Privatizacija pod stranačkim patronatom

"Greška" bankarskog činovnika

Pola miliona maraka, koje predstavljaju osnivački ulog četrdeset građana u sarajevskom Društvu za upravljanje privatizacijskim investicionim fondovima ŠIBAR Invest, došlo iz budžeta Federacije BiH i "drugih izvora"

AIM, Sarajevo, 19.2.2001. Misteriozno pojavljivanje i nestanak 27.500 DM na računu opštinske organizacije Saveza ratnih vojnih invalida (RVI) u Zenici, otkrilo je da za pola miliona maraka osnivačkog uloga 40 građana, nominalnih vlasnika društva za upravljanje investicionim fondovima ŠIBAR Invest, niko od njih nije iz vlastitog džepa nije dao niti fening. Zapravo, u cijeloj raboti bi još jedanput mogli bili prevareni demobilisani borci i invalidi, i njihove asocijacije, koje su "dušebrižnici" iz SDA ponovo zloupotrijebili, kako bi poslužili kao paravan za sumnjive transakcije.

"Greška bankarskog službenika", bilo je objašnjenje koje su krajem januara čelnici opštinske organizacije RVI Zenica dobili od zeničke "ŠEH IN banke", kada su postavili pitanje odakle se novac pojavio na njihovom računu i gdje je nakon sedam dana nestao. Kako su im bankari objasnili, novac je bio namijenjen kantonalnoj organizaciji RVI, a ne opštinskoj, i predstavljao je pozajmicu od Ministarstva finansija Federacije. Možda u svemu ovome i ne bi bilo ništa sporno, da kantonalna organizacija RVI nije ovaj novac "pozajmila" trojici osnivača ŠIBAR Investa kako bi ga iskoristili kao vlastito učešće u osnivačkom kapitalu. Među trojicom korisnika ove pozajmice su i Mehmed Čorhodžić, direktor "Borca" iz Travnika i visoki zvaničnik SDA i Kerim Lučarević, direktor "Energopetrola" Sarajevo. U oba slučaja radi se o čelnim ljudima dobrostojećih državnih firmi. Naknadno objašnjenje koje su ponudili čelnici kantonalne organizacije RVI zapravo je razotkrilo čitav mehanizam formiranja Društva za upravljanje fondovima ŠIBAR Invest i njegovog investicionog fonda "Bonus". Inicijativa o formiranju "boračkog" investicionog fonda potekla je od vrha Stranke demokratske akcije, a opreativna realizacija išla je preko boračkih organizacija.

Prvi problem koji im se pojavio bio je tehničko-finansijske prirode. Po zakonu, potrebno je formirati društvo za upravljanje investicionim fondovima, što zahtijeva i minimalni depozit od pola miliona maraka u novcu. Kao osnivači mogu se pojaviti domaća i strana pravna i fizička lica, osim onih u kojima je državni kapital prelazi 50 odsto. Nakon toga, može se ići na formiranje samog fonda za čiju registraciju je potrebno prikupiti najmanje 200 miliona maraka u privatizacijskim certifikatima. Majstori finansijskih "čarolija" u vrhu SDA došli su na "genijalnu" ideju. Ljudi od stranačkog povjerenja, njih 40, pojaviće se kao formalni osnivači društva za upravljanje investicionim fondovima ŠIBAR Invest, a pare će se namaći iz državne kase. Da bi se izigrao duh privatizacijskih zakona, jer nema nikakvog smisla da se privatizacija državne imovine na bilo koji način finansira parama iz budžeta, ulogu transmisije preuzele su organizacije ratnih vojnih invalida. Njima se iz budžeta odobravaju "pozajmice" i donacije, koje oni zatim opet "pozajmljuju" odabranim kadrovima kako bi taj novac iskoristili kao vlastito učešće u osnivačkom kapitalu ŠIBAR Investa.

Službeno objašnjenje ove finansijske "vratolomije" ponudili su čelnici kantonalne organizacije RVI iz Zenice, tvrdeći da država ima "moralnu obavezu" da zaštiti vrijednost privatizacijskih certifikata podijeljenih borcima. Da stvar bude gora, oni sa ponosom ističu da niko od 40 nominalnih suvlasnika ŠIBAR Investa " nije uložio ni vlastiti fening". Izabrani pojedinci su se, kako tvrde u ovoj organizaciji RVI, pismeno obavezali da će svu eventualnu zaradu i dobit, po osnovu suvlasništva nad ŠIBAR Investom ustupiti organizaciji RVI. Znači, radi se o "čistom humanitarnom angažmanu". Ali, "oduševljene" kantonalnih čelnika organizacije RVI i njihovu ubijeđenost u ispravnost ovakvog poteza, ne dijele u opštinskoj organizaciji u Zenica, smatrajući to zloupotrebom organizacije ratnih vojnih invalida i insistirajući na detaljnoj istrazi Finansijske policije.

Do sada, jedini koji je osporio službenu verziju ove transakcije, jeste Mehmed Čorhodžić, koji je javno demantovao postojanje ugovora kojim se osnivači odriču bilo kakve dobiti po osnovu suvlasništva, kao i da mu uopšte nije poznato odakle se našao na listi korisnika pozajmice u visini od 2.500 maraka(!?) A ovakav "recept" za pribavljanje pola miliona maraka u kešu osnivačkog kapitala u ŠIBAR Investu otvara niz pitanja. Ako osnivači nemaju nikakav opipljiv finansijski interes, onda svi oni koji su uložili certifikate u fond "Bonus", kojim upravlja ŠIBAR Invest trebaju biti zabrinuti. Jer, "cilj igre" u tržišnoj utakmici je profit. Što veći to bolje. Logična pretpostavka jeste da bi ljudi koji su na početku uložili pola miliona maraka u kešu, biti maksimalno zainteresovani za rezultate poslovanja fonda, jer od toga zavisi i povrat uloženog novca, kao i visina dobiti. Budu li donosili pogrešne odluke kod investiranja certifikata u dionice državnih preduzeća, na gubitku će biti svi koji su certifikate povjerili takvom fondu, ali najveći gubitnici biće sami osnivači. Naravno, sve ovo vrijedi kada se ljudi na tržištu "igraju" vlastitim parama.

U ovom slučaju, pare nisu njihove, pa iako fond bude finansijski neuspješan, osnivači taj gubitak neće osjetiti po vlastitom džepu, za razliku od onih koji su im povjerili svoje certifikate. S druge strane, ako se stvarno željelo pomoći demobilisanim borcima i invalidima, da se zaštiti vrijednost njihovih certifikata, postojao je i drugi način da se dođe do neophodnog osnivačkog kapitala. Činjenica jeste da najveći dio boračke populacije danas preživljava na rubu gole egzistencije. Ipak, barem 50.000 boraca i invalida, te članova njihovih porodica, sigurno je moglo izdvojiti samo po 10 maraka, kako bi se obezbijedio zakonom propisani minimum za osnivanje društva za upravljanje investionim fondovima, odnosno suma od pola miliona maraka. Tim novcem, mogli bi se platiti ekonomski eksperti, od kojih bi se u tom slučaju mogla tražiti maksimalna stručnost i efikasnost. Istovremeno, ovi osnivači bili bi životno zainteresovani za uspješno investiranje i svojih i tuđih certifikata.

Kako sada stvari stoje, ko će "imati duše" tražiti potpunu profesionalnu predanost i maksimalnu angažovanost sadašnjih osnivača ŠIBAR Investa, ako ti ljudi taj posao rade na "humanitarnoj bazi". Iz toga prizilazi da kakv god bio njihov angažman, on predstavlja svojevrstan "poklon", a poklonjenom konju se, kao što je poznato, ne gleda u zube. Nepostojanje direktnog finansijskog interesa osnivača za rezultate poslovanja "njihovog" privatizacijskog investicionog fonda, s pravom izaziva sumnju, da će kod donošenja odluke o investiranju u državna preduzeća i kasniji uticaj na njihovu poslovnu politiku, zavisiti od nekih drugih kriterija, a ne ekonomskih. Jedino što je danas izvjesno u tim transakcijama, jeste da se novac uzima iz budžeta, a gdje na kraju zaista završava, i čijom zaslugom, trebalo bi sa utvrdi policija i sud.

Dražen SIMIĆ, AIM, Sarajevo