uprave. Županije će odlučivati o planiranju lokalnoga gospodarskog razvoja, prometa i prometne infrastrukture, i uspostavljanju mreže različitih institucija, te će biti dužne voditi brigu o velikom dijelu zdravstva i školstva. Gradovi će upravljati dijelom socijalne skrbi, primarnom zdravstvenom zaštitom, predškolskim i osnovnim obrazovanjem, te će imati kontrolu nad komunalnim djelatnostima i urbanističkom planiranju. Jedinice lokalne samouprave imat će veću slobodu međusobnog i međunarodnog povezivanja, a njihova tijela Vlada više neće moći svojevoljno raspuštati, izuzev pod izvanrednim okolnostima. Gradovi sa više od 30 tisuća stanovnika uživat će veća prava negoli dosad, a ukupni državni nadzor nad stvarima u djelokrugu lokalnih jedinica bit će provođen samo kada je posrijedi zakonitost rada.

Vladini prvi ministri, kreatori ove reforme, smatraju da će odsad pojedine jače županije krenuti s bržim razvojem, dok je dosad ritam određivan po najslabijima. Da ne bi došlo do kobnog nesrazmjera, osnovat će se posebni fond iz kojeg će manje razvijene županije i općine sanirati svoje zaostatke za prosjekom. Cijena kompletne decentralizacije iznosi oko milijardu i 700 milijuna kuna, dok će spomenuti fond brojati zasad oko 586 milijuna kuna. Ipak, najzanimljiviju informaciju između svih brojčanih pokazatelja predstavlja svakako usporedba današnjeg stanja s onim otprije 12 godina, kad je riječ o odnosu državnog i lokalnih budžeta. Naime,

1. godine, u vrijeme kada je vlast u Hrvatskoj preuzimao HDZ, zbroj svih lokalnih budžeta u Hrvatskoj bio je za 20 posto veći od državnog budžeta. A danas je državni budžet za punih pet puta veći od zbroja svih lokalnih budžeta.

Aktualna hrvatska Vlada ovim će potezima svakako pomoći povraćanju građanskog samopouzdanja, jer će građani vremenom sve direktnije odlučivati o plasmanu vlastitog te javnog novca, ali će Vlada umnogome tako pomoći i sebi. Doista, najmanje što joj sada treba, e da ne bi prijevremeno bila izbačena iz sedla, jest neposredna briga o baš svakom segmentu javnog života u zemlji. To znači da će lokalne samouprave preuzeti u svoje ruke jako vruće kestenje, ali će ga barem ljuštiti u vlastitu korist. Građani će biti u poziciji manje apstrahirati tko im troši obavezna davanja, jer će prve upravitelje javnog novca imati za stalno uživo na oku. Ove promjene, koje će na snagu stupiti otprilike s novim garniturama lokalnih uprava, nakon izbora potkraj svibnja, značit će istinsku društvenu prekretnicu. Na određeni način, to će biti povratak na put socijalnog progresa.

Određenu razinu suštinske regionalizacije doživjeli smo ovdje jedino u vrijeme socijalističkog samoupravljanja. Iako je riječ o sadržajno različitim sustavima, načelno oba procesa idu prema idealu pravičnije potrošnje zarađenog novca, gdje napredniji imaju pravo ulagati u sebe, a manje razvijenima je pomoć zagarantirana. U nekadašnjoj Jugoslaviji je nacionalni princip bio presudan za federalizaciju zemlje, u novoj Hrvatskoj je postao izlikom za njezinu potpunu centralizaciju. Dva okrugla povijesna razdoblja u samo jednom stoljeću trebala su ovom društvu da uvidi kako nacionalni princip nije jedini bitan pri vaganju idealnog odnosa regija sa centrom, nego za taj proces postoje bolji prioriteti, poput ekonomskoga ili kulturalnog. Za poželjeti mu je da to osvijesti do kraja, jer će tek s takvom mijenom biti načisto da nije u igri samo još jedan reverzibilni proces.

Igor Lasić