Crna Gora nakon podizanja zapecacenih optuznica zbog Dubrovnika

Ko putuje u Hag?

Nakon objave vijesti o podizanju zapecacenih optuznica u Hagu zbog "Dubrovacke operacije", mnogi u Crnoj Gori nece imati miran san. Ne samo komandanti vec i politicari

AIM Podgorica 06.03.2001. godine

Tribunal u Hagu podigao je optuznice - pod pecatom 27.februara. Optuzeno je "vise lica", za kako se navodi, teske povrede Zenevskih konvencija i druge ratne zlocine pocinjene tokom napada bivse JNA na Dubrovnik i njegovu okolinu 1991. godine. To je jedino sto se sa sigurnoscu moze tvrditi.

Ali, i to je vise nego dovolno da akteri "dubrovacke oluje" ubuduce nemaju mirnog sna. Ko bi mogli biti crnogorski putnici za Hag?

Prema pisanju nedjeljnika "Monitor", osim vojnih komandanata, generala Pavla Strugara, admirala Miodraga Jokica i Milana Zeca, izvjesno da su Hagu posebno zanimljiva i dva crnogorska politicara - Momir Bulatovic i Branko Kostic, a da bi nemirne snove mogli imati i savezni generali Veljko Kadijevic i Blagoje Adzic.

Cinjenica je da su, prije nekolika mjeseca, haski istrazitelji boravili u Crnoj i prvenstveno se interesovali za vojni lanac naredbodavaca. A tu je spisak poduzi. Na celu Druge operativne grupe JNA za dubrovacko-hercegovacko ratiste bio je general Pavle Strugar, a njegovi pomocnici u vrijeme opsade Dubrovnika bili su ondasnji pukovnici Savo Lukic i Radomir Damjanovic (umro 1996). Jedinicama na kopnu komandovali su generali Milan Torbica (sa istocno-hercegovacke strane) i Radomir Eremija (umro 1994), Jevrem Cokic i Branko Stankovic iz pravca Crne Gore. Jedinice Vojno-pomorskog sektora Boke vodio je admiral Miodrag Jokic sa svojim pomocnicima admiralom Milanom Zecom i kapetanom bojnog broda Mihailom Zarkovicem. Komandant Sabirnog centra u Njivicama kraj Igala (ťodsjek za ratni plijenŤ) bio je pukovnik Drago Pipovic (umro lani).

Ne samo da treba da strahuju komandanti operativnih grupa, vec i neposredni izvrsioci. Sa hrvatske strane (ťSlobodna DalmacijaŤ) se tvrdi da je uz znanje generala Strugara i admirala Jokica napad na Srd i bombardovanje Dubrovnika 6.decembra 1991.godine izveo kapetan I klase Vlado Kovacevic, zvani Rambo. A da je tromjesecnu blokadu Dubrovnika (bez vode, struje i veza sa svijetom) osmislio i provodio pukovnik dr Radosav Svicevic. Dubrovackim krajem, uz ostale, harale su brigade "Sava Kovacevic" i "Veljko Vlahovic", kojima su na celu bili potpukovnici Milan Milicic i Kostadin Koprivica. Cilipe je "oslobodio" major Srba Zdravkovic, a Slano kapetan I klase Svetozar Raznatovic-Sveto koji je pri kraju 1991.godine poginuo u mjestu "oslobodenja".

Poseban je popis "junaka" iz istocne Hercegovine, na celu sa trebinjskim ratnim gradonacelnikom Bozidarom Vucurevicem i njemu najodanijih komandanata iz Hercegovackog korpusa, generala Radovana Grubaca, Bogdana Kovaca, Radovana Spreme...

General armije i savezni ministar za odbranu bivse SFRJ Veljko Kadijevic, u svojoj knjizi "Moje videnje raspada - Vojska bez drzave", priznaje da se prakticno radilo o stvaranju Velike Srbije okupacijom dobrog dijela hrvatske teritorije. Generalovu knjigu 1993.godine objavila je beogradska novinska kuca "Politika" i predstavlja dragocjen argument u rukama haskih istrazitelja, ponajvise zbog cinjenice da je generalova ispovijest zapanjujuce iskrena. Kadijevic je u knjizi do u detalje opisao zadatke i ciljeve mostarske i crnogorske grupacije JNA: "Osvajanje juga Hrvatske i doline Neretve kao pripremne osnove za dalja dejstva prema Splitu".

Kadijevic je time priznao da "oslobadanje" Dubrovnika nije preduzeto zbog toga sto su "ustase" krenule na Crnu Goru (Kostic, Bulatovic, Strugar), jos manje iz "razloga humanosti" (Branko Kostic) zbog blokiranih kasarni JNA ili "rata za mir" (Svetozar Marovic), "nepravednih granica" (Milo Dukanovic)...

Branko Kostic, Kadijevicev sef u to vrijeme i vrhovni komandant, zagovornik teze da se Crna Gora brani van svojih granica, koji je zajedno sa Momirom Bulatovicem (tadasnjim crnogorskim predsjednikom) vrsio smotru jugo-vojske kod Dubrovnika, decidirano je u intervjuu "Monitoru" 1994, kazao:

"Moja opcija je bila, ne da se osvaja Dubrovnik, nego da se blokira i s kopna i s mora, ali da se ide do Neretve pa ako dode do povlacenja JNA, kao sto smo se povukli sa podrucja Republike Srpske Krajine, povucemo i sa Neretve do Debelog brijega. Tada bi to podrucje zaposjele mirovne snage UN bez jurisdikcije Hrvatske. To je bila koncepcija, pa tek da se onda pregovara o razgranicenju".

Kad je tako, kako tek danas zvuce rijeci crnogorskog ministra odbrane Bozidara Babica (tada je imao cin pukovnika a dogurao je do general-pukovnika i komandanta Druge armije), izgovorene u crnogorskom parlamentu kad je napadnuta Hrvatska: "Zar treba postaviti pitanje zasto sada ici van Crne Gore? Hocemo li ostaviti pripadnike JNA i sve one koji zele da zive zajedno same na milost ustaskim zvijerima? Zar nije granica tamo gdje je nas vojnik, vojnik JNA, napadnut? Treba konacno na silu odgovoriti silom i primorati ustaske vrhovnike, poglavnike i stozernike da u svoju suverenost za kojom zude, mogu otici, ali malo drugacijim nacinom nego kako su zamislili."

Kako danas zvuci svjedocenje ondasnjeg komandanta TO Crne Gore, general-pukovnika Pavla Strugara, koji je postavljen na celo Druge operativne grupe JNA za dubrovacko-hercegovacko ratiste, da je "licno bio prisutan tog septembra u Herceg Novom kada je palo osam mina od 82 mm na prostor Crne Gore. Prije toga bilo je snajperske i druge vatre i morali smo odgovoriti."

Otvaranje fronta prema Dubrovniku pravdao je Svetozar Marovic, tada clan drzavnog Predsjednistva i generalni sekretar vladajuce stranke. "Nije bilo moguce drugacije obezbijediti mir, a moguce ga je bilo zastiti silom, jer je sila na mir napala i krenulo zlo", objasnjavao je Marovic.

Tadasnji crnogorski premijer Milo Dukanovic bio je odredeniji u uvjerenju da ce Crna Gora "nametnuti rat" (kasnije ce govoriti o "nametnutim sankcijama" nicim zasluzenim) dobiti i da ce se razgraniciti sa Hrvatskom "za sva vremena", s tim sto ce nove granice biti povucene "mnogo pravednije i logicnije nego sto su to uradili priuceni boljsevicki kartografi".

Dukanovic ce kasnije, kao predsjednik Crne Gore, napraviti drzavnicki gest i izviniti se svim zrtvama tog pohoda, a nedavno je izrazio uvjerenje da se on ni po kojem osnovu ne moze naci u Hagu. Ako bi ga Haski tribunal ipak sumnjicio ili pozvao u svojstvu svjedoka, sam bi otisao pred taj sud, naveo je crnogorski predsjednik.

Neki bi, vec, da zametnu tragove. Momir Bulatovic, koji je pozivao u pohod "zbog fasizma", svoju odgovornost pokusava da prebaci na generala Kadijevica. Prvo je u intervjuu "Splitskoj Dalmaciji" (1996) kazao da je crnogorski napad na Dubrovnik rezultat Kadijeviceve "ratne zamke". To isto je ponovio u beogradskom magazinu "Profil" (1998): "Kao predsjednik Predsjednistva Crne Gore bio sam obavijesten da Hrvatska ima 30.000 naoruzanih ljudi koji treba da zauzmu Prevlaku i Herceg Novi. Morao sam da reagujem... Tek kasnije sam saznao da nije bilo tih trideset hiljada ustasa, tamo nije bilo vise od sesto naoruzanih ljudi."

Cinjenica da je Bulatovic svojom naredbom na dubrovacko ratiste uputio jedinice Teritorijalne odbrane i specijalne jedinice policije "sa zadatkom izvrsenja borbenih zadataka oruzanih snaga u ratnom sukobu na granici izmedu Republike Crne Gore i Republike Hrvatske", vjerovatno ga direktno optuzuje. I ne samo njega. No, za sada tajnu znaju jedino - Karla Del Ponte i istrazitelji Tribunala.

Branko VOJICIC (AIM)