Pretučen Feralov reporter

Aim, Zagreb, 2.3.2001.

Brat hrvatskoga generala Ante Gotovine fizički je u Pakoštanama nasrnuo na fotoreportera Rina Belana i novinara Damira Pilića iz splitskog Feral Tribunea. Boro Gotovina oteo je film iz Belanovog foto-aparata, na kojem su već bile zabilježene snimke generalova privatnoga gradilišta, i udario ga potom nekoliko puta u glavu, šakama i nogama. Oko njih dvojice i Damira Pilića stajali su nervozni građevinari, uzmahujući sjekiricama ponad novinarskih glava, kao u nekoj packinpovskoj sceni. Belan i Pilić uspjeli su nakon uvodne provale Gotovinina bijesa uzmaknuti prema najbližoj policijskoj stanici, gdje su dali službeni iskaz i zatražili daljnju zaštitu. Naime, oko zgrade su se već vrzmala poznata neprijateljska lica, sad već kao u poznatim carpenterovskim zapletima. Policija je ipak dopratila Rina Belana u zadarsku bolnicu, gdje mu je pružena liječnička pomoć.

Feralovi novinari zatekli su se u nevrijeme na generalskoj krčevini, tragom informacije o gradnji za koju je pakoštanska općina poklonila zemljište Anti Gotovini, jer tako se na ovim stranama generale oduvijek darivalo. Na licu mjesta mogli su se Belan i Pilić uvjeriti o kakvoj lokaciji se radi, baš usred obaranja drveća na mjestu budućih betonskih temelja. Radnici su očito znali koliko je reporterski objektiv u obitelji Gotovina nepoželjan, a o Feralovom da se i ne govori. Boro Gotovina je svojim bmw-om dojurio na gradilište isti čas po bljeskanju fleša, zacijelo promptno obaviješten o nenajavljenoj posjeti, i nije gubio vrijeme na objašnjavanje s uljezima. Generalov brat ustvari je udarcima kažnjavao mrske novinare, budući da je Belan dobio batine tek nakon što je sporni film već bio u napadačevim rukama...

Intenzivna uznemirenost u obitelji Gotovina traje, međutim, nekoliko dana odranije. U vrijeme izricanja prvostupanjske presude bosanskim optuženicima Dariju Kordiću i Mariju Čerkezu na Međunarodnom sudu za ratne zločine u Den Haagu, prostrujala je Hrvatskom vijest da ovaj tribunal privodi kraju istragu protiv Ante Gotovine, nakon čega slijedi vjerojatna tužba i poziv za suđenje. Njemu se u grijeh stavlja moguće pretjerano korištenje topništva prilikom oslobađanja Knina u ljeto 1995., pri čemu su srpski civili ginuli bez ikakvog vojno-taktičkog opravdanja, i naročito stradanje srpskih civila poslije dotične akcije "Oluja", na području pod komandom Gotovine (Sektor Jug). Notorna je činjenica da je za vrijeme akcije i pogotovo mjesecima poslije nje, u Sektoru Jug ubijeno preko 410 srpskih civila. Nijedan od tih slučajeva nije od hrvatske vlasti procesuiran.

Ali, o svemu se tome ionako već pisalo, i stvari su ovdašnjoj javnosti više-manje poznate. Do smrti Franje Tuđmana i pada HDZ-ove vlasti, dakle, do 2000. godine mogao je Gotovina svejedno mirno spavati, bar onoliko mirno koliko mu je dopuštala vlastita savjest... Onda je došla na vlast nekadašnja opozicija, i opet je Ante Gotovina bio miran, jer nova vlast nije odveć talasala, već je sklonija bila i ostala gurati stvari pod tepih. No, u jednom trenutku - ima otada nekoliko mjeseci - skup od ukupno dvanaest aktivnih hrvatskih generala uputio je državnoj vlasti i javnosti otvoreni politički proglas, koji je gadno zamirisao na uvod u vojni udar. Novi hrvatski predsjednik Stipe Mesić podijelio im je otkaze, generali su se našli pomalo u čudu, odjednom u poziciji vjerojatnih gubitnika. I prvi put prisiljeni da se podzemljem bave mimo državnih pozicija moći.

Nema razloga podsjećati sada na sve detalje generalskih aktivnosti koje su uslijedile; ovdje su na to potrošeni već milijuni bajtova. Ono što je za priču o Anti Gotovini i napadnutim novinarima važno, jest nebiranje razloga za generalovu ljutnju i podržavanje nasilja (Ante se nije oglasio povodom Borina izgreda). Prije desetak dana policiji se konačno predao njegov kolega - još jedan od ražalovanih generala Hrvatske vojske - na riječkome Županijskom sudu za ratne zločine optuženi Mirko Norac. Taj presedan, da je hrvatski sud optužio hrvatskog generala za zločin počinjen nad (srpskim) civilima, morao je žestoko potresti Antu Gotovinu, a zasigurno i još ponekog ovdašnjega generala... Sad je sasvim jasno da za hrvatsku Vladu i pravosuđe više ne postoji put unatrag, ma koliko da bi ga oni sami u nekom trenu poželjeli. Zato generali, posredno, i tuku novinare.

Naravno, pakoštanski slučaj nije prvi sličan, gdje novinare fizički ozbiljno ugrožavaju pripadnici desničarske elite, niti je prvi u posljednjih godinu i kusur dana, otkako je desnica formalno sišla s vlasti. Redakcijski kolega Belana i Pilića, splitski novinar Vladimir Matijanić krajem prošle godine je na jednom od prvih mitinga povodom "generalskog pisma", izvrijeđan i pljunut od strane izvjesnog desničarskog vođe. A nemoguće je pobrojiti verbalne prijetnje koje su doživjeli novinari u Hrvatskoj, i ako se zadržimo samo na spomenutom periodu. Nemoguće je pobrojiti indirektne pozive na linč koje desnica iz tjedna u tjedan upućuje kroza svoje najistaknutije medijske trube. Konačno, nemoguće je predvidjeti hoće li takva histerija u dogledno vrijeme uzeti žrtvu, hoće li neki novinar naposljetku ostati nepomičan pod cipelama kakvoga razigranoga generalskog svata.

Iako je splitskom fotoreporteru zaista raskrvareno oko i ozlijeđeno uho, bilo bi stilski pretjerano kazati da je u Pakoštanama prolivena krv. U skladu s gornjim filmskim usporedbama, učestalost napada na novinare u Hrvatskoj postaje žanrovski više nalik soap-operi, negoli nepredvidljivom thrilleru. Generali i njihovi politički mentori još uvijek se imaju priliku baviti dramaturgijom radnje, namjesto da kontrolu već jednom preuzme legalna vlast, tako ledeno neosjetljiva na egzaktnu najavu društvene katastrofe. U hrvatskim su medijima zabilježena službena priopćenja, koja potvrđuju da su novinari radili svoj posao u skladu sa zakonom, a da ih je napadač u tome omeo mimo svih zakonskih i civilizacijskih regula. Problem je što su takvi komentari upućeni javnosti isključivo od domaćih i međunarodnih nevladinih institucija. A baš se njih plaši pleme Gotovina...

Igor Lasić