Pravopis i krivozbor

AIM, Zagreb, 20. 2. 2001.

Akademik iz razreda filoloških znanosti Kovačec, a inače član komisije za proučavanje pitanja pravopisnih pravila u školama, izjavio je neki dan za televiziju i za novine kako je pravopis nekada bio hrvatska sveta krava, a sad je, eto, postao hrvatska luda krava. Izjava je preplavila sve medije, po mjestu, vremenu i načinu na koji je poslana narodu vidi se da je osvojila urednički ukus. Izjavljivačeva želja da se pokaže duhovit učinila je da se svrne pažnja s laži koju izjava sadrži. Na stranu postavka da krava može istovremeno biti luda i smatrana svetom (kao i mnogi ljudi), na stranu i to što svijet u doba globalizacije nije riješio status svete krave kad poludi, valja reći da nema dokaza za tvrdnju da je pravopis ikada u Hrvata bio smatran bilo kakvom svetinjom. Ovo se mora reći, jer onaj koji takvu stvar rekne, a ne dokaže je ili barem obrazloži, a ovaj koji ju je rekao profesor je i jezikoslovac, mora znati da svi koji su, makar i s pola uha njegovu riječ čuli, ne moraju biti baš urednici novina ili televizije. Te riskira da mu se rekne da je obmanuo one kojima je i one za koje je izjavu dao. U Hrvatskoj samo pravopisci sebe ili one s kojima su u kolu smatrali ili smatraju svetima! Pri tome valja pomenuti da je među njima bilo i još ima onih s nadimcima iz kravarskoga nazivlja, kao Vol i Krava. Izjavljivača treba doduše razumjeti: nije baš zgodno reći da su sad ti sveci postali ludi, no opet kako propustiti, a baš mu se zgodno namjestila, evropska kravlja stvar, te se morao snaći rekav da je eto hrvatsku svetu muzaru čudna imena Pravopis sad spopalo ludilo.

Za ovo o svetosti po dokaz ne treba daleko ići. Evo akademik Babić, guru hrvatskoga pravopisnog stada prije desetak dana veli za Brozovića kako je ovaj, citiramo, "sudac i svetac". I Babić je akademik u razredu filoloških znanosti i glavni urednik nevjerovatne tiskovine koju pod imenom Jezik izdaje Hrvatsko filološko društvo. To glasilo izlazi samo za vrijeme školske godine, za vrijeme raspusta ne izlazi. Nema biblioteke koja ga ne dobija, jer je pretplata obavezna. A u njemu akademik Babić svojih tekstova zna nagurati i po pola od ukupnog sadržaja, a bilo je brojeva kad je nagurao i po dvije trećine. S njime u uredništvu sjedi i Dalibor Brozović. Te je, dakle, svecu i sudcu Babić ništa manje do šef. Uz još dvojicu-trojicu njima ravnih i toliko isto njima sličnih, te još nekoliko sitnijih riba, taj trust mozgova pastir je današnjem hrvatskom pravopisnom krdu. U jezikoslovnoj svojoj misiji Babić i Brozović idu zajedno kao rakija i meze, svetac i sudac pod ruku sa šefom svečevim i sučevim.

Njih su dvojica i prije dvije godine bili bacili cijelu Hrvatsku u jezikoslovnu groznicu. Predložili su bili (da sad ne idemo u sve pojedinosti) elem da Hrvati i Hrvatice umjesto "bijelo mlijeko" pišu "bielo mlieko". Na taj se njihov prijedlog, međutim, digla kuka i motika hrvatskog jezikoslovnog otpora. (O tome otporu pak ne bi valjalo pisati ode prije no se utvrdi da li ga uistinu ima, te u kakvom se obliku i na kojem ozemlju kao i u koje vrijeme javi). Te je pravopisni trust umuknuo skoro dvije godine. Javio se, međutim, opet, prije jedno mjesec dana, taktički zreliji za veliko iskustvo. Ovaj put je u javnosti, sa visoke taktike, nastupio samo Babić. Digao je slušalicu svog telefona te obavijestio nekoliko dnevnih novina da će uskoro iz štampe izlaći peto izdanje "Hrvatskoga pravopisa", knjige poznatije pod imenom londonac. S Londonom ta knjiga ima sve u svemu pedeset puta manje veze no sa Zagrebom, ali pošto knjige imaju svoju sudbinu, nema ploda od pitanja zašto se knjiga ne zove zagrebčanac. Kao i prije dvije godine groznica puštena iz mijeha gurua Babića za tili čas se proširila Hrvatskom. Budući da autor Babić s još nekoliko jezikoslovaca nacionalista u Hrvatskoj ima status dušobrižničke ispostave, smislio je da u petom izdanju svoje pravopisne knjige načini nekoliko izmjena. Ono što je pobunjenike diglo na pobunu bila je restriktivnost novoga izdanja, to jeste ukidanje mogućnosti da onaj ko piše po svojoj volji odluči koji će oblik upotrijebiti. Tako je, recimo, četvrto izdanje londončevo predviđalo da se može pisati i neću i ne ću ili greška i grješka , a peto izdanje ukida neću i greška! Za ovu novost nema nikakva ni pokrića ni opravdanja, ni u novijoj hrvatskoj književnosti niti u govoru. Te se valja pitati ono što se skoro niko ne pita: zašto to Babić i njegov trust mozgova rade?

Odgovor se na ovo pitanje može se dati dosta lako nakon što se malko podrobnije pogleda Babićeva i Brozovićeva jezikoslovna djelatnost u posljednjih deset godina. Ničim se drugo dvojica naših akademika ne bave do smišljanjem jezika za Hrvate i Hrvatice. U rečenom su glasilu, pod krinkom borbe protiv tuđica, otvorili jedinstven višegodišnji lov bez lovostaja, lov na srbizme. Obojica su dugo bila i na vlasti, Babić kao hadezeovac proveo je jedan mandat i u Saboru, a Brozović je bio dopredsjednik hadezea. Kao ljudi vlasti i na vlasti, svoju su jezičnu fiksaciju postavili na radio, na televiziju, u škole i u novine. Bespogovorni vršioci njihovih prohtjeva su lektori, koje Babić zna zvati i hrvatskom jezičnom vojskom. Njihovi prohtjevi su prilični, a jedan od glavnih jest da "u Hrvatsku vrate jezično stanje prije stvaranja Jugoslavije". Taj je prohtjev, međutim, laž, kao i sve drugo što ispod pera njihova izlazi u posljednjih deset godina. Kad bi se u Hrvatsku zaista vratilo "jezično stanje" s početka dvadesetoga stoljeća, Babić bi i Brozović svisnuli od jeda čim bi pročitali prvu stranicu teksta pisanu tim jezikom ili čim bi prvog pismena Hrvata čuli da progovori. Rečenicâ poput ove "Kravata nije htjela da se sveže", da uzmemo jednu od Cihlara Nehajeva, ima hrvatska književnost s početka stoljeća više no danas. Današnji pravopisci i pravozborci propisuju samo tip "Kravata se nije htjela svezati". Ovoga bi se dalo brojati mnogo. Iz samoga brojanja bi se vidjelo koliko pravopisci lažu. Njihov motiv da lažu nalazi se u njihovoj neugasivoj žudnji da vladaju, e da bi vladanijom disciplinirali narod. Taj je poriv najbolje izrazio Lous Hjelmslev: Onome ko želi da postane diktator najbolje je da studira semantiku. Hrvatski jezikoslovci šovinisti svoju su aktivnost sveli na pravljenje jezika za hrvatski narod, i to takvoga koji oni smisle te ga onda proglase hrvatskim..

Na Babićevu novu pravopisnu najavu diglo se opet sve što u Hrvatskoj zna trideset slova. (Akademik Kovačec, vjerovatno, pobunjenike prije pobune vidi kao krave, stanje prije pobune kao svetost, a pobunu vidi kao kravlje ludilo). Nema na svijetu zemlje u kojoj bi se našlo toliko samozvanih jezikoslovaca kao u Hrvatskoj. U Hrvatskoj se sve živo razumije u jezik i stavlja u dragovoljnu službu da ga brani. Ako si sjeo na zubarsku stolicu, lijepo izbrijan doktor će najradije s tobom povesti diskusiju o jeziku. Taj razgovor neće biti o pravopisu, već uglavnom o "hrvatstvu" kakve riječi, koje će ti zubar samouvjereno i nadugo obrazlagati. U ovu grupu spadaju apotekarke, mesari, poštanske službenice, vlasnici kafića. Sav je taj svijet upao u jednu čudnovatu a po mnogo čemu i jedinstvenu priču u današnjem svijetu. Tu priču je za taj nesretni jezikoslovni svijet složilo nekoliko hrvatskih jezikoslovaca nacionalista. Ta je priča velika laž. U osnovi priče jest laž hrvatskih jezikoslovaca nacionalista o ugroženosti hrvatskoga jezika i njihove ufiksanosti idejom da hrvatski narod mora imati svoj zaseban jezik i to takav da je samo njegov i ni sa kojim drugim narodom djeljiv. To bi se i moglo zamisliti kad bi bilo kako nije. A nije jer Hrvati imaju jezik koji nije samo njihov, već je i jezik Srba, Bošnjaka i Crnogoraca. Taj jezik je odavna standardiziran i normiran, na prostoru na kojem se upotrebljava razumljiv je potpuno i Srbima i Hrvatima i Bošnjacima i Crnogorcima. O tom jeziku je skoro čitavu jednu knjigu napisao Dalibor Brozović. Ta mu se knjiga zove "Standardni jezik", izišla je u Zagrebu, prije trideset godina. U toj knjizi akademik jezik Hrvata, Srba, Bošnjaka i Crnogoraca zove hrvatskosrpski. Ko ne vjeruje, neka je prelista, naići će na ovaj naziv barem stotinu puta. Kome nije mrsko, neka otvori knjigu i na stranici 73, gdje će naići na poglavlje "Tipovi dvojnih i višestrukih odnosa među slavenskim standardnim jezicima". U tom poglavlju ima ova autorova tvrdnja: "Hrvatskosrpski standardni jezik sudjeluje u velikom broju kombinacija, i kao primalac i kao davalac i u dvosmjernim utjecajima, i u svim rubrikama. U svim primjerima hrvatskosrpski sudjeluje i kao cjelina naprosto zato što je to ne samo jedan jezik-dijasistem nego i jedan standardni jezik."

To je tvrdnja svečeva i sudčeva iz vremena dok je bio mučenik. Čudo koje ga je dovelo najprije u blažene zove se hadeze. Služeći joj vjerno došao je, prije sedam godina, do drugoga čudesa koje je ovako opisao: "Naziv hrvatskosrpski treba ukinuti, jer je višestuko opasan i nepovratno kompromitiran. Gdje se, po kabinetima, baš mora neka se upotrebljava naziv srednjejužnoslavenski.

Ministar hrvatske prosvjete Strugar uzeo je u svoju ocjenjivačku komisiju i sudca i sveca i šefa i izjavljivača o ludoj hrvatskoj muzari. Oni i još nekoliko njima bliskih imaju zadatak koji su sami sebi postavili: da Hrvatima i Hrvaticama propišu kako da pišu. Kad se ovi i ove priviknu na propisano im pisanje, ministar će opet načiniti istu ovu komisiju koja će Hrvatima i Hrvaticama lijepim riječima reći: "Sad kad ste se naučili da ovako pišete, sad ćete ono što napišete govoriti onako kako ste ga napisali!"

Hrvatska široka pobuna protiv Babićevih prijedloga nije lako objašnjiva. U Hrvatskoj su babići, brozovići, katičići, kovačeci i ladani širokim narodnim masama za deset godina isprali mozak lažima o srpskom i hrvatskom kao zasebnim jezicima do te mjere da bi čovjek mogao i glavu izgubiti kad bi negdje na javnom mjestu rekao da Srbi i Hrvati govore isti jezik. Čudnovata rabota je što su te mase tako slasno prihvatile tu laž, a neće da prihvate "bielo mlieko". Iako je prva stoput veća od druge.

Sinan Gudžević (AIM)