Tuđmani tuže državu
Aim, Zagreb, 23.1.2001.
Obitelj pokojnog predsjednika Hrvatske Franje Tuđmana tužila je hrvatsku državu. Tuđmanovi - supruga Ankica te djeca Miroslav, Nevenka i Stjepan - traže da se famozni transkripti iz Predsjedničkih dvora smatraju privatnom imovinom te predaju u njihove ruke jer oni na njih, kako tvrde, imaju "autorsko pravo".
Obitelj traži 17 tisuća dokumenata, prijepisa elektronskih zapisa te 100 još neprepisanih audio-zapisa. Tvrde da se ta dokumentacija ima tretirati kao ostavinska imovina pokojnika. Pritom se pozivaju na sljedeće argumente: razgovori na Pantovčaku snimani su isključivo po nalogu Franje Tuđmana, za njegove osobne potrebe, pa je to, eto, njegovo privatno vlasništvo. Tuđmanovi traže da sud donese privremenu mjeru, odnosno da zabrani objavljivanje rečenih dokumenata, jer se, kako tvrde, njihovim, posljednjih mjeseci učestalim, pojavljivanjem u javnosti, obitelji nanosi nenadoknadiva šteta.
Polaganje prava Tuđmanovih na transkripte razgovora, koje je pokojni predsjednik opsesivno snimao, može se smatrati još jednim znakom pomjerenosti svih, pa i moralnih kriterija bivše prve obitelji. Ta je familija u proteklih deset godina pokazala da ne zna granicu između privatnog i općeg, javnog i tajnog. Državu su tretirali kao svoje vlasništvo. Tuđmanovo kliktanje "Imamo Hrvatsku!", njegova je obitelj doslovno shvatila. Kako se držala dok je pater familias bio živ, tako se ponaša i danas.
Pravnici upozoravaju da familija ni po kojoj logici nema pravo na tražene dokumente. Tuđman je razgovore snimao kao šef države, na svome radnom mjestu, ne doma, račun su podmirivali porezni obveznici, pa tvrdnja o autorskom pravu i obiteljskoj imovini jednostavno ne stoji. Pogotovo jer je Tuđman običavao uključiti mikrofone a da svoje sugovornike o tome nije ni obavijestio. Sada se javljaju pojedinci s kojima je to bio slučaj i tvrde da bi i oni mogli tražiti tonske zapise svojih razgovora s pokojnim predsjednikom. Javnosti je razumljiva samo tvrdnja Tuđmanovih da im se objavljivanjem transkripata čini ogromna šteta. Jer prijepisi razgovora sadrže mnoge prljave tajne Tuđmanove vlasti, podatke o tome kako je ta kriminalna i zločinačka vlast funkcionirala. Ta otkrića ne ruše samo Franju Tuđmana, nego sjena pada i na familiju. Pravna bi se država mogla zainteresirati i za njegove nasljednike, koji su u svemu kompromitirajućem sudjelovali i debelo profitirali.
Također se ukazuje na nečuveni cinizam Tuđmanove obitelji. Vlada je, naime, nedavno odlučila da se na Pantovčaku zatečeni dokumenti prebace u Državni arhiv i ubuduće tretiraju kao povijesna građa. Međutim, neki su mediji otkrili da su prethodno Tuđmanova obitelj i HDZ odnijeli brdo najpovjerljivijih dokumenata. Nakon Tuđmanove smrti a prije primopredaje vlasti iz Dvora je izmješteno nekoliko stotina transkripata, zapisnika i snimljenih vrpci. Riječ je o razgovorima bivšeg šefa države s najbližim mu suradnicima. Stranačkim i privatnim dokumentima proglašeni su prijepisi najdelikatnijih Tuđmanovih razgovora, sa šefovima policije i tajnih službi te njegovim najozloglašenijim savjetnicima. Tako su HDZ-ovci, i Tuđmanovi, još jednom potvrdili svoju reputaciju šampiona hipokrizije. Na sav glas vrište protiv neovlaštenog objavljivanja Tuđmanovih dokumenata, a sami su pokrali Predsjednički ured i neovlašteno raspolažu državnom dokumentacijom. Umjesto da odgovaraju zbog uzurpacije arhiva šefa države, oni sada tuže državu tražeći da im se preda ono što im nikako ne može pripasti.
Kako stvari stoje, prije će Tuđmanovi istjerati svoje zahtjeve nego biti pritjerani da vrate ono što su samovlasno uzeli. Prvo zato jer su oni tužili državu, ali država njih za otuđivanje dokumenata nije tužila. A po svoj prilici ni neće. Drugo, praksa pokazuje da su Tuđmanovi i dalje zaštićena vrsta. Njihovu privilegiranost nova vlast nije ukinula. A oni se trude da kao familija ostanu moćan politički faktor. Vjerojatno računaju kako će na taj način sačuvati i svoje materijalne stečevine.
Gospođa majka ne prestaje se baviti svojim tobože humanitarnim radom. Preko zaklade za "pomoć djeci Hrvatske" razvijen je ni od koga kontroliran biznis. Sjedište mu je u jednoj luksuzno opremljenoj vili uz Predsjedničke dvore. Zgrada nominalno pripada Ministarstvu obrane, ali unatoč stalnim najavama da će se napraviti revizija tog, kao i nekih drugih spornih aranžmana, Ankica Tuđman još uvijek hrvatsku djecu "spašava" iz državne vile.
Kćerka Nevenka i sin Stjepan, koji su u proteklom desetljeću široko razgranali privatni biznis, možda su malo smanjili apetite, ali u osvojeno nitko im još ne dira. Čak ni u slučaju kad su protiv nekih članova te obitelji podnešene kaznene prijave, ispada da za njih ne vrijedi ono što važi za ostale smrtne Hrvate. Početkom prošle godine protiv Nevenke je, naime, podnešena prijava zbog kriminala, ali istraga teče traljavo, a ministar je policije naredio da se ona ne privodi na ispitivanje, iako su po procjenama njegovih podređenih za to postojali svi razlozi.
Najstariji, "princ nasljednik", Miroslav, koji je u tatino vrijeme bio šef tajnih službi, sada pokušava napraviti političku karijeru. Formirao je Udrugu za hrvatski identitet i prosperitet i svoje prezime nudi kao politički program. Tvrdi da njegovo društvance predstavlja jedinu za Hrvatsku spasonosnu alternativu. Na riječima priznaju da je u HDZ-ovoj politici bilo grešaka, ali žestoko napadaju samo sadašnju vlast u kojoj, po njima, ništa ne valja. Računaju na podršku raznih, s bivšom vlašću emocionalno ili materijalno povezanih grupacija: razočaranih hadezeovaca, brojnih iz Domovinskog rata proizašlih udruga, dijelova vojske i tajnih službi. Za njih evidentno navija i desni dio Crkve, koji im na raspolaganje stavlja svoju infrastrukturu.
Zbog takvog ponašanja, zbog agresivnosti obitelji bivšeg šefa države i nereagiranja, dapače povlačenja sadašnje vlasti, u hrvatskoj se javnosti sve češće može čuti tvrdnja da je na djelu veliki džentlmenski sporazum između Tuđmanove bankrotirane i lani uspostavljene vladajuće garniture. Radikalna je verzija te teze da je njihov tajni dogovor star čitavo desetljeće, da je, naime, uglavljen još 1990. godine.
Jelena Lovrić