Obavezujuća obećanja

Novi ministar policije

Potezi koje najavljuje budući ministar unutrašnjih poslova Dušan Mihajlović izgledaju vrlo ohrabrujuće. Stalno podsjećanje na data obećanja i inzitiranje na rezultatima rada, nikako nisu na odmet - naprotiv

AIM, Beograd, 23. 1. 2001

Ako je suditi po najavama Dušana Mihajlovića, lidera Nove demokratije (ND) i kandidata za potpredsjednika vlade Srbije zaduženog za resor unutrašnjih poslova, u policiji slijedi velika čistka i temeljna reorganizacija. Dalje, budući ministar građanima obećaje beskompromisne istrage koja će stati na kraj organiziranom kriminalu, odnosno okončati praksu da "švercer cigareta ili oružja bude poštovani član društava, a opozicioni prvak ili profesor univerziteta neprijatelj". I ne samo to: Mihajlović najavljuje da će Slobodan Milošević biti pod stalnim javnim nadzorom do odluke pravosudnih organa; a kad ona padne - hapšenje i suđenje u Beogradu ili u Hagu, zavisno od "nacionalne i državne strategije".

Ove ambiciozne izjave nipošto ne pripadaju kakvom mladom i neiskusnom, javne promocije i popularnosti po svaku cijenu željnom političaru. Mihajlović je na bio na političkoj sceni tokom cijelog Miloševićevog vakta - na vlasti, u opoziciji, opet na vlasti, opet u opoziciji i, poslije 5. oktobra, ponovo na vlasti. Također, nije netko tko policiju zna iz druge ruke, preko saobraćajaca, novinskih tekstova, knjiga ili priča "ozbiljnih ljudi"; pet godina je proveo u Službi kao operativac i valjda mu otud i nadimak Dule CIA. Da stvar bude još interesantnija, njegovo kandidiranje za ministra unutrašnjih poslova nakon jednomjesečnog natezanja unutar DOS-a, raznog samokandidiranja i spletkaranja, ispade općeprihvaćeno. U čemu je stvar?

"Policija je od servisa građana (...) postala privatna partijska ili, ako volite, porodična vojska. Napustivši svoj ustavni okvir, stavivši se iznad svih zakona, policija je postala paravojska JUL-a i crveno crne koalicija", kaže Mihajlović za "NIN". Da je to tako, posvjedočiće danas većina građana Srbije, a tako je bilo i kada je lider Nove demokratije prošli put bio na vlasti. No, Mihajlovićeva prednost je u tome da kao malo tko u DOS-u poznaje mehanizme djelovanja te bivše pretorijanske garde, njene jake i slabe tačke, odnose unutar nje ali i spregu sa privredno-političkom elitom bez koje se nikad ne bi pretvorila u ono što sada jeste. Ukratko, znajući s kim ima posla i kakve sve opasnosti prijete, budući ministar policije i te kako ima motiv da ide do kraja; bivši režim nije praštao onim koji su ga u jednom trenutku napustili, a nitko tko ima grama soli u glavi ne želi da u budućnosti ponovo dopadne u sličnu situaciju ma o kome drugom se radilo. Za rasčišćavanje odnosa u policiji, Mihajlović se prosto sam od sebe nametnuo: dovoljno je iskusan da nađe svoje mjesto između između dvije najznačajnije figure DOS-a - budućeg premijera Srbije Zorana Đinđića i predsjednika SR Jugoslavije Vojislava Koštunice - dovoljno je kvalificiran za posao koji ga čeka i dovoljno je ambiciozan da zna da ga javne najave obavezuju, a da mu od ispunjenih obećanja i ispoljene sposobnosti zavisi politička budućnost. Otprilike, nešto slično Nebojši Čoviću, predsjedniku Demokratske alternative i također budućem potpredsjedniku vlade Srbije, bivšem visokom funkcionaru SPS-a i socijalističkom gradonalčelniku Beograda koji je pokazao maksimalnu efikasnost u demontiranju poluga moći svoje bivše partije.

Mihalj Kertes, bivši direktor Savezne uprave carina, podsmjehnuo se u jednom intervju bivšim opozicionim liderima kako su strahovali od likvidacija riječima da je prava opasnost vrebala unutar Miloševićevog režima. Mihajlović je najavio razotkrivanje ubojica i njihovih nalogodavaca za cijeli niz nerazajašnjenih ubojstava koji su potresali Srbiju protekle decenije. Izjavivši kako su profesionalci unutar MUP-a to i "do sada umeli i mogli, ali nisu smeli", budući ministar kao da potkrepljuje ono što su mnogi policajci neslužbeno govorili - a to je da se korjeni tih likvidacija unutar elite bivše vlasti. Ovo obećanje ne treba olako shvati. Na jednoj strani je javnost koja opravdano očekuje da se profesionalnim ubojicama stane na kraj, a na drugoj pitanje kredibilitete nove vlasti i njena potreba za samozaštitom. Jer, ukoliko se ne razotkrije mahanizam i pozadina tih zločina, sigurnosti neće biti u Srbiji: opasnost će prijetiti kako od starih, neotkrivenih "centara moći", tako i od dijelova buduće tranzicijeske elite koja će znati da se pravila igre nisu promjenila.

Odavde počinje pitanje Resora državne bezbjednosti MUP Srbije. Mihajlović priznaje da se ona bavila isključivo zaštitom bivšeg vladarskog para i progonom političkih neistomišljenika. Istodobno, u javnosti je sve više prisutna svijest i da su pojedini njeni dijelovi ujedno bili i ključni dijelovi organiziranog kriminala. Ovakavu kakva je sada, državnu bezbjednost nije moguće reformirati. Mihajlovićeva najava da se unutar DOS-a razmišlja o njenom "izmeštanju iz MUP-a i organizovanju kao nezavisne agencije vezane za vladu, predsednika i pod kontrolom parlamenta" zvuči kao dobar, praktično jedini mogući potez. Naravno, pod uvjetom da se ta nova Služba ustroji bez najvećeg dijela njenih sadašnjih glavešina počevši od načelnika Rade Markovića, te da joj djelokrug i metodologija rada potpuno usklade sa praksom demokratskih zemalja. Demontiranje državne bezbjednosti zapravo, osnov je početka bilo kakve terapije policije u Srbiji. Netko tko je, kao Mihajlović, bio operativac u Službi, toga bi i te kako morao biti svjesan.

Najavljeno je dakle, vrijeme velikog spremanja u policiji, spektakularnih hapšenja i još spektakularnijih suđenja. Ipak, treba biti realan. Mihajlović kao budući ministar policije i njegove kolege iz DOS-a, uz svu hrabrost, trud i dobru volju, biće tek u stanju da načnu organizirani kriminal i političko-mafijašku spregu. Riječ je o problemu s kojim se mnogo bogatije i mnogo uređenije zemlje, sa izgrađenim i neupitnim institucaijama, godinama nose s promjenjivim uspjehom. No, najvažnije je jedno: stalno podsjećanje Mihajlovića i novih vlasti na data obećanja i stalno inzistiranje na rezultatima njihova rada. U protivnom, posrijedi će biti lakirovaka iza gromopucateljnih riječi čije će posljedice, u nastupajućoj tranziciji, biti katastrofalne. Svako polovično rješenje, lažni obzir ili nacional-patritska demagogija pogubni su - samo dosljedno sprovođenje zakona prema svima garantira budućnost.

Filip Švarm (AIM)