Pronađen trag zločinima u zapadnoj Slavoniji

Aim, Zagreb, 5.2.2001.

Nedavno iskapanje 13 posmrtnih ostataka iz masovne grobnice u mjestu Šnjegavić, u županiji požeško-slavonskoj - što je u hrvatskim medijima ostalo posve prešućeno - ipak bi moglo, bude li u državnom vrhu za to volje, pokrenuti istragu o odgovornosti za tragične događaje koji su se u jesen 1991. zbivali na području zapadne Slavonije, a za koje je odgovorna hrvatska strana. Tragom jedne, vjerojatno anonimne prijave o ubojstvima srpskih civila, pljačkanju i paljenju njihovih kuća i imovine u mjestu Šnjegavić, za što se u prijavi okrivljuju pripadnici Hrvatske vojske, naređeno je iskapanje grobnice u tom zabačenom selu, na obroncima Psunja. Prijava je čučala u Državnom odvjetništvu u Zagrebu, a onda je, nedugo nakon promjene vlasti na izborima 3. siječnja 2000. proslijeđena Rudolfu Mačeku, županijskom državnom odvjetniku u Požegi. Vjerojatna istraga - o kojoj se za sada ništa ne zna, niti u Požegi o tome bilo tko želi išta govoriti - dovela je do odluke da se obavi iskapanje na lokaciji koja je navedena u prijavi. Iskapanje, obavljeno 11. prosinca prošle godine, pokazalo je da se na tom mjestu doista nalazila masovna grobnica: iskopani su posmrtni ostaci 13 osoba i otpremljeni u zagrebački Zavod za sudsku medicinu. Rezultati identifikacijskog postupka, kao i način na koji su te osobe u prosincu 1991. ubijene, još nisu poznati.

Iskapanja u Šnjegaviću tako su aktualizirala priču o sudbini 26 podpapučkih i podpsunjskih sela, koja vodi do jednog od najkompromitantnijih dokumenta iz Domovinskog rata - naredbe o evakuaciji naselja s isključivo ili pretežno srpskim stanovništvom u tadašnjoj općini Slavonska Požega, što itekako može potvrditi da se radilo o planskoj akciji etničkog čišćenja. Radi se o malo poznatom dokumentu Kriznog štaba općine Slavonska Požega od 29. listopada 1991., koji se do sada tek uzgredno spominjao u nekim publikacijama, no koji je tek ovih dana ponovno izvučen na dnevno svjetlo i kao dramatičan dokaz objavljen u tjedniku "Feral Tribune".

Na faksimilu plakata koji je lijepljen na prometnim mjestima požeške općine krajem listopada 1991., a čiji je sadržaj višekratno ponavljan na lokalnoj radio-stanici, evakuacija je pravdana razlozima spašavanja ljudskih života mještana nabrojanih sela, a morala se obaviti - stajalo je u naredbi - u roku od 48 sati. Pojedinačno su navedena 24 naselja: Oblakovac, Vučjak Čečavački, Jeminovac, Šnjegavić, Čečavac, Koprivna, Rasna, Pasikovci, Kujnik, Orljavac, Crljenici, Sloboština, Milivojevci, Podsreće, Vranić, Nježić, Požeški Markovac, Klisa, Ozdakovci, Poljanska, Kantrovci, Gornji Vrhovci, Lučinci i Oljasi - dakle ukupno 24 sela, kojima su kasnije pridodani i Smoljanovci te Buševac. U spomenutim selima - od kojih su samo tri bila etnički heterogena, a sva ostala s isključivo srpskim življem - po popisu stanovništva iz 1991. godine ukupno je živjelo 2.120 osoba.

U naredbi koju je potpisao Krizni štab na čijem je čelu tada bio današnji požeško-slavonski župan i aktualni član predsjedništva HDZ-a, Anto Bagarić, te uz istaknute članove tada vladajući stranke i Miljenko Crnjac, danas hrvatski general, u to vrijeme zapovjednik 123. brigade koja je djelovala na tom području, stajala je i uputa kako valja iznijeti samo ono najnužnije: "prehrambene artikle, odjeću i obuću, posteljinu, sredstva osobne higijene, pribor za jelo, najnužnije sredstva rasvjete, zlatninu i novac", te dakako stoku. Prilikom napuštanja kuća, tvrdi jedan očevidac, ljudima je rečeno da ih dobro zaključaju i da će - kad se budu vratili - sve naći na svojim mjestima, onako kako su i ostavili.

U naredbi je navedeno kako će "vremensko trajanje njenog važenja zavisiti o smirivanju prilika na navedenom području", a koje je bilo ozbiljno pogoršano, jer - stajalo je u uvodu naredbe - "u posljednje vrijeme četničko terorističke snage i jedinice JA sve više ugrožavaju svojim borbenim djelovanjem civilno stanovništvo u zapadnom dijelu općine Slavonska Požega".

Najveći dio stanovništva - što je vidljivo iz dokumenata požeške Civilne zaštite - odazvao se naredbi. Dio se pridružio pobunjenim Srbima u obližnjim selima oko Pakraca, dok je dio starih i nemoćnih ljudi, te ponetko od njihove rodbine, ostao u svojim selima, prepustivši se sudbini. Na evakuiranom području hrvatska policija i vojska uspostavili su zabranu kretanja. No, sve vojne operacije vođene na rubovima evakuirane zone završene su već oko Božića 1991. pa od tada nije bilo nikakvih zapreka da se evakuirano stanovništvo vrati svojim domovima. Osim jedne jedine: sve njihove kuće, imanja, gospodarski objekti, štale i pomoćne prostorije sustavno su spaljeni. U velika zgarišta pretvoreno je 23 od 26 sela: samo tri - Poljanska, Orljavac i Lučinci, u kojim su pošteđene ostale kuće Hrvata, pružali su kakve takve uvjete za povratak. Evakuirani Srbi ubrzo su, nakon što su napustili svoja sela shvatili što se događa, pa su otišli preko Save, i ostali u Bosni, gdje rat još nije započeo, ili, zaobilazno preko Bosne, otišli u istočnu Slavoniju, tada pod kontrolom krajinskih vlasti i nastanili se u kuće istjeranih Hrvata, uglavnom u blizinu granice s Jugoslavijom - Bapsku, Ilok, Šarengrad, Lovas.

No, javnosti je ipak nekako trebalo objasniti zašto su 23 sela na vrlo malom prostoru, podno Papuka i Psunja, spaljena do temelja. Za to se pobrinuo časopis "Hrvatski vojnik", pruživši objašnjenje jednom od omiljenih varijacija na tu temu. U broju od veljače 1992., dakle neposredno nakon spomenutih događaja, ovako je opisano paljenje Gornjih Vrhovaca, jednog od većih sela s popisa o evakuaciji: "Kad je

1. brigada HV krenula prema Gornjim Vrhovcima, jakom neprijateljskom uporištu iz kojeg su mjesecima topništvom rušena sela u sjeverozapadnom dijelu općine i gađani položaji Hrvatske vojske, u neprijateljskim je redovima nastala pomutnja. Strah ih je nagnao u bezglav bijeg prije kojeg su spalili cijelo selo. Kad su vojnici 123. brigade došli do sela, još je sve gorjelo".

Ovo prozirno objašnjenje, ako u njega uopće itko može povjerovati, demantiraju nelogičnosti ne samo u tekstu - jer kako spojiti "bezglav bijeg" s paljenjem "cijelog sela" koje je "još gorjelo" kad je onamo ušla Hrvatska vojska - već i slika koja se vidi na terenu. O razmjerima pljačke u Gornjim Vrhovcima, ali i drugim selima s popisa naredbe o evakuaciji, i danas svjedoče zidovi s kojih su - prije nego su kuće zapaljenje, pedantno poskidani čak i električni vodovi, pločice iz kupaonica, slavine, utikači, prekidači.

Izjave svjedoka koje su u pisanom obliku prikupile razne humanitarne organizacije i one koje se brinu za poštivanje ljudskih prava, navode oko 70 ubojstava civila koja su se, nakon provedene evakuacije, dogodila na tom području. Jedan od takvih iskaza koji se odnosi na selo Šnjegavić, pokazao se - bar kad je o broju poginulih riječ - potpuno točnim. No, predsjednik tadašnjeg kriznog štaba, Anto Bagarić, čim se za kaznenu prijavu zbog događaja u tom selu čulo u javnosti, odmah je ponudio svoju verziju događaja. U "Glasu Slavonije" potkraj prosinca prošle godine ustvrdio je kako nije riječ ni o kakvim civilima, već mještanima Šnjegavića i okolnih sela "koji se nisu odazvali pozivu Kriznog štaba na evakuaciju od 29. listopada, već su svoju cjelokupnu imovinu na traktorima prevezli preko tada okupiranog Bučja, Okučana do Banja Luke, te se poslije uniformirani vratili na Psunj, priključivši se postrojbama Banjalučkog korpusa i aktivno sudjelovali u ratnoj akciji 11. i 12. prosinca u kojoj su i poginuli".

Bagarić je to izgovorio prije nego što je iz Zavoda za sudsku medicinu, gdje se obavlja identifikacija ekshuminiranih tijela iz Šnjegavića, stigao bilo kakav nalaz. Prema onome što stoji u pisanim iskazima svjedoka, stvari stoje posve drugačije: riječ je o osobama starim i do 80 godina, među kojima je najviše žena.

Slučaj zapadne Slavonije, uz Pakračku Poljanu i Gospić - te zločine počinjene nakon vojnih akcija Bljesak i Oluja - bivša HDZ-ova vlast gurala je pod tepih i po cijenu dramatičnog zaoštravanja odnosa s Međunarodnim sudom za ratne zločine u Haagu, što je, pak, rezultiralo posvemašnjom izolacijom Hrvatske. Nova vlast izabrana 3. siječnja prošle godine, nije se - u proteklih godinu dana - pokazala osobito učinkovitom kad je u pitanju procesuiranje ratnih zločina koje su počinili Hrvati. Hoće li u tome nešto učiniti poseban odjel ili ured Državnog odvjetništva Republike Hrvatske koje će se, kako je to 12. siječnja najavila Vlada Ivice Račana, baviti kaznenim progonom počinitelja ratnih zločina, tek ostaje da se vidi.

Zapadna Slavonija bit će prvi test: ondje su stvari, naime, prilično jasne. S jedne strane postoji pisana naredba o evakuaciji 26 sela, znaju se članovi kriznog štaba koji su je potpisali, znaju se vojni i policijski zapovjednici. S druge pak strane postoje posljedice te naredbe: 23 opljačkana sela, pretvorena potom u zgarišta. Slučaj Šnjegavića, međutim, potvrdio je da postoje i ljudske žrtve.

Drago Hedl