Predaja generala Norca

Aim, Zagreb, 25.2.2001.

General Hrvatske vojske Mirko Norac predao se nakon dvotjednog skrivanja policiji, i tako okončao bijeg u koji se dao nakon što mu je upućen poziv na sud u Rijeci gdje se vodi istraga o njegovoj umješanosti u zločine u Gospiću 1991. Predaja se dogodila u ozračju pravog haaškog trilera i prethodila joj konferencija za novinare Ivice Račana na kojoj je on izjavio isto što i nekoliko sati prije Haaški sud, a to je da taj sud pristaje da se suđenje Norcu održi u Hrvatskoj, i samo u njoj, što znači da se odustaje od njegovog procesuiranja ne samo za zločine u Gospiću, nego i u Medačkom džepu, za što ga se također sumnjiči.

Sinhronizacija izjava danih u Zagrebu i u Haagu bila je više nego očita, tako da je Račan najavio obraćanje novinarima za ponedjeljek, a onda to odgodio za utorak, očito čekajući da se sa svojom izjavom oglasi najprije Haaški tribunal. Nekoliko sati nakon što su izjave dane, Norac se predao hrvatskoj policiji i nakon toga i sam dao izjavu Hrvatskoj televiziji na nekoj neimenovanoj pustopoljini, vjerojatno na prilazima Zagrebu. "Nikada mi nije bila namjera skrivati se od hrvatskog pravosuđa i optužbi koje mi se stavljaju na teret", započeo je s besmislenom neistinom, jer "smatram kako sam se boreći za ovu državu borio i za njene pravne institucije". Izjava završava uvjeravanjem kako nije kriv za ono za što ga se tereti i da će to "lako dokazati" na sudu.

Račan je pred novinarima priznao da je scenarij da se Norac uz podršku iz Haaga privoli da se preda policiji uglavljen na javnosti nepoznatom sastanku s Carlom del Ponte nedavno u Dubrovniku. Nakon toga mogli su početi pregovori sa samim Norcem, a telefonske kontakte s njim imao je i sam Račan. Zbog toga je u ovdašnjem tisku već sutradan napadnut da se miješa u posao pravosudnih organa te da se, suprotno izjavama koje daje, polakomio za jeftinim političkim poenima. Osudio je, naime, šefa države Mesića koji je još prije kontaktirao s Norcem da su to prozirni politikantski potezi, a onda ih je i sam povukao. I još je od toga napravio javnu predstavu.

Ipak, najveći prigovor Račanu je da je popustio ucjenama Norca i onih koji stoje iza njega, i to i po cijenu svjesnog destabiliziranja zemlje. Jer, dok se ona tresla u grozničavoj neizvjesnosti što je s Norcem i gdje se nalazi - bilo je i spekulacija da bi ga njegovi jataci mogli ubiti - on je, eto, s njim čak i ćaskao telefonom. Ima, međutim, i drukčijih mišljenja, sklonijih onome što je državni vrh učinio u vezi s Norcem. U njima se najprije Mesićevi a onda i Račanovi kontakti s odbjeglim generalom tretiraju kao vrlo vješt manevar, jer ako je i napravljen po cijenu poneke neprincipijelnosti, ipak je raspetljao vjerojatno najteži i najeksplozivniji slučaj s kojim se suočila koalicija šest stranaka otkako je došla na vlast.

I, stvarno, predajom Mirka Norca policiji prekunit je fitilj koji su potpalile udruge veterana i invalida Dalmacije, uz relativno mlaku potporu ostalih, jer njihova okupljanja do daljnjega više nemaju smisla. Vikati i dalje "Svi smo mi Mirko Norac" imalo bi svrhe jedino ako bi vikači htjeli s njim u zatvor. Vlasti su, dakle, dobile ovu napetu igru živaca, u čemu uostalom već počinju i uživati, šaljući u javnost posredne poruke da ih je to ojačalo i da je šestorka zbijenija nego ikada prije. Posebno se naglašava kako je kušnju izdržala osovina šesteročlana koalicije, koju čine Račanovi socijaldemokrati i Budišini liberali, za koju se sve donedavno mislilo da nema perspektive zbog pretjeranog nacionalizma i samoživosti koju u posljednje vrijeme iskazuje Budišina stranka.

Sada se, međutim, podvlači kako je Budiša nesebično založio autoritet umjerenog nacionaliste kako bi smirio pretjerane nacionalističke strasti i njihovu prijetnju sigurnosti države. Nitko, međutim, ne govori o cijeni koja je za to plaćena, a ona je, bez pretjerivanja, golema. U ovih nekoliko tjedana hrvatski nacionalizam je na otvorenoj sceni eskalirao u otvoreni šovinizam masovnih razmjera, kakav nije viđen čak ni u Tuđmanovo vrijeme, iako je točnije reći da se on tada planski kanalizirao i dozirao, pojavljujući se točno u mjeri potrebnoj da se obave neke stvari od "nacionalnoj interesa". No, bez obzira na te ograde, velike nacionalističke masovke naročito u Splitu, ali i u nizu drugih gradova, osupnuo je svojom neobuzdanošću i sirovošću, i time su bili zatečeni mnogo koji su to imali prilike neposredno pratiti.

Začudo, nekako najmirnije doimala se sama hrvatska vlast. Nije to bio dokaz samo njene hladnokrvnosti, koja je u ovakvim situacijama zlata vrijedna, nego po svemu sudeći i svjesne odluke da se val šovinizma osudi samo sa stanovišta remećenja reda i mira, a da se njegova idejna suština prešuti. Tako su se u vrijeme veteranskih mitinga, na kojima se otvoreno iskazivala mržnja prema Srbima i "političkim Srbima", iste riječi mogle čuti i od nekih HDZ-ovih zastupnika u Saboru. Čak i u ovakvoj, tuđmanizmom još impregniranoj Hrvatkoj, to se smatra ozbiljnim ekscesom, tako da se od ispada svog zastupnika (Ljubo Česić Rojs) koji je urlao da među zastupnicima vladajuće većine prevladavaju ili Srbi ili oni koji su oženjeni Srpkinjama morao ograditi i šef HDZ-a Ivan Sanader.

Od samog predsjedavajućeg Sabora, međutim, Česić je zaradio samo banalnu opomenu, bez ikakve ozbiljne elaboracije što njegov ispad znači. Ovoga to očito nije impresioniralo i sutradan je ošamario jednog zastupnika koji ga je "živcirao" jer mu se "unosio u facu". Ljudi u vlasti nisu, dakle, pokazali želje ni sposobnosti da se valu šovinizma odlučno suprotstave ni kada je pokuljao u zgradu parlamenta, očito nespremni da otvore pitanja koja nikada nisu otvarali. Sadašnje šovinističko mahnitanje proizlazi, naime, iz iracionalne mitologizacije tzv. Domovinskog rata, a vladajuća koalicija nikada nije pokazala ni minimum volje da izrekne cijelu istinu o njemu, i njegovim javnim i tajnim motivima.

Šok je nastao kada su počela sudske istrage koje su već na početku pokazale utemeljenost sumnji da je u tom ratu hrvatska strana činila zločine, i to mjestimično i masovne, kao u Gospiću. Pokazalo se da je zemlja psihološki potpuno nespremna za to, jer iako je nezavisni tisak pisao još prije više godina o tim zločina, to se očito nije ustalilo kao općeprihvaćena činjenica. Najveća krivnja za to bez sumnje je na bivšim, ali i sadašnjim vlastima koje nisu pokazale nikakvo zanimanje da se to dogodi, pa je i sada Domovinski rat prepušten nebrojenim veteranskim udrugama, koje na toj mitskoj bojišnici i dalje uvježbavaju obračune sa svima koji o tom ratu misle drukčije od njih.

Sagledan kroz ove naočale, slučaj Norac nije, dakle, donio ništa što se s priličnom vjerojatnošću nije moglo pretpostaviti. Donekle su nove jedino indicije da se sadašnja vlast ne samo prilagođava šovinizmu, umjesto da mu se suprotstavi, nego da se u nekoj mjeri čak pokušava natjecati za njegovog kolovođu, kako bi ovu samozvanu revoluciju usmjerila nekim svojim pravcem.

Marinko Čulić