Okupljanje desnice oko generala u bijegu

Aim, Zagreb, 17.2.2001.

Svi smo mi Mirko Norac - pod tim se motom diljem Hrvatske održavaju veliki prosvjedni skupovi u prilog mladom generalu koji je prije nekoliko dana netragom nestao, baš kad je trebao biti pritvoren zbog sumnji da je počinio ratni zločin nad civilnim stanovništvom. Gdje se on trenutno nalazi - nitko ne zna. Po svoj prilici, skrivaju ga hercegovački fratri.

Mirko Norac za jedne je ratna ikona, za druge ratni zločinac. General je dosad slovio kao heroj Domovinskog rata, njegov je status, ne samo u vojsci, nego i u društvu, odgovarao toj predstavi. Istodobno, njegovo se ime u javnosti povezuje sa zločinima počinjenim nad civilima. Kako pomiriti te dvije činjenice? Nema sumnje da je Norac zaslužan za obranu Gospića, grada koji je u ratu sa srpske strane žestoko napadan. Ali u toku istrage o gospićkom slučaju nekoliko ga je svjedoka teretilo da je i osobno sudjelovao u ezgzekucijama Srba, čak je na spremnosti da pucaju u civile testirao "hrvatsko domoljublje" svojih suradnika.Što je istina te kakav je odnos između zasluga i krivnje - trebao bi utvrditi sud. Ako mu se dopusti. A dobar se dio Hrvatske upregao u pokušaj da mu to ne dopusti. Veteranske su udruge odmah organizirale masovke, mimohode i blokadu prometnica. Hrvatska je nekoliko dana bila presječena popola, baš kao u vrijeme srpskih balvana. U Splitu se na velikom mitingu okupilo više od 100 tisuća ljudi iz svih dijelova Hrvatske te susjedne BiH. Međutim, skup u Zagrebu, za koji se najavljivalo da će sabrati dvostruko više sudionika, pokazao se kao promašaj. Bilo ih je oko deset tisuća, uglavnom onih koji su došli sa strane. Zagrepčani su izrazito ignorirali to događanje, čak se na prilazu trgu na kojem se skup održavao pojavio duhoviti grafit, kao odgovor onome "Svi smo mi Mirko Norac". "Svi smo mi Carla del Ponte", ispisala je svoj odgovor ona druga Hrvatska, koja se nije derala po mitinzima, istraživanja pokazuju da je riječ o tihoj većini.

Ukupnoj se Hrvatskoj povodom slučaja Norac nameće pitanje: smije li se u ime onoga što se smatra svetim ciljevima - a to je obrana domovine, po Tuđmanovom uvjerenju, i stvaranje države - činiti zločin? Ili zločini otkrivaju i pravu prirodu navodnih svetinja na koje se pozivaju?

Bivša je vlast na to pitanje imala vrlo jasan odgovor: stvaranje države je iznad svega, u to ime iz Hrvatske su prešutno trebali biti počišćeni svi oni koje je HDZ-ova vrhuška doživljavala kao remetilački faktor. Tim slijedom Tuđmanova je klika ljude za koje je znala da su počinili zločine tretirala s osobitom pažnjom: častila ih je činovima i privilegijama, osiguravala im svaku zaštitu. Nastavljači Tuđmanove politike danas traže amnestiju za sve hrvatske branitelje. Zahtijevaju da se donese zakonsko rješenje kojim bi se generalno onemogućio njihov kazneni progon. Da se oni učine nedostupnim ruci pravde, bez obzira što su učinili, čak i kad postoje indicije da su upleteni u zločin. Takvi zahtjevi za praktičnim izuzećem branitelja de facto negiraju ustavnu odredbu po kojoj su svi građani pred zakonom jednaki. Na isti način na koji se protive Haškom sudu, Norčevi zagovornici sada odbacuju mogućnost djelovanja i hrvatskog pravosuđa. Traže status nedodirljivih.

Aktualna vlast tvrdi da svaki zločin treba procesuirati, ali tek je s najavom Norčeva hapšenja počela pokazivati da to misli ozbiljno. Djelomično vjerojatno i slijedom logike: bolje Hrvatska nego Haag. U Norčevom hapšenju pokazala je veliku šeprtljavost. Ministar je priznao kako je s generalom dogovoreno da on "dobrovoljno pristupi sudu" i ne vidi u tome ništa upitno. Predsjednik Republike Stipe Mesić u televizijskom je intervjuu naciji objavio da će Norca primiti na "podnošenje prijavka", ma što to značilo, iako je riječ o čovjeku za kojim je raspisana policijska tjeralica. Mesić se bio spreman angažirati i oko ispunjenja uvjeta pod kojima se odbjegli general navodno bio spreman predati: suđenje pred hrvatskim sudovima, obrana sa slobode, ali garancije da ga neće zatražiti i Haški sud nije, narav no, mogao pribaviti.

Iako su Norčeve slike u rukama prosvjednika preplavile Hrvatsku, generalova je sudbina povod, ne i glavni interes masovne halabuke. Najavljeno hapšenje prvog hrvatskog generala koji se tereti za ratni zločin počinjen nad civilima, desnica je iskoristila za novi juriš kontra aktualne vlasti. Na lanjskim izborima poražene snage, prvenstveno HDZ sa svim svojim prirepcima, znaju da se na demokratski način, preko izbora, na vlast ne mogu vratiti. Zato organiziraju događanje naroda. HDZ je ovoga puta otvoreno podupro desničarske proteste, a po svemu sudeći događaji se aranžiraju prema scenariju što ga je sa svojim obavještajnim podzemljem složio sin pokojnog predsjednika Tuđmana, Miroslav, koji je za tatine vlasti bio šef tajnih službi, a sada pokazuje sve snažniju ambiciju da na političkoj pozornici zamijeni oca.

Strani se diplomati ovih dana po Zagrebu raspituju može li vlast izdržati provalu desničarskog krika i bijesa, što su se povodom slučaja Norac razlili Hrvatskom. Jesu li demokratske snage dovoljno jake da ne podlegnu, da ih ne odnese ekstremistička navala?

Snagu koja se manifestirala na mitinzima - svakako treba respektirati. Riječ je o dosad najvećim i najžešćim demonstracijama kontra aktualne vlasti. Desna je opcija u Hrvatskoj uvijek bila snažna. Istraživanja pokazuju da značajan dio stanovništva podržava nacionalističke i protudemokratske mitingaške zahtjeve. Akcije poput blokade cesta odobrava čak trećina građana. Doduše, većina, 56 posto, ih odbija, ali snaga onih koji su "za" svakako nije zanemariva. Politolozi upozoravaju da već i mnogo manji broj ekstremista u društvu može napraviti golem rusvaj. Poseban je problem što u Hrvatskoj nema normalne konzervativne stranke, kakve postoje u stabilnim demokracijama. Ovdje je desnica primitivna, nedemokratska, nasilna, vezuje se na ustaštvo.

Aktualna vlast, predsjednik države Mesić i Račanova vlada, mitingaškim prozivkama i uvredama, čini se, još nisu okrznuti. Možda rušiteljska kampanja, koja se kontra njih valja Hrvatskom, ponovo homogenizira i njihovo biračko tijelo. Ali pitanje je hoće li izdržati, ako sadašnje tenzije potraju. Nastavi li se u Hrvatskoj događanje desnice, sve se opcije čine mogućim. Znalac tranzicijskih procesa, analitičar Vladimir Gligorov, doslovce kaže: "Ovo što se sada događa u Hrvatskoj jedan je od tipičnih načina na koji propadaju tek nastale demokracije". Nejake institucije ne mogu izdržati pritisak populizma. Usto, primjećeno je da se ovoga puta desnim prosvjedima pridružuje i socijalni očaj. Ljudi bez egzistencije, uči povijest, lako postaju udarna pesnica fašizma. Pokazuje se da je hrvatska demokracija nestabilna - ne toliko zbog snage desnice ni njenih prosvjeda koliko zbog toga jer se ni država ni društvo, u Tuđmanovom vremenu sistematski destruirani, još nisu uspjeli pristojno konsolidirati.

Jelena Lovrić