Vitezovi u ratu, kriminalci u miru

Aim, Zagreb, 4.2.2001.

Godinama se o njemu širio glas kao o nekoj nadnaravnoj pojavi: znate ono, meci mu ne mogu ništa, sa svojim borcima ulijeće u neprijateljsku pozadinu, tamo sije smrt i kaos, pa se vraća sa suvenirima i dokazima svojega izleta među srpsku vojsku, pod kišom metaka izvlači ranjene suborce s brisanoga prostora, ne zna se broja tenkovima što ih je uništio... Prvi put se Hrvatima ukazao u jednoj televizijskoj emisiji potkraj 1991. i predstavio se kao kapetan Zulu. Imao je na sebi besprijekornu američku uniformu, a na glavi zelenu beretku i tom je prilikom uspio promucati da će uskoro Srbi iz Hrvatske bježati kao štakori. Prolazile su zatim godine, legende su se i dalje ispredale, Zulu je ratovao protiv Bošnjaka, a pravo ime javnosti je otkrio tek poslije akcije na Maslenici: tada se saznalo da mu je ime Bruno Zorica, da je rođen 1949. u okolici Šibenika, da je devetnaest godina proveo u Legiji stranaca, gdje je stekao čin kapetana i kodno ime Zulu, da je ratovao u Čadu tokom vojne pobune 1978., potom je službovao na Tahitiju, radio u osiguranju francuske ambasade u Bejrutu, onda išao u Džibuti, pa u Južnoafričku Republiku, potom u Gabon i, na koncu, ratovao je u "Pustinjskoj oluji".

Deset godina kasnije pukovnik Hrvatske vojske Bruno Zorica Zulu uhapšen je u svom splitskom stanu pod sumnjom da je - zajedno s nekolicinom svojih kompanjona, među kojima je i Tomica Bajsić, koji je prije koju godinu dobio uglednu pjesničku nagradu "Goranovo proljeće" - iz Hrvatske u Francusku krijumčario ručne raketne bacače, puške i bombe. Vrijednost posla procijenjena je na milijun i pol maraka. Pukovnik Zulu i dio njegovih poslovnih partnera - što su dobrim dijelom regrutirani iz specijalnih jedinica Hrvatske vojske - do daljnjega će dane brojati u zagrebačkom istražnom zatvoru u Remetincu.

Bruno Zorica u Hrvatsku je došao sredinom 1991. godine, te je otišao u Kumrovec, gdje se u prostorijama nekadašnje političke škole "Josip Broz Tito" okupljala čudna družina: vrhovni "capo" kampa u kojemu je - pod visokim pokroviteljstvom Gojka Šuška - stvarana Tuđmanova pretorijanska garda bio je Ante Roso, a okruživala ga je sljedba koju su sačinjavali Bruno Zorica Zulu, Milenko Filipović, Zvonimir Skender, Ante Gotovina, Željko Glasnović, Aldo Lučev, Ante Luketić, Ilija Tot, Mladen Lukić... To su redom bili ljudi što su godine i godine proveli ratujući u Legiji stranaca i kojima je jedini posao u životu bio ubijanje, a upravo profesionalna sklonost ubijanju bila je njihova najbolja preporuka za dolazak u ratnu Hrvatsku.

Ubrzo po dolasku u Hrvatsku ti su ljudi počeli strelovito napredovati: narednik Legije stranaca Ante Roso poslije samo par mjeseci provedenih u Hrvatskoj postao je generalom; nešto duži put do generalskog čina prošao je kaplar Legije stranaca Ante Gotovina, a generalskim su se činom u proteklih desetak godina okitili i obični legionari poput Milenka Filipovića i Željka Glasnovića. No, osim puta do visokih činova, junaci ove priče su tokom zadnjeg desetljeća prošli i put od stranica "Narodnih novina" rezerviranih za publiciranje imena dobitnika Tuđmanovih odlikovanja do stranica u dnevnim novinama rezerviranim za bilježenje kriminalnih aktivnosti hrvatskih građana.

Slučaj pukovnika Zulua samo je zadnji čin te priče: s priličnom se sigurnošću, naime, može tvrditi da su u kamp za obuku specijalnih jedinica Hrvatske vojske u Šepurinama blizu Zadra s vremena na vrijeme prispijevali kontingenti heroina i kokaina što se potom distribuirao po čitavom području Dalmacije, a svi su izgledi da su za taj unosni posao znali generali Ante Roso i Ante Gotovina, te pukovnik Werner Ilić (još jedan uvozni hrvatski vitez i profesionalni vojnik, koji je u zadnje vrijeme bio pozivan na informativne razgovore u Ministarstvo obrane zbog glasina da priprema vojni udar i atentat na predsjednika Mesića). U Šepurine su - po prispijeću vrijednoga tereta - stizali automobili splitske ispostave Vojne policije, koji su drogu razvozili na unaprijed određene lokacije. Glavni organizatori posla bili su Zoran Doždor Juma i Ivan Skender, a skrb o tome da se kriminalistička policija ne miješa previše u narko-biznis vodili su smjerni špijuni i vojni policajci odani Gojku Šušku: njihova imena su Vlado Ugrin, pukovnik Sigurnosno-informativne službe i glavni Šuškov obavještajac u Dalmaciji, te pukovnik Mihael Budimir, jedan od ratnih šefova u splitskoj Vojnoj policiji. Logističku podršku iz Zagreba pružao je načelnik Uprave Vojne policije general Mate Laušić.

Dok je kumrovečkom Bojnom "Frankopan" zapovijedao Bruno Zorica Zulu, drugom jedinicom Tuđmanovih pretorijanaca, Bojnom "Zrinski", zapovijedao je Milenko Filipović, čije se ime povezuje s jednim događajem što se zbio početkom 1993.: u automobilu, koji se kretao od Tomislav Grada prema Vitezu, sjedili su Filipović, jedna pripadnica jedinice kojom je ovaj u to vrijeme zapovijedao i pukovnik SIS-a Zoran Udiljak, koji je u to vrijeme slovio za najpovjerljivijeg suradnika prvog hrvatskog obavještajca Josipa Perkovića; putovanje je, međutim, ubrzo okončano, a razlog tome je smrt Zorana Udiljka. Ta je smrt obrazložena prilično naivnom pričom da je nekome u autu ispao pištolj koji je opalio i na licu mjesta usmrtio jednog od vodećih ljudi hrvatske špijunske zajednice.

Kako je vrijeme odmicalo tako je virus kriminala sa zapovjednika koji su regrutirani iz Legije stranaca polako počeo prelaziti i na one mladiće što su iz svojih hercegovačkih, dalmatinskih ili kosovskih sela dolazili u Kumrovec. Hrvatsko Zagorje tako i danas preza na svaki spomen "Zrinskog" i "Frankopana", Pula još uvijek živi u strahu od Prvog hrvatskog gardijskog zdruga, a crne kronike bilježe imena Špejtima Tačija, viđenije persone zagrebačkoga podzemlja koji je ratovao pod komandom pukovnika Zulua, Tomislava Brzovića, pripadnika Prvog gardijskog zdruga koji je onomad u Puli pokušao atentat na Vladu Gotovca, Dražena Bekavca, pripadnika Prvog gardijskog zdruga što je prošle godine na šibenskome mostu uhvaćen s pedesetak kilograma marihuane... Sav taj ološ - kojemu je rat predstavljao idealan okvir za dokazivanje - izrastao je pod budnom paskom Ante Rose, koji je tih godina, 1991. i 1992., bio stvorio paralelnu vojsku koja nije poštivala nikakvu hijerarhiju: postupali su isključivo po usmenim zapovijedima Gojka Šuška, a Roso je svojim vitezovima promaknuća u više činove ispisivao na komadima običnog papira. Nakon prestanka rata u Hrvatskoj, general se Roso prebacio u Bosnu i Hercegovinu, gdje je - prema nekim indicijama - također nastavio posao s narkoticima. Ubrzo je, međutim, došao u sukob s hercegovačkim gospodarima života i smrti - Mladenom Naletilićem Tutom i Ivanom Andabakom, koji su se, također, u zemlju vratili na krilima demokracije i odmah se posvetili unosnom narkobiznisu - pa se morao skloniti u Zagreb i posvetiti se vlastitoj građevinskoj firmi. Hrvatski vojnici, osim toga, nisu jedinu inspiraciju morali tražiti u oficirima pristiglim iz Legije stranaca: dovoljno su inspirativne bile i sudbine još nekolicine general-razbojnika poput Vladimira Zagorca, šefa vojne logistike, Ljube Ćesića Rojsa, šefa vojne inženjerije, Matka Kakarigija, upravitelja vojnih nekretnina, Žarka Peše, šefa vojne sigurnosne službe...

Uvozni ratnici - koji će kasnije pokazati svoje pravo, kriminalno, lice - nisu, međutim, stasali samo pod okriljem generala Rose. U ljeto

1. Hrvatska je televizija u stopu pratila kretanje Siniše Stracaboška ili Siniše Dvorskog zvanog Rambo, koji je sa svojom jedinicom operirao oko Hrvatske Kostajnice. Pet godina kasnije - točnije, 27. ožujka 1996. - Siniša Stracaboško ubio je u Vrsaru Antona Marčela Popovića, bivšeg hrvatskog ministra turizma i tadašnjeg direktora hotelijerskog poduzeća "Anita". Ubojstvo Antona Marčela Popovića naručio je vrsarski ugostitelj Šime Medanić, a egzekutor je za svoju rukotvorinu dobio petnaest tisuća maraka.

Ili Tomislav Marinac: čovjek ima trideset i pet godina, a još kao sedamnaestogodišnjak uputio se u Libanon i postao plaćenik PLO-a. Bio je borac u elitnoj palestinskoj jedinici "Al Garbi", potom je šest mjeseci bio član Arafatove osobne garde i dva je puta bio ranjavan. Početak rata u Hrvatskoj doveo ga je na bojište: najprije se prijavio u policiju, zatim je obučavao policijske specijalce, da bi potom završio u Vojnoj policiji. Vojsku je napustio 1994. i potom se odao kriminalu. Upao je u gangstersku ekipu sa zagrebačke Knežije, te je počeo dilati heroin i kokain: bavio se tim poslom punih pet godina, sve dok zajedno s ostalim pripadnicima ganga pokojnog Zlatka Bagarića nije uhapšen i utamničen u remetinečkoj kaznionici. Dalje se zna: postao je prvi svjedok-pokajnik u hrvatskoj pravosudnoj praksi i odlučio je zagorčati život svojim nekadašnjim prijateljima i poslodavcima.

Ovo su, naravno, samo neki primjeri koji svjedoče da su Tuđmanu za vođenje rata trebali ljudi sumnjivih biografija, ljudi koji su u jedinice Hrvatske vojske regrutirani izravno iz evropskoga i domaćega podzemlja, te oni kojima je ratovanje po kojekakvim zakucima planete bio jedini životni izbor. Ti ljudi spremni su na sve i rat je njihovo idealno okruženje: kad rata više nema, kriminal je jedino što im preostaje, pa nema nikakve sumnje da će dani što dolaze u crne kronike ovdašnjih novina donijeti još više imena proslavljenih ratnika, a da će se domaći zatvori napuniti generalima i pukovnicima što za život zarađuju krijumčarenjem droge i oružja. General Martin Špegelj u svojim memoarima piše da je sadašnji predsjednik Stipe Mesić u ono vrijeme dok je predsjedao hrvatskim parlamentom (konac 1993. i početak 1994.) upozoravao Franju Tuđmana na grupu zločinaca i kriminalaca u vojnim redovima sugerirajući mu da ih se riješi, ali je vrhovnikov odgovor bio kratak i jasan: "Pusti ih, još će mi takvi trebati".

Ivica Đikić