Povratak prognanih umjetnika

Aim, Zagreb, 20.1.2001.

Od nekolicine hrvatskih književnika, i tek malo više umjetnika uopće, koji su tokom devedesetih bili više kudikamo cijenjeni u Evropi negoli Hrvatskoj, izdvaja se među njima jedini dramatičar Slobodan Šnajder. Pripadnik tzv. srednje generacije, realizirane još u šezdesetosmaškoj pobuni, Šnajder je početkom proteklog desetljeća izgubio uredničko mjesto u jednome uglednom zagrebačkom izdavačkom poduzeću, a nakon toga punih deset godina nije u Hrvatskoj odigrana niti jedna njegova drama. Da je na vrijeme pokajnički odustao od svojih izrazito ljevičarskih stavova, to se zasigurno ne bi dogodilo, jer su vani njegovi tekstovi poput "Nevjeste od vjetra" ili "Zmijskog svlaka" redovito bivali inscenirani, na pozornicama od Italije i Austrije do Njemačke i Danske. Međutim, Slobodan je Šnajder ponajprije zbog svog publicističkog angažmana u Hrvatskoj živio kao persona non grata.

U prvo vrijeme, većina hrvatskih medija ignorirala je njegov književni rad, no kako su Šnajderovi međunarodni uspjesi postajali sve češći, problem nevoljenog umjetnika u domovinskoj sredini počeo je neugodno izbijati na površinu. Apsurdna situacija koju je producirao represivni aparat Tuđmanovih kulturtregera, vrhunac je dosegla potkraj vlastitog postojanja 1999. godine. Tada je Slobodan Šnajder istaknuo svoju kandidaturu za intendanta Hrvatskoga narodnog kazališta Ivan pl. Zajc u Rijeci, te je kao najčuveniji pretendent i pobijedio u natječaju. No, nije gotovo kad Riječani pomisle da je gotovo, nego kada to po zakonskom pravu parafira ministar kulture. A ministar Božo Biškupić nije želio dati svoj blagoslov na Šnajderovu inauguraciju, s formalnim obrazloženjem kako ovaj nekadašnji urednik i priznati autor za poziciju intendanta - nije dovoljno kvalificiran.

Preskočimo sada u prezent, gdje Šnajdera odjednom zatičemo na mjestu ravnatelja jedne od najpopularnijih naših teatarskih kuća, ZeKaeM-a (Zagrebačkog kazališta mladih). Ma koliko građani Hrvatske bili ojađeni izostankom ekonomskog pomaka na bolje, čudesni efekt koji izaziva razlika između dvaju tretmana vrijednog umjetnika, nije za podcijeniti. Ipak, nije Šnajderu dana sinekura uz koju bi zalizivao rane, nego mu je povjeren živi pogon da od njega učini nešto valjano, dok mu kvalitativni kriterij pritom neizbježno zadaje vlastita njegova reputacija. Šnajder je činom postavljanja na čelo poznatog kazališta gurnut u vatru: evo ti pa se dokazuj, majčin sine, kad se već priča da si tako dobar! Naravno, mogao je proći i lagodnije, mogao je živjeti od stalne dvije-tri drame na repertoarima u Hrvatskoj, i nikad se ne dovoditi u kušnju kakva niti u nas nije sasvim zanemariva.

ZeKaeM je, s druge strane, slika i prilika same Hrvatske, osim što iz njega nisu istjerivani Srbi (ako ih je bilo). Kuća je proteklih godina lijepo poslužila kao praonica novca, najprvo za donedavnog njezina ravnatelja, a onda i za one gradske upravne strukture, koje su ga na poziciji čuvale. Tehnički i strukovno, ZeKaeM je iz dana u dan propadao; u nj nije ulagano ništa, od rekvizitarija do tradicionalne glumačke škole, a preko njega je iscrpljeno mnogo. Tako da se za ovo "kazalište mladih", opet usporedivo s kontekstom cijele države, može reći da mlađim naraštajima baš i nije bilo maticom. U tu funkciju ubrizgan je povelik novac, pa za materijalni i kulturalni gubitak svejedno nitko nije odgovarao, niti je vjerojatno da hoće. Od nekoć pristojne institucije ostali su konačno samo zidovi, i glumački ansambl koji ionako nije imao puno izbora, pa je još na okupu.

Slobodan Šnajder, dakle, trebao bi ZeKaeM postaviti na solidne temelje, razigrati osoblje i privući publiku, te svemu pridodati društveni smisao povrh zabavne i komercijalne namjene. Ovih je dana novi ravnatelj tako objavio svoj dvogodišnji program, s dopunom kako namjerava kazalištu vratiti proćerdani dignitet angažirane institucije, u krajnje osviještenom smislu korisnika komunalnog novca. Iz programa ćemo ovdje izdvojiti dva bitna momenta, uostalom o kojima se od promocije Šnajderova repertoara u javnosti najviše i govori. Naime, udarni projekt ZeKaeM-a bit će uprizorenje memoarskih zapisa Ilije Jakovljevića "Konc-logor na Savi", što se odnosi na Jasenovac i Staru Gradišku. Potresnu priču realizirat će ZeKaeM dijelom na autentičnom lokalitetu spomen-područja Jasenovac, a zanimljiva novost je da u tome neće morati sudjelovati glumci ove kuće, koji to ne budu željeli.

"Takva predstava bit će u nas nalik ratu, a ja u rat ne želim uvlačiti one koji to sami ne odaberu, niti želim da oni zbog svog slobodnog izbora trpe bilo kakve posljedice", objasnit će Šnajder svoj stav, ujedno radikalan i demokratičan. Jer, upravo Jasenovac je u hrvatskom društvu ono krajnje mjesto prijepora na kojem se uvijek sukobljavaju svi politički diskursi, a s njega ne odmiču nikad u formi kompromisa. Jasenovac je trenutak susreta Hrvatske s vlastitom tamnom stranom, i činjenica koju se ne može zanemariti niti od nje pobjeći. Posljednji koji je to pokušao bio je Franjo Tuđman, sa svojom prononsiranom idejom jasenovačkog miksanja kostiju a la Franco, s posmrtnim ostacima žrtava i naknadno poginulih krvnika, u istoj kosturnici. Slobodan Šnajder sada pak želi pokazati, i zacijelo za to dobro prepoznaje način, kako bi i zašto taj čin značio ponavljanje zločina.

Jedno drugo nedjelo koje također želi novi ravnatelj ZeKaeM-a uzeti u razmatranje, tiče se naizgled samo jedne osobe, i doima se kao problem novijeg porijekla. Na sreću, zlo koje je pritom očitovano nije urodilo strašnim posljedicama konc-logora, no iz nekog razloga - koji tek trebamo raščistiti - sličnosti ima. Naime, početkom devedesetih vodeća zagrebačka i hrvatska glumica Mira Furlan je emigrirala u Ameriku, nakon grubih pritisaka izazvanih privremenim angažmanom na beogradskoj kazališnoj sceni, u vrijeme napada JNA na Hrvatsku. Iako okolnosti nisu bile takve da bi se u frustriranoj Hrvatskoj otvarali konc-logori, reakcija javnosti oko medijskog linča nad Furlanovom je bila sramotna, a brojne anonimne građane srpske nacionalnosti, koje je bez ikakvog odjeka progutao mrak, da i ne spominjemo. Uostalom, nije niti među glumcima jedino izgnana tada bila Mira Furlan.

Naposljetku, Slobodan Šnajder najavio je ublažavanje te žalosne priče, pozivom Furlanovoj da najesen ili u proljeće dogodine na daskama ZeKaeM-a zaigra ulogu Hedde Gabler u istoimenoj drami Henrika Ibsena. Mira Furlan u međuvremenu se afirmirala u Hollywoodu, no pokazala je interes za nekom vrstom povratka u svoj Zagreb, i sva je prilika da je za to pronađen modus. Jer, novi ravnatelj ZeKaeM-a nije se zadovoljio samo svojim povratkom u žižu javnog interesa, nego očito istu javnost namjerava stavljati na muke, ne bi li se hrvatsko društvo tu i tamo suočilo s vlastitim pogreškama, sumnjama i strahovima. Ako ništa, ono barem da mu se mučne situacije ne bi samo tako ponavljale. Bit će da Slobodan Šnajder dobro zna kako sve to, s namještenjem njegovim i povratkom Furlanove, puno više od pukog ispravljanja nepravde ima veze sa civiliziranjem publike, u kazalištu i šire.

Igor Lasić