Stara priča u novom ramu

Bošnjaci ili Muslimani

AIM, Beograd, 25. 2.2001

Zahtav koji je uputila Sandžačka demokratska partija uoči predstojećeg popisa stanovništva, za promenu odrednice Musliman u Bošnjak izazvala je u široj javnosti, pa i kod samih Bošnjaka dosta različitih reagovanja. Mnogi u Srbiji, pa i u Sandžaku, ne razumeju šta pojam Bošnjak zapravo predstavlja, a mnogi su ubeđeni da je to nekakav novi termin koji se po prvi put javlja u SR Jugoslaviji. Određene političke grupacije Muslimana iz Crne Gore, na čelu sa dr Avdulom Kurpejovićem, već se protive terminu Bošnjak i njegovom nametanju iz Beograda. Terminu Bošnjak su se nekada protivili i pojedini sandžački političari koji su vremenom promenili svoje mišljenje.

Dilema kako nazvati jedan južnoslovenski narodna Balkanu već odavno traje. Više od sto godina se o tome vode političke i naučne rasprave. Zapravo, počelo se i ranije. U sklopu oslobodilačkih težnji u južnoslovenkim zemljama javljala se i dilema oko etničke zajednice koja govori jezik kao Srbi i Hrvati, a vera im je turska-muslimanska. Još u sultanskoj Turskoj sami Turci su po nečemu morali razlikovati one svoje vojnike i podanike koji imaju tursku veru, ali ne i turski jezik. Prema istorijskim zapisima i sami su ih počeli nazivati Bošnjacima. A ovi su pak voleli da sebe zovu i pravim Turcima. No tada je sve bilo vezano za veru. Svako ko je prešao na islam postajao je i Turčin. Nedovoljno izučena islamizacija naglašava da nije bilo nasilnog prevođenja na islam. Ipak, islam je donosio i znatne privilegije.

U sklopu konačnog rešenja balkanskog pitanja počele su i naučne rasprave o tome šta će Muslimani biti nakon odlaska Turske. Hrvati su smatrali da su muslimani Hrvati, nazivajući ih čak i hrvatsko cvijeće, Srbi su smatrali da se radi o Srbima muslimanske vere. Pojedini srpski i hrvatski pici su već u XIX veku muslimane nazivali Bošnjacima. To se može zapaziti kod Vuka Karadžića ili kod Auguta Šenoe. Vuk upotrebljava termin Bošnjak, ali dodaje da su to Srbi turskoga zakona. U jednom delu Auguta Šenoe pominju se Bošnjaci na Uni. Tu se naglašava kako jedan Hrvat jasno raspoznaje Jusufa i Ibrahima od Turaka jer im je jezik razumeo. I Njegoš pominje Bošnjake, misleći na one koji imaju tursku veru ali ne govore turski i koji su domaćeg porekla.

Odrednica Bošnjak je svakako vezana za Bosnu U okviru turske administrativne podele preko Bosanskog pašaluka ime Bošnjak se prenelo i

izvan Bosne i to za one stanovnike koji govore jezik kao Srbi i Hrvati a imaju tursku veru. To ime živelo je i na ovim prostorima sve do polovoine XX veka kada se kod mladih generacija počelo zaboravljati. Čak su i zvanični turski popisi s početka XX veka imali odrednicu Bošnjak. Tada je doduše odrednica Bošnjak bila predviđena i za Srbe i Crnogorce u Novopazarskom sandžaku kao Bošnjak ortodoks (pravoslavni).

Austro-Ugarsko prisustvo u Bosni takođe je stvorilo dilemu. Pojedini visoki predstvanici bečke vlade su izjavljivali da u Bosni i Hercegovini "živi jedan narod u tri vjere, a to je narod srpski". S muslimanske strane odgovoreno je i Srbima i Hrvatima, pa i Beču, da "nikad nećemo zanijekati da nijesmo od jugoslovenskog plemena, ali da ostajemo Bošnjaci kao što su nam bili pradjedovi". S početka XX vijeka autro-ugarska administracija je upotrebljavala i termin Muhamedaner, to jeste Muhamedanac. Muslimani su se tome protivili predlažući za njih bolju soluciju-Musliman.

Administracija Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (kasnije Kraljevina Jugoslavija) je zadržala musliman kao versku pripadnost. I administracija druge Jugoslavije je prihvatila musliman kao religijsku pripadnost sve do 1971. godine, do kada su Muslimani u popisima notifikovani kao Srbi muslimani,

Crnogorci mulimani ili kao Hrvati muslimanske vere.

Početkom sedamdesetih,tačnije 1971 godine, Muslimani se zvanično registruju kao poseban narod koji ne pripada ni Srbima, ni Hrvatima, ni Crnogorcima. U toku popisa 1971, 1981. i 1991. statistika je imala odrednicu Musliman, dakle, sa velikim početnim slovom. Muslimani su to prihvatili i tako se izjašnjavali.

Raspadom bivše Jugoslavije, na Drugom bošnjačkom saboru održanom 28. septembra 1993. godine u Sarajevu je odlučeno da se odrednica Musliman peimenuje u Bošnjak, a jezik kojim govore da se nazove bosanski. Nakon toga ime Bošnjak potvrđeno je i Dejtonskim sporazumom od 21. novembra 1995. Ime naroda i ime jezika prihvatile su i relevantne političke strukture u Sandžaku što se može videti u dostupnoj zvaničnoj dokumentaciji, u novinama i literaturi. Objašnjenje za ovakav stav je da Musliman, potiče od verske a ne od etničke pripadnosti ida verska pripadnost ne može biti odrednica za jedan narod.

Što se jezika tiče to je svakako isti onaj jezik kojeg su u bivšoj Jugoslaviji zvanično nazivali nazivali srpsko-hrvatski ili hrvatsko-srpski i koji Srbi sada zovu srpski a Hrvati hrvatski. Naziv bosanski jezik je dakle demokratsko pravo Bošnjaka.

Medju lingvistima ima naravno i onih koji smatraju da naziv bosanski jezik nije adekvatan jer je bosanski pridev od etnika Bosanac a ne od Bošnjak. Oni odrednicu Bosanac shvataju kao svakog stanovnika Bosne bio Srbin, Hrvat ili Bošnjak. Srbi u Bosni neće nikada svoj jezik zvati bosanski već srpski, a Hrvati hrvatski. Zašto bi, po tome, Bošnjaci govorili bosanski a ne bošnjački. Pored toga naziv bosanski ne odgovara ni Bošnjacima u SR Jugoslaviji jer većina nije iz Bosne. Ima i onih koji smatraju da će se naziv bosansi jezik preimenovati u bošnjački. Zato i predlažu da se muslimanski narod u predstojećem popisu izjasni kao Bošnjak (za rubriku etnička pripadnost) i da se odredjena rubrika za jezik može popuniti sa nazivom božnjsčki a ne bosanski jezik.

Ustavno pravo svakog pojedinca je da sebe smatra onako kako on nađe za shodno te i da svoj jezik nazove onako kako smatra.popis je najavljen za april, a nove državne vlasti su već najavile da će udovoljiti zahtevima sandžačkih partija i uneti novu odrednicu Bošnjak u popisnu listu. Popis je najavljen za april ove godine. Možda će on označiti i kraj gotovo višedecenijske rasprave i dileme o imenu južnoslovenskog muslimanskog naroda koji živi na ovim prostorima. Kako će se ko izjašnjavati, da li će i dalje biti Musliman ili će "postati" Bošnjak je stvar ličnog opredeljenja i osećanja svakog gradjanina. Važno je da postoji pravo na izbor.

Elijas Rebronja (AIM)