Otvaranje ormara punog kostura

Hapšenje Rade Markovića

Ukoliko se dokaže da je bivši predsjednik SR Jugoslavije Slobodan Milošević naredio konkretno ubojstvo, kaže jedan od novih policijskih funkcionara, izručenje Haškom tribunalu neće više biti sporno

AIM, Beograd, 26. 2. 2001

Prvo spektakularno hapšenje u Srbiji izvršeno je 23. februara u 19.30 sati; slobode je lišen bivši načelnik Resora državne bezbjednosti Radomir Rade Marković (54). "Došli su i uhapsili ga preda mnom. Rekli su da mu je određen pritvor od 30 dana. Advokat nije bio tu i nije nam uručena optužnica. Kasnije mi je rečeno da je podignuta optužnica u subotu", izjavila je za "Politiku" Markovićeva supruga Iva.

"Okružno javno tužilaštvo u Beogradu, na osnovu krivične prijave MUP-a Srbije zatražilo je od istražnog sudije Okružnog suda sprovođenje istrage protiv Radomira Markovića, kao i još protiv dva radnika MUP-a zbog istog dela - ubistva, odnosno namernog izazivanja nesreće mercedesovim kamionom vlasništva MUP-a Srbije kada su poginuli Veselin Bošković; Zvonko Osmajnlić, Vučko Rakočević i Dragan Vušurović, visoki funkcioneri Srpskog pokreta obnove-a" objasnio je na konferenciji za štampu republički ministar pravosuđa Vladan Batić.

Da li je hapšenjem Markovića započelo razmrsivanje klupka zločina koji potresaju Srbiju već čitavu jednu deceniju? Bivši šef državne bezbjednosti, kako se nezvanično saznaje, ne tereti se samo za atentat na lidera SPO Vuka Draškovića 3. oktobra 1999, već i za ubojstvo vlasnika "Dnevnog telegrafa" i "Evropljanina" Slavka Ćuruvije, kao i za nestanak bivšeg predsjednika Srbije Ivana Stambolića. Nitko ne očekuje da će se tu istraga završiti. Mihajlo Ražnatović, sin najpoznatijeg srpskog paravojnog komandanta Željka Ražnatovića Arkana, optužio je Markovića u nedjeljniku "Vreme" da stoji iz ubojstva njegovog oca 15. janura 1999. u beogradskom hotelu "Interkontinental". Sličnih optužbi ne manjka. Istraga protiv bivšeg načelnika Službe na najboljem putu je da potvrdi ono što se već godinama šuška u Srbiji. A to je da iz ne malog dijela spektakularnih i nerasvjetljenih profesionalnih ubojstava zapravo stoji dio državne bezbjednosti - neposredno ili logistički. Da li ormar pun kosura upravo otoren? Nove vlasti obavezuju vlastita predizborna obećanja, logika samodržanja ali i zahtjevi međunarodne zajednice. Nikave reforme nisu moguće dok se ne demontira krvavi mehanizam zahvaljujući kojem je Srbija bila jedna od najkorumpranijih i najnesigurnijih zemalja u svijetu.

Par riječi o Markoviću. Karijeru je započeo 1970. u Drugom odeljenju za otkrivanje teških razbojništava beogradske policije. Nakon dužnosti komandanta stanice milicije na Surčinskom aerodromu, bio je načelnik Uprave za suzbijanje kriminaliteta SUP-a Beograd i potom njegov načelnik. Beogradska agencija BINA objavila je 5. oktobra 1992. da je Mrković upleten u reketiranje. Iako je policija demantirala ove navode ("MUP ne raspolaže dokazima da da se g. Marković bavi reketiranjem građana i drugim kriminalnim radnjama."), ubrzo je razrješen dužnosti. Vratio se u velikom stilu: poslije demonstracija od 1. juna 1993. komandovao je hapšenjem Vuka i Danice Drašković; Danicu je tom prilikom, dok je tražila zaštitu od policijske brutalnosti, ošamario. Marković je u augustu 1993. postao pomoćnik ministra unutrašnjih poslova, poslije ubojstva Radovana Stojičića Badže 11. aprila 1997. njegov nasljednik na mjestu načelnika Resora javne bezbjednosti MUP Srbije u činu generala potpukovnika, a poslije smjene Jovice Stanišića 27. oktobara 1998, imenovan je za načelnika Resora državne bezbjednosti.

Sa bivšim predsjednikom SR Jugoslavije Slobodanom Miloševićem i njegovom suprugom Mirjanom Marković sprijateljio se početkom devedesetih; njihovog sina Marka tako je učio pucati iz pištolja u bazi Lisičiji Potok. Upravo ovo prijateljstvo omogućilo mu je helikopterski uspon.

Poslije 5. oktobra Rade Marković je postao figura dramatis srpske porodice. Ne samo Socijalistička partija Srbije (SPS), već i dio stranaka Demokratske opozicije Srbije (DOS) bliskih predsjedniku SR Jugoslavije Vojislavu Koštunici, nisu bili za njegovo smjenjivanje. Svakako, iz različitih razloga. Dok su prvi kupovali vrijeme za uklanjanje kompromitirajućeg materijala, drugi su smatrali da se čišćenje policije ne smije obavljati stihijski i plašili se anarhije unutar organa unutrašnjih poslova. Iz toga perioda je i afera sa objavljivanjem dokumenta iz kojeg se vidi da su operativci državne bezbjednosti pratili Slavka Ćuruviju na sam dan njegovog ubojstva. Na sastanku sa tadašnjom trojicom koministra MUP Srbije, Marković je u dijelu razgovora koji se ticao tražene ostavke i odgovornost Službe za ubojstvo Ćuruvije rekao da on "kao čovek koji u ovom gradu ima specifičnu težinu ima brojne poznanike u podzemlju". Te ljude je zadužio ne činjenjem usluga, nego svojim profesionalnim ugledom. Mnogi od njih su mu se već javili i rekli: "Šefe, samo reci kome treba da jebemo mater, pa zar sad treba tako da rešavamo stvari". Njegova prijetanja je, uslijed dugog niza neravjetljenih likvidacija, imala smrtnu uvjerljiva.

Poslije republičkih izbora od 23. decembra 2000, Marković je dao ostavku. No, dobar dio javnosti bio je uvjeren da i dalje kontrolira svoje bivše ljude (unutar Službe i van nje), te da su oni dalje vrlo aktivni i opasni. U tom kontekstu je viđeno ranjavanje Dragana Jakšića, vozača novopostavljenog načelnika Resora državne bezbjednosti Gorana Markovića, paljevina džipa Čedomira Jovanovića šefa poslaničkog kluba DOS-a u Skupštini Srbije i pucnjava u kojoj se zatekao ministar unutrašnjih poslova Dušan Mihajlović. Visoki funkcioneri nove vlasti, poput predsjednika vlade Srbije Zorana Đinđića, više puta su ponovili da im se prijeti iz struktura bivšeg policijskog vrha spregnutog sa organiziranim kriminalom prijeti, a neslužbeno se saznaje i da imaju dokaze da ih isti i prisluškuju. Također, smatra se i da je za vrijeme dvomjesečnog trajanja prijelazne srpske vlade mnogo dokaza uništeno. Valja se nadati, za utjehu, da to vrijeme i nije prorajtano odnosno da je iskorišteno za formiranje policijsko-pravosudnih timova koji se sada nose za cijelom tom "zaostavštinom" Miloševućevog režima.

Kako je rekao Batić, pored Markovića uhapšena su još dvojica pripadnika Resora državne bezbjednosti, ali nije saopćio njihova imena navodeći da su ona nepoznata javnosti. Opet neslužbeno, tvrdi se da je lišen slobode i Branko Đurić, bivši načelnik beogradske policije zbog umješanosti u atentat na Ibarskoj magistrali, te neutvrđen broj pripadnika MUP-a.

Uopće, za očekivati je da naredni period bude obilježen hapšenjima. I to ne samo ljudi iz bivšeg policijskog vrha i neposrednih izvršilaca zločina, već i raznih funkcionera bivšeg režima. Marković, svakako, nije radio na svoju ruku - bar ne ona djela koja imaju političko obilježje poput ubojstva Slavka Ćuruvije ili atentata na Ibarskoj magistrali. Moguće je i da se, pritisnut materijalnim dokazima, nagodio sa novim vlastima računajući na milost koja se daje pokajnicima. Bivši establišmen vjerojatno strijepi dok on sada daje iskaze. Kandidata za nova hapšenja zaista ne manjka. Riječ je o mnogim bivšim moćnicima - Vlajko Stojiljković na primjer, kao ministar unutrašnjih poslova bio je nadređen Markoviću - ali i samom vrhu bivšeg režima. U trenutku dok nastaje ovaj tekst, u Beogradu se skupila impozantna ekipa stranih novinara. Svi očekuju skoro hapšenje Slobodana Miloševića, a neki pominju i njegovu suprugu. Kako kaže jedan od novih policijskih funkcionara, ukoliko se dokaže da je bivši predsjednik SR Jugoslavije naredio konkretno ubojstvo, izručenje Haškom tribunalu više neće biti sporno.

Filip Švarm (AIM)