Kako do održivog povratka?

Banjaluka, 5. Februar 2001. (AIM)

Šestu poratnu godinu milion i stopedestpet hiljada građana Bosne i Hercegovine dočekalo je van svoji domova, u statusu izbjeglih i raseljenih lica. U postdejtonskim godinama, koje su pojeli skakavci, 210 hiljada mladih i obarzovanih ljudi napustilo je zemlju. A umeđuvremenu, o izbjeglicama napisane su stotine novinskih članaka, održane nebrojene konferencije i okrugli stolovi, donesene odluke, deklaracije, zaključci...

Istina, od potpisivanja Dejtonskog sporazuma u BiH se vratilo 715 hiljada ljudi, od čega 80 odsto u Federaciju BiH I 20 odsto u Republiku Srpsku. U toku prošle godine u Savezu izbjeglih i raseljenih lica BiH iznesen je i podatak da se svake godine broj povrataka smanjuje, uz isticanje činjenice da vrijeme ne radi za izbjeglice.

Vrijeme i nadasve teška ekonomska situacija u oba BiH entiteta, jesu značajan faktor u problemu povrataka, no istinsku kočnicu predstavljao je neodstatak političke volje. Na prste ruku mogu se nabrojati sredine u kojima povratak nije opstruiran i u kojima se ljudi nisu susretali sa nizom problema u pokušaju da uđu u posjed imovine. Ini činovnici, po diktatu velikih i malih političkih močnika, svjesno su se trudili da ljudima ogade svaku želju da se više ikada vrate.

Ali, ljudi su se vraćali i vraćaju se. Čini se to i činjeno je sporo, uz puno problema, straha, neizvjesnosti. U toku rata u BiH je ukupno devastirano 451.900 stambenih jedinica, od čega 68 odsto u Federaciji BiH i 32 odsto u RS. Do danas je, i to uz isključivu pomoć međunarodne zajednice, obnovljeno 100.737 objekata, od čega 82 odsto u Federaciji BiH i 18 odsto u RS.

Pomoć povratnicima, po pravilu na cijeloj teritoriji BiH, izostaje od stane državnih struktura, i kao što se vidi, sve je uglavnom prepušteno inostarnim vladinim i nevladinim organizacijama koje djeluju u zemlji. Prema podacima Savjeta ministara BiH, podršku povratku daje 500 takvih organizacija, a tu je i SFOR, čiji su pripadnici izvršili niz poslova na obnovi infrastrukure, škola, ambulanti... Uprkos tome i sredstvima koja se mjere milionima DM, šestu poratnu zimu 70 hiljada ljudi dočekalo je pod vedrim nebom. Povratak se u svim dijelovima BiH daleko lakše odvija na seoska područja, no tu nastaju i najveći problemi. 'UNHCR je uveo strategiju živi ljudi - živ novac, što je i prinudilo povratnike da se vraćaju na ruševine čime dokazuju volju za povratkom', kaže Mirhunisa Zukić, predsjednica Saveza izbjeglih i raseljenih lica BiH. Problem nastaje, objašnjava Zukićeva, što sredstva nisu u pravilu obezbjeđena, pa su ljudi primorani da borave u šatorima i pod ruševinama svojih domova, mjesecima čekajući da dobiju pomoć za početak obnove. A primjera je bezbroj, od zapadnokrajiških opština, Podrinja, sela u prijedorskoj opštini, pa i dijelova opštine Banjaluka, gdje u Bastasima desetine bošnjačkih porodica već drugu godinu čeka na pomoć za obnovu.

Šest godina je trebalo proći pa da političari u oba entiteta shvate da BiH neće ući u evropske integracije sve dok se ne stvore uslovi za slobodan povratak i ne počne sa dosljedim poštovanjem i primjenom imovinskih zakona. 'Izbjegličko pitanje nalazi se u veoma složenoj fazi. U BiH je prvih godina bilo novca, ali ne i političkih uslova za povratak, a danas je situacija obrnuta', konstatovao je premijer RS Mladen Ivanić. Sada, kada je vraćanje imovine pravim vlasnicima neminovna činjenica, otvara se pitanje kako povratak učiniti održivim. Početni entuzijazam, u kojem je najčešća rečenica bila 'samo da mi se vratiti u moj grad, moju kuću', zamijenila je realnost. Zidovi se ne jedu, djecu treba školovati, treba se naći posao, potrbeni su i ljekar, i cesta i štošta drugo.

Za stanje koje povatak desetina hiljada ljudi čini neodrživim odgovornost snose kako entitetske vlasti tako i tzv. međunarodni implementatori povratka. Kazali smo već da se u BiH tom problematikom bavi 500 stranih organizacija. 'U svim razgovorima, koje smo vodili sa predstavnicima međunarodne zajednice, tražili smo da se domaće nevladine organizacije, u saradnji sa entitetsim ministarstvima i lokalnim vlastima, značajnije uključe u proces obnove i rekonstrukcije', kazala nam je Zukićeva.Po njenim riječima, uz svu zahvalnost na pruženoj pomoći, neodstatak saradnje između stranih implementatora, njihovo nepoznavanje prilika i neodstatak procjene prioritea, urodio je silnim greškama. 'U cijeloj BIH stoje obnovljene kuće bez sruje i vode, puteva, elementarnih uslova da se povratnicima omogući normalan život', kaže Zukićeva i ističe da se sa tom praksom mora prekinuti.

Ništa manje zainteresovanosti, u proteklih pet godina, za sistematsko rješavanje izbjegličke problematike, nije, bar kada je u pitanju RS, pokazano ni od strane kako entitetskih tako ni lokalnih vlasti. U BiH još uvijek egzistira 90 kolektivnih centara u kojima živi blizu 10 hiljada ljudi. Najveći broj tih sivih domova nalazi se u RS, a njihovi stanovnici u 90 odsto slučajeva izrazili su namjeru da se trajno nastane u RS. Iako je vlada bivšeg premijera Milorada Dodika, u protekle dvije godine raspustila dio kolektivnih centara, masa poslova je urađena amaterski. Najbolji primjer za to je neodstatak infrastrukture, zbog čega u Ljubiji stambena zgrada sa 40 stanova gotovo godinu dana stoji neuseljena, dok se ljudi guše u kolektivnom centru, stotinjak metara dalje. Drugi način zbrinjavanja raseljenih lica, koja se žele trajno nastaniti u RS, jeste dodjela građevinskih placeva. Ideja dobra, ali većina onih koja je dobila zemljište sada ističe, jednako kao i vlasti, da novaca za gradnju nema.

Što se tiče povratnika, oni su od vlasti RS do sada bili potpuno ignorisani. Iako je njihovom imovinom, proteklih godina 'upravljala država', na oči te iste države imovinu koja se napušta privremeni korisnici demoliraju i pljačkaju, a povratnicima niko ne daje nijednu KM na ime nadoknade. Uostalom, u 2000. godini od 3 milona KM namjenjenih za pomoć povratnicima, vlada RS nije dodijelila nijednu marku, uz obrazloženje da 'nisu mogli utvrditi prioritete'?!

Bez obzira koje su želje i namjere onih koji se vraćaju ili žele ostati, sudbina im je ista. Ona glasi - potpuna ekonomska nesigurnost. U Drvaru, Petrovcu, Grahovu, Zvorniku, Prijedoru, Kozarcu. nijedan povratnik nije vraćen na predratno radno mjesto, niti je dobio posao u nekom od državnih preduzeća ili javnih ustanova. To je i razlog što mlađi ljudi, pogotovo ako imaju djecu, zaziru od povratka u urbane sredine. Povratak u seoska područja, osigurava kakvu - takvu egzistenciju, no tamo se otvara pitanje školovanja djece, obezbjeđivanja zdravstvene zaštite, struje, vode, puteva.

Možda je sve ovo i rezultiralo činjenicom da BiH prije pola godine dobije državno Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice. Iako je na ovo gledano sa dosta skepse, konferencija, održana potkraj prošlog mjeseca u Banjaluci, u organizaciji Savjeta ministara BiH pod nazivom 'Održiv povratak', dala je barem tračak nade da će se u izbjegličkoj problematici učiniti neki pomaci.

Uz saglasnost vlasti oba entiteta, na pomenutoj konferenciji promovisano je osnivanje Fonda za povratak, te iznijet projekat o prioritetnim povracima u BiH za 2001. godinu. Pomenutim projektima trebali bi se stvoriti uslovi za održiv povratak 10.691 lice i to 36,5 odsto Srba, 26 odsto Hrvata i 37,5 odsto Bošnjaka. Projekat bi se trebao realizirati na 89 lokaliteta u 49 opština i 3 zone Distrikta Brčko. Ukupan iznos predviđenih sredstava iznosi 86 miliona i 967 hiljada KM, a bio bi utrošen za stambeni fond, mrežnu i socijalnu infrastrukturu.

Zapošljavanje, kao i prioritetni uslov održivosti povratka, pomenutim projektom nije obuhvaćeno. Jedan od razloga jeste i proces privatizacije, koji ni trentno zaposlenim ne garantuje radna mjesta. Stoga se u dokumentu o osnivanju Fonda za povratak predviđa da se dio sredstava koje bi trebale obezbjediti entiteti i međunarodni donatori, usmjeri za otvaranje malih i srednjih preduzeća i obnovu poljoprivrednih gazdinastava. 'Sve su ovo samo lijepe zamisli, koje podržavamo, ali ističem da smo se obećanja u protekih pet godina naslušali i previše. Ono što mi očekujemo, jesu konkretni koraci i razumno vrijeme za njihovu realizaciju', bio je komentar Milorada Muratovića, predsjednika udruženja izbjeglih Srba iz BiH, nakon pomenute konferencije.

Gordana Katana (AIM)