Bosna i Hercegovina i balkanski sindrom

Sve je više oboljelih od raka, ali...

AIM, SARAJEVO, 23.01.2001. Opasnost dolazi sa vojnog poligona, Prašina uranske municije opasnija od zračenja, Potvrđena smrt Sarajlije koji je radio za SFOR... samo su neke od informacija koje se posljednjih sedmica objavljuju po novinama, vrte u TV i radio vijestima. I dok u Republici Srpskoj objavljuju katastrofalne podatke o umiranju od raka, medicinski eksperti i resorni organi u Federaciji BiH ne poriču izvjestan porast broja oboljelih, posebno od raka probavnih organa i pluća, ali ih ne dovode u vezu sa "balkanskim sindromom.

• Naša vlada je izuzetno zabrinuta saznanjem da je streljivo s osiromašenim uranom uopće upotrebljavano u Bosni i Hercegovini, kao i zbog informacije da se oboljenja i smrt vojnika mirovnih snaga povezuju s njihovim boravkom u Bosni i Hercegovini. Naša zabrinutost je tim veća što nismo bili informirani ni na koji način (ni javnost ni zvanične institucije) o upotrebi ovih projektila, riječi su prof. dr. Bože Ljubića o ovoj izuzetno aktuelnoj temi. Još uvijek ministar zdravlja u Vladi FBiH, (Vlada je ovih dana umjesto Edhema Bičakčića dobila novog privremenog premijera - Martina Raguža) dr. Ljubić potvrđuje da se bilježi izvjestan porast broj oboljelih od malignih oboljenja, ali napominje da se oni moraju uzeti sa oprezom. Jer Federacija, kao ni cijela Bosna i Hercegovina nemaju Registar za rak.

A ono što se nakon saznanja da je, prema podacima Pentagona, na područje BiH palo oko 10.800 projektila koji su sadržavali osiromašeni uran, u najmanju ruku očekivalo od ministra i drugih zvaničnih organa, jeste da potvrde ili negiraju uzročno-posljedičnu vezu te informacije i povećanog broj oboljelih od malignih oboljenja uopće, a posebno hematopatskog tkiva, odnosno krvotvornih organa. Jer, upravo se ova oboljenja dovode u vezu sa djelovanjem ovih projektila. Podaci do kojih se može doći kazuju da je u Federaciji BiH od malignih oboljenja u 1999. godini bolovala 2.571 osoba, odnosno da je bilo 10,40 oboljelih na stotinu hiljada stanovnika. Kad su u pitanju bolesti krvotvornih organa, koje se u ovom kontekstu tretiraju kao posebno bitne, u 1999. godini je u bilo 87 slučajeva, ili 3,38 odsto. Ako bi se sudilo samo po ovim podacima, oboljevanje stanovništva u FBiH i upotreba municije sa osiromašenim uranom ne bi se mogla dovoditi u vezu.

Međutim, ovi podaci se ne mogu uzeti kao relevantni, jer su nepotpuni što nam je u razgovoru priznao i sam ministar dr. Ljubić. Istovremeno, prim. dr. Zlatko Robović, šef Klinike za hematologiju Kliničkog centra Univerziteta u Sarajevu (klinika u kojoj se liječe svi slučajevi leukemije i sličnih oboljenja sa područja pet kantona Federacije, ali nerijetko i iz cijele BiH) kaže da su u 1999. godini imali samo 16 novootkrivenih slučajeva leukemije - godinu ranije 17, a u 2000. godini deset slučajeva. Kolike su razlika između pojedinih izvora ilustruje i izvještaj Zavoda za javno zdravstvo Kantona Sarajevo (tvrdi se da su to najpouzdaniji podaci, jer su verifikovani po svim uzusima zdravstvene statistike), prema kojem je na području Kantona Sarajevu 1999. godini registrovano ukupno 1.457 malignih neoplazmi, a od toga na malignome limfnog tkiva otpada 68 slučajeva. Kako komentariše prim. dr. Fahrudin Kulenović, direktor Zavoda, te brojke su na nivou učestalosti oboljevanja od istih bolesti u svijetu, pa čak i nešto niže. To će najkraće reći, da direktor Kulenović oboljevanja od malignih neoplazmi krvotvornih organa ne dovodi u uzročno-posljedičnu vezu sa djelovanjem streljiva sa osiromašenim uranom.

Na drugoj strani, nemali je broj medicinskih ekperata koji tvrde da bi djelovanje municije obogaćene osiromašenim uranom moglo prouzrokovati i neke druge maligne neoplazme, na primjer pluća, i to kod osoba koje su se našle u blizini dejstva tog streljiva, pa su eventualno udisale čestice koje kasnije izazivaju teška oboljenja. Potkrepljuju to i podaci (oko 200 u 1999. godini) po kojima je rak disajnih organa u porastu, čak je već na drugom mjestu po učestalosti oboljevanja u Kantonu Sarajevo. Naravno, i dalje je rasprostranjeno uvjerenje da je rak pluća i disajnih organa i u svijetu i kod nas najčešće maligno oboljenje, posebno kod muškaraca, te da se direktno dovodi u vezu sa pušenjem cigareta.

Povećan je u Kantonu Sarajevo i broj žena oboljelih od raka dojke. Tako su u 1999. godini registrovana 272 slučaja, godinu ranije 283, a

1. godine 268 i 1996. godine 139 slučajeva. Iako je rak dojke kod žena u svijetu vodeće maligno oboljenje, ipak se može u konkretnim slučajevima dovosti i u vezu sa djejstvom urana. Kad se radi o pomenutim podacima, stručnjaci su oprezni jer su dobijeni na osnovu posebno vođene akcije na ranom otkrivanju malignih oboljenja kod žena, a koje su prethodnih godina, posebno ratnih, izostale. U Kantonu Sarajevo povećan je i broj malignih oboljenja organa za varenje, što se direktno dovodi u vezu sa ratom. Ne toliko sa osiromašenim uranijumom, nego sa činjenicom da je Sarajevo preživljavalo u opasadi pune tri i po godine. Ne samo da nije bilo hrane, nego se sumnje u kvalitet humanitarnih namirnica - čuvenih ikar konzervi koje ni izgladnjeli psi po pustim sarajevskim ulicama nisu htjeli da jedu - obistinjuju u najgorog mogućoj mjeri. Ljudi su tih godina bili prisiljeni da jedu ono što je dolazilo u humanitarnoj pomoći iz raznih dijelova svijeta, a što uglavnom nije ispitivano i provjeravano. Ljudi s s nevjericom gledali u datume proizvodnje iz tamo neke 1965. i jeli, po principu ili umri od gladi odmah, ili se nadaj da nećeš jednog dana oboljeti.

Danas prof. dr. Mehmed Gribajčević, šef Klinike za gastroenterohepatologiju iznosi podatke, po kojima se bilježi porast broja oboljelih od malignih oboljenja digestivnog trakta. Na Klinici koju vodi prof. Gribajčević 1990. godine od malignih oboljenja liječeno je 80 pacijenata; 1991. godine 89, da bi 1997. bilo 108, godinu kasnije 122; 1999. godine 159 i u 2000. 187 oboljelih. Ova oboljenja su, dakle, čak ispred raka disajnih organa. Profesor Gribajčević posebno ističe porast broja oboljelih sa primarnim rakom jetre, s čime se ljekari ranijih godina nisu susretali. No, kao što se moglo i pretpostaviti niko u ovoj zemlji nije istraživao koliko je ono što se u ratu jelo uistinu uticalo na zdravlje i kakve je sve štetne posljedice ostavilo. Tek sada zvaničnici i stručnjaci o tome govore.

I po podacima Zavoda za javno zdravstvo za područje Kantona Sarajevo maligne neoplazme usne šupljine, farinksa i digestivnog trakta zajedno sa rakom želuca su na vodećem mjestu sa 254 oboljela u 1996. godini, 301 - godinu kasnije, i 223 u 2000. godini. Sve su ovo nepotpuni, takozvani sirovi pokazatelji. Prof. dr Ivan Selak, šef Instituta za patohistologiju pri Medicinskom fakultetu u Sarajevu, ustanove na kojoj se praktično potvrđuje ili negira svaka dijagnoza, izjavio je za AIM, da za sada ni sam ne može iznositi bilo kakve čvršće dokaze o učestalosti malignih oboljenja. Ipak, posebno ističe rak probavnih organa - nema dana u kojem ne potpiše dijagnozu o oboljenju od raka debelog crijeva...

Dakle, sve govori kako se iz dana u dan povećava broj malignih oboljenja i to različitih organa. Međutim, Registar za rak kao posebna institucija ne postoji, što je izuezetno veliki propust zdravstvene službe. Jer, i Zakon o zdravstvenoj zaštiti, kao i Zakon o zdravstvenim evidencijama propisuje obavezu uvođenja ovog registra. Ne opravdava ni činjenica da su zdravstveni djelatnici u ratnom i poratnom periodu više pažnje posvećivali liječenju nego vođenju zdravstvene statistike. Zato je danas nemoguće naći kompetentnog sagovornika koji bi potvrdio ili demantirao ono što se u svijetu piše o balkanskom sindromu. Odnosno, stiče se dojam da se nastoji prije demantirati nego potvrditi. Čini to čak i Atif Dudaković, komandant Vojske Federacije, koji tvrdi kako "NATO u Unsko-sanskom kantonu nije koristio municiju sa osiromašenim uranom". U "smirivanju" mu se na istoj stranici "Dnevnog avaza" od 13. januara pridružuje dr. Zlatko Robović, koji kaže da on nije dao podatke da je veći broj pacijenata oboljelih od akutne leukemije na njegovoj klinici u Sarajevu stigao iz Bihaća "Možda su takve informacije stigle sa Onkološkog odjeljenja", kaže dr. Robović. Ide se i u crno-humornu "odbranu", pa se objavljuju i ovakva reagovanja: "Ma kakav uran, neka nam dovedu struju i vodu", poručuju povratnici u sela, podno planine Ozren, nedaleko od Doboja, a koja je 1995. godine NATO bombardovao. Ili, informaciju objavljenu u Njemačkoj, kako je 300 Srba u Hadžićima (Sarajevski kanton) umrlo od raka zbog zračenja, izvjesni specijalista socijalne medicine u Kantonu odbacuje i to, kako navodi dnevni list "Oslobođenje" oštro: "U bolnici u Kasindolu nema niti jedne službe koja bi mogla dati valjane nalaze istorije bolesti tih ljudi"(?!)

Umjesto da se odmah ono što postoji eventualno (ili daj bože) samo na razini javnosti istraži, po nekim starim običajima, u BiH se radije zataškava. Prema riječima prof. dr Lejle Saračević, šefa Odjela za kontrolu radioaktivnosti i zaštitu životne sredine na Institutu za naučno-tehnološku saradnju pri Veterinarskom fakultetu u Sarajevu, koji je prije rata vršio ispitivanja čak i za potrebe bivše JNA, niko ih se nije sjetio. Niko im nije povjerio poslove ispitivanja kako bi se zaista dokazalo da li je povećana radijacija na nekom od područja u BiH.

Ako je, pak, bilo kakvih odstupanja - povećanja radijacije, to se moralo osjetiti. I nisu to mogli osjetiti samo u RS, što će reći na Palama udaljenim od Sarajeva samo 12 kilometara, a u gradu ne! Ilustracije ili poređenja radi, upravo je prof. Saračević svojevremeno dokazala da je smrt 17 lica od karcinoma u Sarajevu bila posljedica černobiljske katastrofe. A Černobilj je miljama daleko od Sarajeva.

Amina AHMETAŠEVIĆ, (AIM, Sarajevo)