Zagrebačke reakcije na mostarske odluke

Aim, Zagreb, 9.2.2001.

Mostarska odluka o takozvanoj "hrvatskoj samoupravi", zapravo pokušaj povratka HDZ-a na pozicije Herceg-Bosne, kao da je ponovo vratila Hrvatsku u vrijeme Franje Tuđmana kada je Bosna i Hercegovina bila jedna od najvažnijih tema službenog Zagreba. Značajna je ipak razlika u intonaciji.

Predsjednik Hrvatske Stjepan Mesić, po svom je običaju, komentirao odmah, kratko i jasno: odluke "Hrvatskog narodnog sabora" zločin su prema hrvatskom narodu, one vode getoizaciji Hrvata u BiH, svi se njihovi problemi moraju rješavati kroz institucije države.

Vladajuća šestorka također se dinstancirala od mostarskog projekta, koji de facto vodi uspostavi trećeg entiteta. Ali je njen pogled ipak nešto diferenciraniji. Premijer Ivica Račan izrazio je žaljenje i osudu zbog odluke o samoproglašenju "hrvatske samouprave". Izjasnio se za rješavanje svih otvorenih problema dijalogom i najavio da Hrvatska u tom pogledu već pokreće snažne inicijative.

Njegov stranački drug i potpredsjednik Sabora Zdravko Tomac za hercegovačke je planove pokazao mnogo više razumijevanja. Vladajuća ga je koalicija poslala u Mostar kao svog izaslanika, potom je praktično promoviran u njena svojevrsnog stručnjaka za BiH. U tom pogledu Tomac ima dobru preporuku: uvijek se zalagao za cjelovitu Bosnu i Hercegovinu. U Mostaru on je podupro tamo iznesenu političku platformu, izrazio je i veliko razumijevanje za nezadovoljstvo Hrvatskog narodnog sabora djelovanjem međunarodne zajednice u BiH. "Hrvati su u pravu", kaže Tomac, "oni samo traže svoju ravnopravnost, platforma Sabora u Mostaru jasno ukazuje na to da su odustali od stare politike". Ogradio se samo od odluke o samoupravi, smatra da ona zatvara vrata dijalogu i okreće leđa Daytonu.

Tomac je nakon Mostara u brojnim kontaktima s predstavnicima međunarodne zajednice nastavio dokazivati da se ne smije đonom na mostarske odluke, tražio je da se pravi razlika između Ante Jelavića i hrvatskog naroda, protivio se uvođenju sankcija i smatra svojim uspjehom da do njih nije došlo. On se već nudi da će svijetu objasniti problem Bosne i Hercegovine, jer, kako kaže, "mi to najbolje znamo". Tomac nije jedini koji ne vidi ništa neprilično u tome da iz Zagreba docira o tome kako bi i što bi u BiH trebalo uraditi.

Tako premijer Račan gotovo u istom dahu, s jedne strane, tvrdi da se politika Bosne i Hercegovine više ne kreira u Zagrebu, da Hrvatska neće na sebe preuzimati tu ulogu, a s druge strane glasno podrži preko medija u javnost plasirani takozvani Budišin plan za BiH. Taj plan o rekompoziciji BiH baziran je na prijedlogu što ga je prije sedam godina objavio Ivo Komšić. Po njemu, ukinula bi se sadašnja podjela na Federaciju i Republiku Srpsku, Bosna i Hercegovina bila bi federalizirana, sastavljena od dvanaestak ili nešto više kantona, bez prava na njihove posebne odnose sa susjednim državama.

Taj je plan Račan podupro i izjavom da se Hrvatska zalaže za takvo uređenje susjedne države u kojem će svaki građanin i svaki od tri naroda biti ravnopravan na cijelom teritoriju BiH. Govoreći o mogućoj vezi između mostarskih odluka o samoupravi i gotovo istodobnog boravka jugoslavenskog predsjednika Vojislava Koštunice u Banja Luci, gdje je potpisan dokument o uspostavi posebnih odnosa Beograda sa Republikom Srpskom, hrvatski je premijer istakao da "svaki korak koji balzamira sadašnju podjelu na dva entiteta nije doprinos stabilizaciji Bosne i Hercegovine. Hrvatska nema namjeru uspostavljati nikakve posebne odnose ni sa kojim dijelom BiH, nego samo sa cijelom susjednom državom", rekao je on.

Svoje zamisli vladajuća bi šestorka mogla staviti na papir i dostaviti tamo gdje se odluke donose. Vlada bi plan razrješenja aktualne krize u BiH mogla stilizirati kao non paper dokument, dakle, svojevrsni prijedlog za razmišljanje. Premijer s tim u vezi intenzivno komunicira s predstavnicima međunarodne zajednice, od Bruxellesa do Sarajeva, kažu da je riječ o pravoj diplomatskoj ofenzivi. Barata se i idejom da bi Hrvatska mogla inicirati sazivanje nove međunarodne konferencije, svojevrsnog Daytona 2.

Budišin, ili šestorkin plan ipak nema mnogo izgleda. Ne zato jer nije dobar, nego zato jer u ovom trenutku nije realan. Vjerojatno u njemu i postoje potencijali sposobni za prevladavanje ograničenja što proizlaze iz Daytonskog plana, koji je ispunio svoju funkciju da zaustavi rat, ali se u stvaranju stabilne države nije pokazao dobro skrojenim. Zagrebački plan o preustroju susjedne države nema izgleda jer međunarodna zajednica u ovom trenutku - s otvorenom krizom na Kosovu, u Crnoj Gori i Makedoniji te nestabiliziranom Srbijom - nije sklona pokretati veliko redizajniranje Bosne i Hercegovine. Također, svijet je, sve u dobroj volji prema novoj vlasti u Beogradu, i u vezi s Republikom Srpskom spreman na velike ustupke. I Zagrebom kolaju špekulacije da bi se Srbiji gubici na jugu zemlje mogli kompenzirati dobicima na zapadu.

Objavljeni plan o novom preslagivanju BiH možda nije ni zamišljen kao platforma za Dayton 2. Da je stvar ozbiljno rađena - ne bi prije stigla u novine nego do utjecajnih međunarodnih adresa. Poznato je, naime, da takve projekte prvo uglavljuje tajna diplomacija. Osim toga, da je ozbiljno mišljen - ne bi išao pod ruku s tvrdnjama da se Hrvatska u Bosni i Hercegovini nikada nije ponašala agresorski. Inzistiranje na hrvatskoj bezgrešnosti ne samo da je u sukobu s činjenicama, koje je, uostalom, u nekim presudama utvrdio i Haški sud. Takav će stav u Sarajevu diskreditirati i svaku aktualnu inicijativu iz Hrvatske. Ako Zagreb ne priznaje agresorske grijehe Tuđmanove politike, kako mu vjerovati da opet ne nastupa s nekom velikom figom u džepu.

Plan za Bosnu možda je u javnost plasiran prije svega iz unutarnjepolitičkih potreba. Da - nakon Mostara a uoči saborske sjednice o položaju Hrvata u Bosni i Hercegovini - demonstrira zabrinutost i posvećenost aktualne vlasti toj temi. Međunarodni šef za BiH, Wolfgang Petritsch ovih je dana upozorio da je došlo do povezivanja ekstremista s ove i s one strane granice te da se iz Mostara pokušava destabilizirati i Hrvatska. Vladajuća je šestorka, izgleda, uspjela shvatiti da ih desnica sada pokušava stisnuti preko Bosne i Hercegovine. Desno krilo HDZ-a u jatu je otperjalo u Hercegovinu, gdje je oduševljeno pljeskalo Jelavićevim odlukama. Ta je stranka potom izričito poduprla mostarske odluke.

Postoji još jedan krupan razlog za veliku užurbanost hrvatske vlasti oko nove krize otvorene odlukama mostarskog sabora. To je ozbiljna zabrinutost da bi međunarodna zajednica svojim povlađivanjem Koštunici na koncu ipak mogla otklizati u faktičko komponiranje male Velike Srbije. Zagreb pokušava zaustaviti takav razvoj situacije.

Jelena Lovrić