Reportaža:Sokolac 'gleda' na Banjaluku, a 'namiguje' Sarajevu

Banjaluka, 1.mart 2001. (AIM)

Ako bi se život na Sokocu gledao samo iz udobnih kožnih fotelja restorana 'Viktorija', jednog od, bez sumnje, najmodernije uređenih ugostiteljskih objekata na Balkanu, izgledao bi kao bajka. I to - bajka u kojoj svi Sokočani imaju mobilne telefone, piju strana pića, imaju samo krupne novčanice i ponajviše vremena provode u priči oko kupovine ili prodaje nekog 'mlađeg' auta preko dvije hiljade kubika.

Ali, napolju, malo dalje od parkinga ispred 'Viktorije', vlasnika Zorana Čolovića, zvanog Čavka, život je, bar za većinu od njegovih 17.000 žitelja, nešto posve drugo: borba za malo sreće, zdravlja i hljeba. Sve ostalo je samo podsjećanje na vrijeme kada se na Sokocu dosta radilo, a u Sarajevu još više trošilo, kada se zbog bespravne sječe šume na Romaniji išlo na robiju i kada su se u Psihijatrijskoj bolnici na Sokocu ponajviše liječili od ljubomore bolesni muževi i žene.

Danas se na Romaniji malo radi, u Sarajevo rijetko ide i troši tek za neki lijek ili dokumenat, zbog bespravne sječe šume se pregovara i odgovora u kafani, a od 300 pacijenata u Psihijatrijskoj bolnici, najmanje polovina se liječi od posljedica boravka na 'prvoj liniji'. Riječju, ratne godine nisu mnogo nagrizle spoljni lik romanijske prestonice, ali na onom unutrašnjem, što je zovu duša grada, rat je urezao ogromnu, neizbrisivu boru.

U samom Sokocu, u kojem su prije rata živjela 'tri Srbina i jedan Musliman', kao i u okolnim selima, gde su otprilike živjela 'četiri Srbina i jedan Musliman', nije bilo ozbiljnijih ratnih okršaja. Ipak, Srbi sa Romanije su manje odlazili u Srbiju, a više u rat, ponajprije na sarajevsko ratište. Koliko ih je tamo ginulo i kako su ratovali, najbolje svjedoči i oko 500 slika u Spomen sobi na Sokocu... A opet, tamo u Federaciji, i još kojekuda, romanijski Srbi su 'zapečaćeni' kao glavni krivci za 'balvane' u Sarajevu, a potom i kao glavni 'bombarderi' sa okolnih brda. Taj 'pečat' nose i danas i on im, da se vidjeti na svakom koraku, više smeta u razgovoru nego u glavi.

"Dobro, jeste dosta ljudi odavde živjelo u Sarajevu, a mnogi su i učestvovali u tim prvim ratnim okršajima u gradu, ali zašto i te rođene Sarajlije jednom konačno ne priznaju koliko su i sandžački Muslimani doprinijeli da se zapali njihov grad!? Konačno, neka jednom javno priznaju da im je bilo bolje živjeti sa četnicima sa Romanije nego danas sa 'rajom' iz Srebrenice i Žepe što ostavlja drva u lift", više ozbiljno nego u šali kaže bivši Sarajlija, rodom sa Romanije, priznajući da često putuje u Sarajevo, ali nikad ne zanoći.

Načelnik opštine Sokolac, Ljubomir Erić odbija sve priče da je prije i tokom rata u sokolačkoj opštini bilo događaja koji bi interesovali eksperte Haškog tribunala. "Prvih dana rata naša vojska je izašla na linije i spriječila svaki napad na grad. Istovremeno, Muslimani su napustili Sokolac i svi koji su to uradili mogu posvjedočiti da ih niko pri tome nije fizički ugrožavao, a kamoli hapsio i činio neka zla. Danas se Muslimani vraćaju na svoje predratne posjede. Povratak je za sada masovniji u rubnim dijelovima grada i po okolnim selima, ali ono što je najbitnije - to je da ponovo nema incidenata, odnosno da povratak teče bez ikakvih problema. Ovaj mirni povratak ljudi na svoja imanja je dovoljan argument da se demantuju svi oni koji tvrde da SDS sprečava proces povrataka", kaže Erić, inače visoki funkcioner SDS, dodavši da SO Sokolac 'čak besplatno izdaje povratnicima tehničku dokumentaciju'. Na pitanje zašto se Bošnjaci ne vraćaju u samo gradsko jezgro Sokoca, Erić kaže da je danas neuporedivo ljepše živjeti u raskoši Sarajeva nego na Romaniji.

Privrednu sliku sokolačke opštine karakteriše gotovo pravi ekonomski kolaps državnih preduzeća i vidljivi zamah privatnog sektora, izražen ponajprije u broju novootvorenih privatnih preduzeća, trgovina, zanatskih i ugostiteljskih objekata. Jedan od boljih poznavaoca privrednih prilika na Romaniji tvrdi da je propast državnih preduzeća, ponajprije najvećeg, šumskog gazdinstva 'Romanija', posljedica činjenice da su 'pametni radili radnju, a glupi vjerovali u državu, zakone i poštenje'.

Šumsko gazdinstvo 'Romanija', koje posluje u sastavu Javnog preduzeća šumarstva Republike Srpske 'Srpske šume', raspolaže kapitalom od 27.000 hektara visokih šuma, ali ne raspolaže planovima za prevazilaženje teških problema nastalih - kako kažu u ovom preduzeću - i kao posljedica minulih vojnih i političkih ratova. Tek, i 'Romanija' i 'Podromanija', rade sa oko 30 odsto predratnih kapaciteta, dok se istovremeno u većini od dvadesetak privatnih strugara radi punom parom. "Drvna industrija je bila nosilac razvoja ovog kraja, a sada su ta preduzeća u dubokoj krizi. Vjerujemo, međutim, da će proces privatizacije pomoći da ova preduzeća ponovo stanu na noge. Vjerujemo, takođe, da će bolji dani doći i sa normalizacijom privrednih i političkih veza sa Srbijom", nada se načlnik Erić, pominjući da je, ipak, Sokolac daleko odmakao 'na liniji privatizacije'. I objašnjava: "Na teritoriji opštine danas imamo 82 privatna preduzeća, 43 ugostiteljske radnje, 27 zanatskih, 67 trgovinskih, imamo 32 registrovana autoprevoznika, zatim 20 objekata za primarnu preradu drveta, kao i još 35 paušalno oporezovanih... Praktično, mi smo već zakoračili u privatizaciju i nastavićemo sa pokušajima da uz niz pogodnosti privučemo što veći broj bogatih ljudi, spremnih da ulože svoj kapital na ovim prostorima".

Komentarišući odluku bivše Dodikove vlade da Sokolac proglasi kao razvijenu Opštinu, Erić kaže: "Dodik je najprije opustošio Romaniju, odnosno sva profitabilna preduzeća je prebacio u Banjaluku, a onda nas je, tako siromašne, po prvi put u istoriji proglasio za bogate. Tako je, po Dodiku, bogati istok Republike Srpske počeo pomagati siromašnu Banjaluku. Mi od današnje vlade samo tražimo adekvatnu zastupljenost u ulaganjima u razvoj..."

Erić objašnjava da opština u poslednje vrijeme ima izvanrednu saradnju sa Međunarodnom zajednicom koja se ogleda kroz realizovani projekat vodosnabdijevanja vrijedan oko dva miliona dolara, izgrađen vodovod u selu Vrapci, adaptaciju škole, rekonstrukciju gradskog obdaništa, kotlarnice i toplovoda.

Po njegovim riječima, kao i po mišljenju predstavnika sokolačke i vlasti i opozicije, strateški interes romanijske prestonice je da jednog dana ponovo bude veliki snabdjevač Sarajeva. Ponajprije drvnim prerađevinama i stočnim proizvodima. Trenutno, trgovci sa Sokoca, prije svih trgovci stokom, već su prilično razvili posao sa Sarajevom. "Pola jagnjadi i junadi što se uzgaja na Romaniji završi u sarajevskim kasapnicama. Šta ćemo, bio je rat, sad treba jesti... Eto, ja na Sokocu kupujem tursko brašno, a njima prodajem jagnjad", sliježe ramenima starac iz jednog obližnjeg sela.

A da su, zaista, bosanski trgovački putevi odavno čistiji od političkih, svjedoče i prizori na rafovima jednog od tri prodajna objekta privatnog preduzeća 'Bartula', vlasnika Zorana Bartule. U samousluzi, površine najmanje 200 kvadratnih metara, nema čega nema, počev od slovenačkog piva, italijanskih parfema, njemačkih kućnih aparata, hrvatskih slatkiša, sarajevskog somuna... Tu i tamo može se vidjeti i po neki keks proizveden u Srbiji. Valjda, tek da ima... "Eto, cio život sam zaobilazila Sokolac, a danas ovde dolazim u kupovinu", žali se gospođa iz obližnje Rogatice.

Potvrde priča iz beogradskog podzemlja da je Sokolac jedan od značajnijih centara balkanske auto mafije, na Romaniji je nemoguće dobiti. Nekoliko sagovornika na ovu temu tvrde da se na Sokocu pojavljuje dosta sumnjivih auta iz kategorije 'dobri i skupi' i da isti preko Crne Gore završavaju na Kosovu. "Danas u bivšoj Jugoslaviji postoji jedno pravilo koga se pridržavaju svi legalni trgovci, šverceri, lopovi pa i auto mafija: južno od Slovenije niko nema para, osim Šiptara, i oni sve kupuju, ne pitajući za porijeklo. Sa Sokoca je u poslednjih godinu i po dana otišlo više građe na Kosovo nego u zadnjih deset godina u Srbiju. Onda je jasno da se svaki kradeni auto najbolje može 'uvaliti' nekom Šiptaru. Naravno, preko Crne Gore...", objašnjava jedan od sagovornika, za koga tvrde da se dobro razumije u ove poslove.

I ma koliko Sokolac - u odnosu na Višegrad, Rogaticu, Han Pijesak i ostali komšiluk na istoku RS - ima malo ekonomske svjetlosti, sva je prilika da će na Romaniji prije nestati mnogih šuma nego što će se izbrisati ona duboka ratna bora u duši ove varoši. Možda i zbog toga što tamo, na ulasku u Sokolac sa magistrale Rogatica - Sarajevo, ima jedan brijeg, a na brijegu tri objekta: Vojna (ratna) bolnica, Psihijatrijska bolnica i Izbjeglički centar. Ne zna se u kome je više bilo, ima i biće tuge, boli i smrti.

Zoran Tmušić (AIM)