Zakon kao semafor

Vec na sam vladin prijedlog Zakona o javnom informisanju, duhovi u medijima su se uznemirili. Aktuelnu situaciju najbolje moze opisati narodna poslovica: koga su zmije ujedale i gustera se boji

AIM, Skopje, 22. 02. 2001.

Nekom cudnom balkanskom ironijom, makedonska vlada je usvojila prijedlog buduceg Zakona o javnom informisanju bas istog onog dana kada se Srbija oslobodila jednog slicnog, atavizma "godina koje su pojeli skakavci" kako to zanosno vole reci prvoborci oktobarske bager-revolucije. Vladin portparol Antonio Milososki je narednog dana predstavljajuci vladin prijedlog Zakona izrekao ocjenu neprimjerenu (ne)iskustvu svojih njeznih 25 godina da "novinarski esnaf" posljednjih godina djeluje vrlo sterilno i, na zalost nije uzeo stvari u svoje ruke. "Bilo bi nam od velike pomoci kada bi novinarske asocijacije zazivjele i ukoliko bi se u njima regulisali svi oni kriteriji u smislu etike novinarstva, odbrane prava novinara,izdavanja novinarskih legitimacija...". Lacajuci se nelakog zadatka iscjelitelja "novinarske sterilnosti", vladin motiv je bio da novinarima podari Zakon kojeg ce se morati pridrzavati.

Jedan slican pokusaj je propao prije nekih godinu dana kada je naisao na ostre kritike u javnosti tako da je vlada na kraju pokusala dokazivati da prijedloga Zakona zapravo nije ni bilo. Medju lokalnim novinarima pronio se, naime, tada glas da se u vladi priprema Zakon o informisanju nalik na onaj koji je u Srbiji prakticirao rezim Slobodana Milosevica ili, recimo, onakav kakav je svojim podanicima ostavio u nasljedstvo hrvatski predsjednik Franjo Tudjman.

Tadasnji ministar informacija, koji se u medjuvremenu transformisao u direktora vladine agencije za iste svrhe Vehbi Bexheti, uvjeravao je tada javnost:"Kategoricno tvrdim da su to sve spekulacije. Ne postoji jos ni embrion tog Zakona, ni ja ga jos nisam vidio". Potom je zavladao muk...

No, vratimo se vremenu sadasnjem! Milososki je na recenoj redovnoj konferenciji za novinare napomenuo da su u novom prijedlogu uvazene primjedbe na proslu, znaci verziju koju cak ni nadlezni ministar nije vidio, kao i sugestije Savjeta Evrope. U ime svega ovoga su novinari valjda umirujuce trebali shvatiti i objasnjenje vladinog portparola da se buduci "zakon nikako ne moze smatrati kreiranjem mraka u javnom informisanju. Naprotiv, uloga zakona moze biti uporedjena sa semaforom na raskrsnici gdje bi svako zelio proci ali ipak u redu koji ce omoguciti svima da ostvare scvoja prava".

Ono sto je ponudjeno u vladinom prijedlogu ne ulijeva poslenicima "cetvrte vlasti" neko narocito povjerenje da ce "semafor" o kome govori vladin portparol/"saobracajac" funkcionisati na opste zadovoljstvo. Prema prijedlogu, pristup informacijama ce imati samo novinari koji posjeduju legitimaciju koju ce, za razliku od nekih drugih demokraticnijih zemalja gdje je to posao novinarskog udruzenja, izdavati sedmoclani savjet.

Predsjednik pomenutog Savjeta ce biti direktor vladine Agencije za informacije. Takodje, predsjednik savjeta, dakle direktor vladine Agencije ce utvrdjivati i sastav savjeta, uglavnom licnosti iz medija. Nauceni dugogodisnjom praksom necijih "zadnjih namjera", novinari su odmah posumnjali da ce se pokusati progurati kadrovska rjesenja, uslovno receno, partijska podobnost odgovarajuca aktuelnoj vladajucoj strukturi. I novim prijedlogom Zakona vlada zadrzava pravo da finansijski pomaze medijima sto je u dosadasnjoj praksi, opet, imalo vise stetnih nego korisnih posljedica - jedni su se osjecali ostecenim u odnosu na druge koji su u tjesnjim odnosima s vladom. Novinar ce biti duzan zastititi izvor informacija osim u slucaju kad sud ocjeni da je otkrivanje izvora u javnom interesu. Jos jedna protivrjecna odredba: funkcioneri vlade ili lokalne samouprave imaju pravo odrediti vrijeme prije kojeg novinar ne smije objaviti odredjenu informaciju.

Novim prijedlogom Zakona predvidjena je i mogucnost ispravke U zemlji je na snazi arhaicni model zakona o javnom informisanju iz sedamdesetih godina koji je odavno pregazilo vrijeme. Medju novinarima je rasireno uvjerenje da je Ustav dovoljan okvir za regulisanje prava i obaveza sredstava javnog informisanja i ljudi koji u njima rade. Uz to, novinari procjenjuju da se dio materije koji se odnosi na njihove probleme moze regulisati zakonodavstvom u sferi radnih odnosa, legislativom iz sfere javne uprave odnosno lokalne samouprave, na koncu, krivicnim zakonom i slicno.

Otuda i strucnjaci za medije i sami novinari s prvim negativnim komentarima. Na zalost, novinarskoj bratiji se o glavu razbija nepostojanje cehovske solidarnosti i zajednicke inicijative djelovanja tako da se ironicno pokazuje na djelu vraski tacnom opaska vladinog portparola. Vesna Sopar iz Instituta za socioloska istrazivanja kaze da je ovaj Zakon jos jedan pokusaj kontrole nad javnim glasilima. Podsjecajuci da je bila jedan od autora projekta za razvoj medija podnesenog Paktu stabilnosti, Vesna Shopar naglasava da uopste nije bila konsultovana o pripremama za donosenje Zakona. Time objasnjava i svoje cudjenje jer je u grupi za medije predlozeno a u Paktu stabilnosti prihvaceno da bude uveden moratorium na donosenje Zakona o javnom informisanju.

Forum mladih novinara koji sve vise preuzima ulogu atrofiranog novinarskog udruzenja takodje s negativnom reakcijom: Marjan Djurovski, predsjednik Foruma kaze da je "nacin na koji vlada donosi Zakon krajnje netransparentan. Ni novinari ni mediji nisu bili konsultovani tokom procedure cime se uvecava sumnja da ne postoji dobra namjera". Forum smatra da je prijedlog Zakona nepotreban. Svako za sebe, javili su se za rijec granski sindikat (koji se valjda oglasi jednom u mileniju), ugledniji novinari kao "slobodni strijelci", pojedine redakcije.

Kao krajnje problematicna u dijelu medija izvan vladine kontrole je prihvacena tvrdnja da je prijedlog Zakona sacinjen u konsultaciji sa Savjetom Evrope. Predstavnik Savjeta je preko stampe angazman ove institucije demantovao. Kao jedan od vrijednih argumenata dosla je izjava predsjednika Evropske novinarske asocijacije Adena Whitea koji je nedvosmisleno stao na stranu makedonskih kolega: "osnovni princip prava na rad jeste da novinar ne bude politicki kontrolisan. Postoje razliciti sistemi u razlicitim zemljama no zajednicko svim zemljama je to da se postavlja pitanje, ko ima pravo baviti se novinarstvom. Dozvolu za rad daje sama profesija i medijske organizacije. ... U Evropi princip da novinarske legitimacije (licence) izdaje neka vladina agencija nije prihvatljiv i, ako se ovo dogodi u Makedoniji, ostro cemo se suprotstaviti".

Direktor vladine Agencije za informacije Vehbi Bexheti braneci prijedlog Zakona naoko pomirljivo tvrdi da parlamentarna procedura pruza dovoljno Mogucnosti da se "ispeglaju" nedostaci; novinari su pogresno shvatili sporne clanove. Potrebu za postojanjem savjeta koji ce izdavati novinarske legitimacije Bexheti pravda polozajem nezavisnih novinara koji iza sebe nemaju medij koji bi im izdao odgovarajuci dokument. Po njegovom uvjerenju, savjet ce sacinjavati novinari koje ce delegirati same redakcije a okolnost da direktor vladine Agencije za informacije predsjedava tim tijelom tumaci samo tehnickim razlozima: neko mora sazivati savjet - reci ce Bexheti.

Ustraje li vlada na svom prijedlogu, tehnicki gledano, nema nikakvih smetnji da Zakon bude i usvojen. Ima potrebnu parlamentarnu vecinu, krzljav novinarski lobi, prilicno nezainteresovanu javnost. Istini za volju, prijedlogom su zadovoljni samo poslanici vladajuce VMRO-DPMNE; koalicioni partneri - liberali i Demokratska partija Albanaca radije sute. Znaju da bi se jednom Zakon mogao okrenuti i protiv njih. Presudnu rijec bi mogao izgovoriti neko iz medjunarodne zajednice. Kao i mnogo puta ranije, moglo bi se pokazati da jedino jezik prijekora iz svijeta vlast razumije.

AIM Skopje

ZELJKO BAJIC