Korumpirani suci

Aim, Zagreb, 7.2.2001.

"Događaj je toliko ozbiljan za hrvatsko pravosuđe i sudbenu vlast da zahtijeva hitnu intervenciju resornog ministarstva i državnog odvjetništva. Hrvatsko pravosuđe mora biti moralno neupitno i držim da je hitna istraga dobra i za prozvane suce kao i pravosuđe u cjelini. Ujedno, sjetimo li se nedavne izjave ministra pravosuđa Stjepana Ivaniševića da korupcija postoji u hrvatskom pravosuđu, treba naglasiti da u ovom slučaju korupcija ima ime i prezime, te da više ne postoje razlozi za odgađanjem intervencije", rekao je predsjednik Udruge hrvatskih sudaca Vladimir Gredelj povodom otkrića o korumpiranosti pojedinaca u samom vrhu hrvatskog pravosuđa. Naime, dnevnik "Republika" je objavio dio dokumentacije Prve obrtničke štedionice iz koje je vidljivo da je njezin vlasnik i direktor Ante Pocrnja, plaćajući ljetovanja, zrakoplovne karte i davajući kredite pod posebnim uvjetima kupovao naklonost i zaštitu najviših sudskih instanci.

S tim u vezi, a na osnovu poslovne evidencije Prve obrtničke štedionice može se zaključiti da su Ivan Mrkonjić, nekadašnji predsjednik Upravnog suda, sada član Ustavnog suda; Milana Petranović, šef kaznenog odjela Vrhovnog suda; sudac Trgovačkog suda Ivan Šivak; Mladen Turkalj, sudac Upravnog suda i Bariša Gašpar, sudac Visokoga trgovačkog suda, bili u sprezi s jednim problematičnim bankarom. Ante Pocrnja, donedavni većinski vlasnik Prve obrtničke štedionice i nekoliko tvrtki, kupovao je protekciju tako da je najvažnijima u pravosudnoj hijerariji plaćao ljetovanja, troškove prijevoza i odobravo kredite po povlaštenim uvjetima, drugima je isplaćivao honorare, a trećima je davao kredite s manjom kamatom i produženim rokom vraćanja.

Unatoč tome da nisu svi navedeni na isti način zlorabili pogodnosti koje im je nudio Pocrnja, ovakvo ponašanje najviših sudskih dužnosnika dokaz je da desetogodišnja politika podvrgavanja pravosuđa izvršnoj vlasti nije rezultirala samo političkom i moralnom, već i financijskom korumpiranošću hrvatskog pravosuđa. Na koji način su autoriteti hrvatskog pravosuđa "surađivali" sa šefom Prve obrtničke štedionice možda najbolje svjedoče presude koje su donosili Upravni i Trgovački sud o poslovanju Ante Pocrnje, a koje nisu bile ni objektivne ni poštene, te su Pocrnji posve neopravdano išle na ruku. Primjerice, šef kaznenog odjela Vrhovnog suda, Milan Petranović, trudio se na različite načine odužiti se Anti Pocrnji, pa mu je, između ostalog, pomogao da ostavi što bolji dojam na njegovog poslovnog partnera Nijemca Siegfrieda Einhelliga. Pocrnji se, valjda, činilo da bi Einhelliga mogao impresionirati svojim poznanstvima s utjecajnim ličnosima iz hrvatskog društveno-političkog života, na način da taj njemački bankar uloži svoje marke u njegovu štedionicu. U funkciji Pocrnjinog promotora sudac Petranović se pojavio na prijemu koji je Prva obrtnička štedionica priredila u čast Einhelliga.

Ljetovanja i avionske karte koje je Pocrnja plaćao kooperativnim hrvatskim sucima bile su tek pokloni simboličke naravi. Pravi darovi su bili mnogo skuplji, odnosno isplativiji. Naime, ovaj bankar je suverenima hrvatskoh pravnog sustava velikodušno dijelio kredite po povlaštenim uvjetima. Ti su krediti u evidenciji Štedionice specificirani kao krediti pod posebnim uvjetima za vrlo ugledne, VIP osobe. Tako su četvorica sudaca Ivan Šivak iz Trgovačkog suda, Bariša Gašpar - Visoki Trgovački sud, Ivan Mrkonjić -sudac Ustavnog suda i Mladen Turkalj iz Upravnog suda, ukupno dobili od Ante Pocrnje čak 300 tisuća njemačkih maraka kredita. Ivanu Šivaku je Pocrnja osobno potpisao odobrenje za kredit od 110 tisuća DEM-a. Koliko je Ante Pocrnja tetošio svoje omiljene suce ilustrira primjer suca Trgovačkog suda Ivana Šivaka, koji je dobio kredit 2. studenoga 1998. godine, samo nekoliko dana nakon što mu je darežljivi bankar platio račun za ljetovanje u hotelu "Soline" u Brelima. Uvjeti pod kojima je Šivak dobio kredit bili su više nego povoljni. Naime, u to se vrijeme kredit u Prvoj obrtničkoj štedionici mogao dobiti na najviše 60 mjeseci i kamatnom stopom između 15-16 posto, a Šivak ga je dobio na 120 mjeseci i po kamatnoj stopi od 9 posto. Pod istim uvjetima Ante Pocrnja je potpisao i nalog za isplatu kredita od 100 tisuća DEM-a i sucu Visokog trgovačkog suda Bariši Gašparu. Osim rečenih povoljnosti i Šivak i Gašpar su dobili i iznimnu depozitnu pogodnost: deset posto u odnosu na visinu kredita. Polog je u ovom slučaju iznosio gotovo simboličnih 10 tisuća njemačkih maraka.

Sukladno svojem statusu u sudačkoj hijerarhiji sudac Upravnog suda Mladen Turkalj dobio je lošije kreditne uvjete od svojih kolega. Njemu je, naime, Pocrnja odobrio kredit od 40 tisuća njemačkih maraka na 60 mjeseci, ali s istom kamatnom stopom od 9 posto i istim (u odnosu na visinu kredita) deset postotnim pologom. No, tadašnji je predsjednik Upravnog suda, kako priliči njegovom VIP statusu, dobio najpovoljnije kreditne uvjete. Sukladno tom statusu na popisu VIP osoba koje su dobile kredit, doduše, stoji da je nositelj kredita Mrkonjićev sin. Čini se da je Mrkonjić, za razliku od svojih kolega, htio prikriti svoju nečasnu rabotu, no, trud mu je bio uzaludan, budući da Pocrnja u evidenciji Prve obrtničke štedionice nije propustio navesti da je kredit zapravo dobio upravo Ivan Mrkonjić, a ne njegov sin. Kredit je iznosio 50 tisuća maraka s rokom otplate od 180 mjeseci - tri puta duži od uobičajenog roka - uz godišnju kamatnu stopu od famoznih 9 posto.

Poseban status i privilegije Prve obrtničke štedionice uživao je i nekadašnji ministar vanjskih poslova i pravosuđa Zvonimir Šeparović. Prema Šeparoviću je Pocrnja bio iznimno pažljiv i velikodušan i u razdobljima dok je ovaj bio u Tuđmanovoj nemilosti, pa se umjesto državne politike bavio viktimologijom. Sukladno tome, Pocrnja je sufinancirao Šeparovićeve projekte, dakle, prije nego što ga je Tuđman odrješio žrtvoslovne uloge i vratio ga natrag u svoje političko stado. U poslovnoj je dokumentaciji Štedionice pronađeno pismo od 24. lipnja

1. godine u kojemu se nekadašnji ministar vanjskih poslova i budući ministar pravosuđa Zvonimir Šeparović zahvaljuje Pocrnji što je financijski pomogao održavanje Prvog hrvatskog žrtvoslovnog kongresa. U istom pismu, koje počinje s "vrlo poštovani gospodine presjedniče Pocrnja, dragi kolega i prijatelju", Šeparović izražava zahvalnost što će Pocrnja platiti i troškove boravka Kate Pereković, predsjednice udruge političkih zatvorenika u Vukovaru.

Otkad je Šeparović sklopio prijateljstvo s Pocrnjom putni troškovi mu više nisu predstavljali nikakav problem. Kad god mu je zatrebalo javio bi se Anti Pocrnji, s molbom uz koju bi slijedila poruka: "Neka ni ovaj put ne zakaže prijateljstvo". Nakon tako prisnog obraćanja Pocrnja Šeparoviću više nije mogao odbiti ni jedan novi prohtjev. A njih, navodno, nije bilo malo. Lista korisnika Pocrnjinih usluga proširila se tako i na Šeparovićevu ekološki osviještenu suprugu Branku. S tim u vezi, Prva je obrtnička štedionica Branki Šeparović podmirila troškove povratnih karata od Zagreba do Splita. A Šeparović je - u znak zahvalnosti - već kao ministar pravosuđa bio uvaženi gost na prijemu koji je Pocrnja priredio u Zagrebu za njemačkog biznismena Einhlliga. Na istom tom prijemu na kojemu se našao i gore spomenuti Milan Petranović, šef kaznenog odjela Vrhovnog suda, Šeparović je održao vatreni govor, koji je, čini se, trebao animirati njemačkog bankara da uloži novac u Prvu obrtničku štedionicu. Ako su Pocrnjini prijatelji tako uvažene ličnosti kao što je ministar pravosuđa i istaknuti suci, onda se mogao izvući zaključak da je Ante Pocrnja kredibilan poslovni partner s kojim se sa sigurnošću može ući u posao.

Zahvaljujući Sigfriedu Einhelligu, koji je u banku uložio 22 milijuna DEM-a, sanirani su gubici koje je Štedionici svojim financijskim avanturizmom prouzročio Ante Pocrnja. "Od hrvatskog pravosuđa očekujem da istraži sve elemente nezakonitog poslovanja bivšeg direktora Prve obrtničke štedionice", rekao je Siegfried Einhellig nakon što se afera oko Pocrnje i sudaca pojavila u medijima. Ispostavilo se tako da istaknute ličnosti hrvatskog pravosuđa nisu bile garancija zakonitom poslovanju nego upravo suprotno. Istraga bi, naime, trebala otkriti na što je Ante Pocrnja utrošio novac koji je dizao u gotovini na blagajni Štedionice, preko kreditinih kartica ili/i na druge načine izvlačio iz te ustanove. Oni koji su se imali prilike upoznati s načinom poslovanja Ante Pocrnje drže da je korupcija pravosudnih djelatnika nije sve što bi financijski i kriminalistička policija trebala otkriti, budući da je u njegovom poslovanju bilo gorih zlouporaba. Pitanje je, međutim, kada i tko će to otkriti i procesuirati kada je, po svemu sudeći, sam pravosudni aparat ogrezao u kriminal.

Ivana Erceg