Haaške presude Kordiću i Čerkezu

Aim, Zagreb, 26.2.2001.

Dario Kordić, potpredsjednik tzv. Hrvatske Republike Herceg Bosne i ratni vođa srednjobosanskih Hrvata, osuđen je na dvadeset i pet godina robije; Mario Čerkez, bivši zapovjednik viteške brigade Hrvatskoga vijeća obrane, osuđen je na zatvorsku kaznu od petnaest godina. Tako glase presude Haaškoga suda što ih je u ponedjeljak u 14 sati izrekao sudac Richard May, a te su presude iznenadile mnoge nezavisne analitičare u Hrvatskoj: iznenađenje je, naime, posljedica činjenice da je general Tihomir Blaškić - koji je, po brojnim izvorima, imao bitno manji utjecaj na srednjebosanska ratna zbivanja od Darija Kordića - osuđen na četrdeset i pet godina zatvora. Sudac May se, dakle, izrekavši presudu odlučio otprilike za srednje rješenje, odnosno na kaznu koja se nalazi između doživotne (koju je tražio tužilac) i oslobađajuće (koju su tražili zastupnici obrane), te je na taj način - bar prvostupanjski - okončan sudski proces što je počeo dobrovoljnom predajom desetorice bosanskih Hrvata Haaškome sudu u listopadu 1997. godine. Tokom procesa Kordiću i Čerkezu - koji je punim intenzitetom trajao 240 dana - saslušano je 239 svjedoka, pokazano je oko četiri i pol tisuće različitih dokumenata, a sam sudski spis sadrži preko pet stotina tisuća stranica.

Haaški tužitelj Geoffrey Nice za Darija Kordića i Marija Čerkeza tražio je doživotne zatvorske kazne, a svoj zahtjev za takvom kaznom argumentirao je težinom ratnih zločina što su stavljeni na teret spomenutim bosanskim Hrvatima: prema završnoj riječi tužitelja, Kordić i Čerkez imali su odlučujući utjecaj u političkim i vojnim odlukama koje su dovele do etničkoga čišćenja Bošnjaka u centralnoj Bosni. Svoju tezu o presudnom utjecaju rečenoga dvojca i o njihovoj moći unutar hrvatskog vojno-političkog korpusa u srednjoj Bosni tužitelj je potkrijepio brojnim dokumentima iz ratne arhive Hrvatskog vijeća obrane: riječ je, naime, o arhivi koja je bila stacionirana u Zagrebu i koju su nove hrvatske vlasti u svibnju prošle godine sukcesivno počele ustupati Haaškome tužiteljstvu. Među tim dokumentima su, primjerice, naredbe Darija Kordića generalu Blaškiću onih dana, a bio je travanj 1993., kad su trajali najjači hrvatski napadi na Bošnjake u Lašvanskoj dolini: naredbe su, naime, sadržavale sintagme poput "pošaljite pojačanja" i "zatvori obruč", te se iz njih jasno razaznaje da je Kordić na direktnoj vezi imao zapovjednika Vojne policije u Vitezu Paška Ljubičića, čovjeka za kojim je u Hrvatskoj već nekoliko mjeseci raspisana tjeralica.

Ljubičić i njegova jedinica smatraju se, inače, najodgovornijima za likvidaciju stotinu i šesnaest bošnjačkih civila (među njima je bila i jedna devetomjesečna beba) u Ahmićima. Pokolj se dogodio u zoru 16. travnja 1993. godine, a istog dana popodne Mario je Čerkez uputio izvještaj generalu Blaškiću da su "Ahmići odrađeni 70 posto". Među dokumentima se nalaze i dokazi da je u Kordićevoj kući dan prije ahmićkog pokolja održan sastanak hrvatskih čelnika u Lašvanskoj dolini: iz tih je papira vidljivo da je upravo Kordić blagoslovio krvavi pohod hrvatskih hordi na nebranjeno bošnjačko selo nadomak Vitezu.

"Dario Kordić ni u jednom trenutku nije bio manje moćan od generala Blaškića, a bilo je situacija u kojima je bio i moćniji od njega", kazao je tužitelj Nice, a svoju je tvrdnju potkrijepio niskom funkcija što ih je u ratno vrijeme obnašao Dario Kordić. A bio je Kordić jedan od prvih ljudi bosanskohercegovačkog HDZ-a, bio je jedan od prvih ljudi Hrvatske Republike Herceg Bosne, bio je jedan od sudionika famoznog sastanka u Grudama 18. studenoga 1991. na kojemu je odlučeno da se provedu Tuđmanove naredbe i da "hrvatski narod u Bosni i Hercegovini mora konačno povesti odlučnu, aktivnu politiku, koja treba dovesti do realizacije našeg vjekovnog sna - zajedničke hrvatske države", bio je pukovnik Hrvatskog vijeća obrane, bio je neosporni politički lider srednjobosanskih Hrvata, bio je, ako ćemo pravo, gospodar života i smrti u Lašvanskoj dolini. Pa ipak, njegovih se 25 godina robije čine pravom nagradom u odnosu na kaznu što je izrečena generalu Blaškiću.

"Riječ je o prvostupanjskoj presudi i nadam se da su suci uzeli u obzir sve otežavajuće i olakotne okolnosti i izrekli pravednu kaznu", komentirao je haašku presudu hrvatski predsjednik Stipe Mesić. Predsjednik parlamenta Zlatko Tomčić nije htio komentirati kaznu dosuđenu Kordiću i Čerkezu, ali je iskoristio priliku da bi, po tko zna koji put, izrazio svoje čuđenje zbog povezivanja Republike Hrvatske s ratom u susjednoj državi. "Hrvatska u tom sukobu evidentno nije sudjelovala", kazao je Tomčić ne predočivši pritom nijedan argument koji bi govorio u prilog njegovoj tezi. Argumente, naravno, nije ni mogao predočiti, jer nema zaista nijednog dokaza o tome da Hrvatska nije sudjelovala u agresiji na Bosnu. Dokaza da jest napala susjednu državu ima, međutim, napretek.

"Nikakva kazna za ljude koji su odgovorni za pokolj stotina nedužnih civila u Ahmićima ne bi bila dostatna. Ova presuda pokazuje kako je Haaški sud postao politička institucija, jer ne može Tihomir Blaškić dobiti čak 45 godina, a oni koji su odgovorni za pokolj u Ahmićima znatno manju kaznu. Koliko god kazne Kordiću i Čerkezu bile dugotrajne na njih su utjecale daljnje najave prosvjeda Stožera za obranu digniteta domovinskog rata", izjavio je poslije presude potpredsjednik Istarskog demokratskog sabora Damir Kajin. Stožer za obranu digniteta domovinskog rata konsterniran je, dakako, haaškom presudom Kordiću i Čerkezu, te istu smatra presudom čitavom hrvatskom narodu; istaknuti HDZ-ovac Vladimir Šeks također je duboko ogorčen presudom i pritom je duboko uvjeren u svetačku nevinost viteškog dvojca; Granićev Demokratski centar vjeruje da će ova dvojica svoju nevinost uspjeti dokazati u drugostupanjskom postupku; a jedan od čelnika vladajuće Socijaldemokratske partije Zdravko Tomac misli da presude nisu drastične i da se ova vlast uspjela izboriti za drukčije tretiranje hrvatskih osumnjičenika pred Haaškim tribunalom.

U cijeloj ovoj priči nitko - izuzev Damira Kajina - nije prozborio nijednu riječ o stotinu šesnaest bošnjačkih civila što su u zoru 16. travnja 1993. pobijeni u svojim kućama u selu Ahmići nadomak Vitezu. To je, zapravo, ponajbolji pokazatelj stanja u zemlji Hrvatskoj: zemlji, naime, u kojoj nikome iz političkoga vrha na pada na pamet kleknuti u Ahmićima i u kojoj je Dario Kordić - za veliki dio građana - i dalje "persona grata", dakle, tip koji utjelovljuje poželjnu količinu nacionalnog naboja i poželjan način ispoljavanja rečene nacionalne nabijenosti.

Ivica Đikić