Civilno društvo i vojske u BiH

Nove vrijednosti za demokratski ambijent

AIM, SARAJEVO, 25.02.2001. Svako društvo, pored ostalog, formuliše ciljeve, i prema njima metode i sredstva da se to postigne, a u ovome problemi opstanka, sigurnosti i odbrane u svim njenim vidovima nisu zanemarljiv faktor. Uloga vojske u demokratskom civilnom društvu značajno je pitanje za svaku državu, a u Bosni i Hercegovini ističe se kao posebno važno. Ovo je zemlja koja je još prije pet i po godina bila u ratu! Uspostava demokratsko-političke kontrole nad oružanim snagama jedan je od najvažnijih aspekata izgradnje demokratskog društva.

Kakva je situacija u BiH? Vojska je vrlo specifična, i jedinstven je primjer u svijetu da jedna država ima dvije vojske, a jedna od tih vojski ima dvije ravnopravne komponente. Prema tome, i nije pretjerivanje ako se kaže da u Bosni i Hercegovini danas egzistiraju, zapravo, tri vojske. I svaka od njih je imala djelimično izvore finansiranja izvan ove države!

Šta je sa demokratskim, odnosno civilnim institucijama u ovoj zemlji? Tu je stanje, moglo bi se reći, još gore. Razvoj civilnog društva je u začetku, iako je taj začetak obilježen određenom dinamikom. Uostalom, još postoje značajne nedoumice u tome šta je civilno društvo. Da li je to zapravo građansko društvo, u kome prioritet imaju građani i na toj osnovi se grade sve ostale demokratske institucije, ili je to možda onaj dio zajednice koji predstavlja "dinamičnu i dobro uvezanu mrežu raznolikog mnoštva nevladinih organizacija". U BiH danas postoji već oko 800 nevladinih organizacija, a da li je to mnogo ili malo, teško je prosuditi. Navedimo primjer Poljske u kojoj je za nepunih desetak godina osnovano više od 30 hiljada takvih organizacija. Ako bi se pod civilnim društvom podrazumijevala ta razgranata mreža nevladinih organizacija, negdje se to naziva i "trećim sektorom", onda su tu pored nevladinih organizacija raznih profila i sindikati, strukovne organizacije, pa i religiozne zajednice.

Poznato je, pri tome, kakva je demokratska i politička struktura instutucija u Bosni i Hercegovini, koje bi vršile demokratsku kontrolu vojske i poslove odbrane u cjelini. Ona je, do sada, bila obilježena vladavinom nacionalnih partija koje su u posljednjoj deceniji bile u koalicijama, ali i ratovale međusobno, i koje su, svaka za sebe, nastojale da zadrže, kao bitne za svoj opstanak, tjesne veze i apsolutnu kontrolu nad vojskom i policijom. Postojali su paralelni sistemi i linije komandovanja, a one su funkcionisale na način da nijedna strana nije ugrožavala tuđe, ali ni njoj se niko nije miješao u ove poslove. Tako je funkcionisala "odbrana" ne zemlje nego parcijalnih interesa nacionalnih elita, odnosno njihovih partija. Izvan i iznad toga apsolutno nije bilo nikakve kontrole, pa prema tome niti demokratije. Parlamenti i države i entiteta više su bili blokirani nego što su radili, u njima je na djelu bila ova etnonacionalistička šema. I često, mnogo češće nego što je to bilo dobro za razvoj demokratije, zakone je oktroisao Visoki predstavnik, odnosno međunarodna zajednica. Tako je bilo i sa onim zakonima i uredbama koje su se odnosile i na pitanja odbrane, vojske i oružane sile Bosne i Hercegovine.

Ovdje, takođe, valja naglasiti da su vojnici, uglavnom, dobro obavili posao, posebno ono što je bilo predviđeno samim Daytonskim sporazumom i više međunarodnih ugovora o subregionalnoj kontroli naoružanja i zaključcima međunarodnih foruma za implementaciju mira. Vojne snage se sukcesivno smanjuju, taj proces se nastavlja, izvori njihovog finansiranja su sve transparentniji, i radi se, doduše u tome se nešto kasni, na izradi cjelovitijeg koncepta sistema odbrane BiH.

Pošto je savršeno jasno da BiH ne može ni pomisliti na bilo kakvo približavanje Evropi i njenim integracionim procesima, bilo ekonomskim, političkim ili vojnim, sa ovakvim "prtljagom" kakav sada ima - postavlja se pitanje kako uticati na sadašnje loše stanje i kako to popraviti? Sa ciljem odgovora na to pitanje organizovana je prije desetak dana radionica, a organizator je bila njemačka nevladina organizacija "Fridrih Ebert". U radu radionice učestvovali su predstavnici civilnog društva, vojski, parlamenata, vojni eksperti iz NATO - a i njemačke armije, te predstavnik Mađarske koji je govorio o armiji ove zemlje nakon pada komunističkog režima i rasformiranja snaga Varšavskog ugovora.

Posebno su bila zanimljiva izlaganja nekoliko visokih oficira Bundesvera (njemačke armije) koji su izložili iskustva svoje zemlje i način kako je stvorena složena i efikasna institucija demokratske kontrole nad oružanim snagama. Po prvi put takoreći, svi zainteresovani i potencijalno odgovorni faktori na jednom mjestu raspravljali su o složenim i brojnim aspektima civilno-demokratske kontrole nad vojskom. U radionici veoma aktivni su bili, pored vojnika, predstavnici mladih, neovladinih organizacija, pa i onih ženskih, te parlamentarci iz više bh. skupština. Navedena iskustva drugih su dobra kao putkaz, ali je ovdje istovremeno mnogo specifičnosti te nije moguće da se doslovno primjenjuje iskustvo drugih, ma koliko to bilo pozitivno. Predstavnici vojski u BiH su, recimo, isticali razne poteškoće, pogotovu onu koju su nazvali "teškom socijalnom situacijom". Ovo se posebice odnosi na vojnike i oficire koji su "potpali" pod odluke o smanjenju vojnih efektiva. Oni što ostaju u vojnim redovima takođe nisu u sjajnoj situaciji, pošto se sve ekonomske, privredne, socijalne, pa i političke nevolje odražavaju i na vojske.

Civilno-demokratska kontrola nad odbrambenim snagama jeste priroritet prioriteta, pošto je to osnovni element demokratizacije koji potvrđuje da je novi rat manje vjerovatan. Promjene u ovoj oblasti istovremeno su značajni element demokratskog razvoja i kao takvi utiču na cjelokupnost demokratskog procesa. To su jasnije definisani mehanizmi kontrole među državnim institucijama, nad Ministarstvom odbrane i vojske u kojoj civilni članovi imaju ključnu ulogu, suštinsko i detaljno parlamentarno upravljanje odbrambenom politikom i budžetom, te pokretanje javne debate o sigurnosti na osnovu pouzdanih informacija u kojoj bi posebnu ulogu imali civilni stručlnjaci, političke partije, mediji, nevladine organizacije.

Pri svemu ovome, naravno, izuzetno je bitna i uloga "trećeg sektora". On je jedna vrsta "povezujućeg tkiva" u kome se mogu ispoljiti interesi mnogih socijalnih, političkih i sigurnosnih grupa. Upravo poštovanje i uvažavanje svih raznorodnih interesa u obličavanju odbrambene politike ključna je stavka demokratizacije uopće, ali i razvoja strukture čiji je statavni dio i kontrola nad problemima odbrane države. Kao primjer često se navedi dosadašnja uloga nevladinih organizacija koje su u ratnom i poslijeratnom periodu uspijevale, i pored početničkih slabosti, da imaju zapaženu ulogu u formulisanju nekih doktrinarno-strateških ciljeva. Primjerice, njihov angažman rezultirao je, dobrim dijelom, donošenjem Ustavne odluke o konstitutivnosti sva tri naroda na cijeloj bh. teritoriji. Ovo je dobar temelj da "treći sektor", uz puno uvažavanje različitih interesa, pristupi izradi jedne opće prihvaćene političke doktrine o Bosni i Hercegovini, pa u njenom okviru i doktrine o odbrani. Sami vojnici to ne mogu uraditi, ali ni sami političari. Bez takvog političkog dokumenta u kome bi bili obuhvaćeni interesi svih, niko ne bi smio biti zapostavljen, a nemoguća je daljnja izgradnja samodrožive zemlje, i to samodrožive u svim oblastima - počev od privrede, politike do odbrane.

Budućnot i sigurnost BiH nije vezana isključivo za danas aktuelno pitanje "jedna vojska u BiH" već i za angažovanje civilnog sektora i svih zainteresovanih strana i institucija u ovakvom poslu. Takva izgradnja civilnog društva uticala bi na nova mjerila vrijednosti, novi način gledanja te razvijanje demokratskog pristupa vojnom pitanju što, tradicionalno, u ovom regionu nikad nije imalo mnogo veze sa demokratijom, ako i jeste često je bilo zloupotrebljeno.

Neven KAZAZOVIĆ (AIM, Sarajevo)