Čekajući Komisiju za istinu I pomirenje

Banjaluka, 28. januar 2001. (AIM)

Na jednom zajedničkom sastanku predstavnika tri komisije za ratne zločine, u kojima su predstavnici Bošnjaka, Srba i Hrvata fokusirali samo žrtve iz svojih vlastitih grupa, vođa jedne komisije je je primijetio da su on i njegove kolege iz drugih grupa 'u procesu stvaranja tri sukobljene verzije istine'. Ako nastavimo ovim putem, rekao je, za pedeset godina naša će se djeca opet tući oko toga čija je verzija tačna.

Ovom anegdotom su prije dvije godine Neil J. Kritz, direktor Programa vladavine prava na Institutu za mir SAD, i Jakob Finci, predsjednik Jevrejske zajednice u BiH, započeli promociju projekta o osnivanju Komisije za istinu i pomirenje. Prema njihovoj ideji, Komisija bi trebala da se fokusira na iskustva žrtava i da analizira širi kontekst u kojima su se dešavali zločini i mučenja, ispitujući posebno one oblasti koje sud ne može i nikada neće ispitivati. "Na ovaj način će se pomoći ljudima iz BiH da zajedno istraže šta je u društveno-kulturnoj strukturi dovelo do ovog poslednjeg raspada njihovog društva, koji je bio naročito okrutne i nehumane prirode, kako bi se izbjegle iste greške u budućnosti", pišu autori. Jednostavno: ljudi u BiH se moraju suočiti sa svojom bolnom prošlošću i osloboditi kolektivne traume.

Bosna i Hercegovina bi mogla, ako bude političke volje, ove godine dobiti Komisiju za pomirenje i istinu. Tome se, bar, nada grupa istomišljenika, koja je početkom prošle godine osnovala nevladinu organizaciju za istinu i pomirenje, a u kojoj su, između ostalih, javnosti dobro poznata imena Jakoba Fincija, Srđana Dizdarevića, Vehida Šehića i Branka Todorovića.

Grupa pobornika pomirenja i istine boravila je krajem prošle godine u Hagu, gdje je o ideji institucionalizacije Komisije razgovarala sa predstavnicima Haškog Tribunala. Njihova ideja da osnivanje Komisije bude predmet zakonske regulative na nivou BiH dobila je podršku ove međunarodne institucije. Ostalo je da se uradi nacrt zakona o Komisiji za istinu i pomirenje, koji bi se, nakon javne rasprave, našao pred poslanicima parlamentarne skupštine BiH. Srđan Dizdarević, direktor Helsinškog komiteta za ljudska prava u BiH, očekuje da će se nacrt zakona pojaviti na javnoj raspravi već u aprilu mjesecu ove godine.

U političkoj javnosti BiH se o pomirenju govori rijetko i stidljivo. Čini se i sve manje kako vrijeme prolazi. Mnogo češće i mnogo žešće se insistira na krivici i kažnjavanju zločinaca u redovima drugih naroda. Ni stručna i naučna javnost nisu se u tome posebno isticale. Mogao se ponekad čuti glas rijetkih intelektualaca na okruglim stolovima nevladinih organizacija, koji nije dopirao dalje od sala u kojima je izrečen.

Zašto se o potrebi pomirenja ćuti? "Za naše političare, koji birače još pridobijaju na retorici nacionalne homogenizacije, pomirenje je opasna tema i oni će je nerado prihvatiti", objašnjava sociolog i publicista Slobodan Nagradić. Inicijativu, kaže, treba pozdraviti, ali istovremeno biti svjestan njenih dometa, zbog niza problema koji se mogu javiti. Za Nagradića je osnovni problem u autoritetu članova Komisije. "Uloga autoriteta je u našem društvu devalvirana iz mnoštva razloga. U narodu postoji posebno izražena sumnja u naučne autoritete. Opšta klima je takva da se lakše usvajaju poruke i preporuke političara, nego nauke", kaže Nagradić.

Obična javnost, i kada razumije o kakvom se pomirenju radi, ne razumije šta u svemu tome znači Komisija. U maloj anketi, koju je ovaj novinar napravio metodom slučajnog uzorka, niko od dvadeset anketiranih nije znao šta bi radila Komisija za pomirenje. Čak ni jedan od nekoliko političara iz RS, pozvanih da kažu šta misle o ovoj ideji, nije pouzdano znao šta znači Komisija za pomirenje. Većina ih je samo čula da su takve komisije negdje radile.

Međutim, na pitanje da li je moguć oprost i da li je potrebno pomirenje, obični ljudi pokazuju razumijevanje. Njihovi najčešći odgovori bili su: "Bez pomirenja, nema budućnosti", "Ne moramo da se volimo, ali ne treba da se mrzimo" i "Ljudski je oprostiti..." Naravno, svi su za to da se za zločine sudi, jer "zločinci imaju ime i prezime..." Sagovornik, čiji je sin nestao u ratu, kaže:"Ne tražim ni kaznu, ni osvetu. Želim da znam šta je sa njim bilo". Bivši borac, dva puta ranjen, objašnjava:"Nisam želio rat, ali nisam imao izbora. Vidim da je sve to bila užasna glupost. I ja sam pucao i možda sam nekoga ubio...Sve treba zaboraviti i misliti na budućnost!"

Na pitanje, da li je sazrelo vrijeme za pomirenje u BiH, Nagradić odgovara potvrdno: "Posebno su napredovali spontani oblici pomirenja. Apsurno jeste, ali na pomirenju su više uradili šverceri, nego političari".

Sociolozi upozoravaju da ne treba očekivati da svi koji su prošli kroz pakao rata razmišljaju kao da se ništa nije dogodilo. Rat je ostavio duboke rane i neizbrisiv trag u ljudima. "Zbog toga Komisija za istinu treba biti nosilac razgovora koji mora da se vodi nakon svakog rata i masovnog kršenja ljudskih prava. Nemoguće je nakon takvog procesa reći da se 'ništa strašno nije desilo' ili 'šta je bilo bilo je, svi su za to krivi', kaže profesor Vojin Dimitrijević, dugogodišnji član komiteta UN-a za ljudska prava.

Iako postoji potreba za razgovorom, još uvijek ne postoji mjesto za razgovor. Dizdarević kaže da je promocija ideje o komisiji za istinu i pomirenje do sada vršena kroz koaliciju nevladinih organizacija. To, svakako, nije dovoljno, imajući u vidu nerazvijenost nevladinog sektora i njegov društveni uticaj. Otuda ne treba da čudi nerazumijevanje javnosti kada je u pitanju ova ideja.

Nagradić za nedovoljnu afirmaciju ideje pomirenja okrivljuje i medije: "Ako prelistate štampu u poslednjoj godini dana, vidjećete da se pomirenje gotovo ne pominje. Nećete naći ni jedan eksplicitan tekst o toj ideji". Pitamo, kako animirati javnost? Nagradić odgovara: "Potreban je organizovan pristup političara, državnih organa, prije svega vlade, pravosuđa, advokatskih komora, udruženja pravnika, kriminologa, svih medija, udruženja umjetnika i drugih udruženja..."

O ideji da se Komisija za istinu i pomirenje institucionalizuje na državnom nivou, sagovornici nemaju jasan stav. Nagradić posebno sumnja u pretenzije da se utvrđuje istina, objašnjavajući opasnost ulaska u dubinu činjenicom da Srbi, na primjer, ni danas nisu načisto da li su Kosovsku bitku izgubili ili dobili. Jedan od sagovornika, sa političkim i naučnim ugledom, kratko je prokomentarisao ideju kao 'stvaranje špijunske organizacije Haškog tribunala'.

Ćutanje o Komisiji za istinu i pomirenje nagovještava da bi se priča o njoj prije mogla pojaviti u Parlamentu, nego u široj javnosti. To je oproban način da se nešto riješi, a da se ništa ne riješi.

Branko Perić (AIM)