Mit Čaruge ponovno kruži Slavonijom

Aim, Zagreb, 21.1.2001.

Zlatana Kordeja 31-godišnjeg bjegunca iz pulskog zatvora, kojemu su mediji zbog sličnosti s legendarnim slavonskim odmetnikom Jovom Stanisavljevićem, poznatijem kao Čaruga, prišili isti nadimak, ubili su pripadnici osječke policije u akciji 16. siječnja, u Čepinu, nadomak Osijeka. Živeći u odmetništvu od 28. travnja prošle godine Kordej je prkosio policiji slično kao nekoć Čaruga žandarima. Dobro naoružan, lak na potezanju oružja i krajnje opasan, izbjegavao je njihove zamke i potjere - a zahvaljujući tehnološkom napretku od vremena kad je iza Prvog svjetskog rata Jovo Stanisavljević žario i palio slavonskim selima i na svoj način žandare izvrgavao ruglu - Kordej je s policijom kontaktirao mobitelom. S načelnikom Policijske uprave osječko baranjske, Josipom Begovićem, Kordej je pregovarao o predaji, uvjetujući svoj povratak u zatvor materijalnim zbrinjavanjem supruge i svoje četvero djece, te smjenom zamjenika osječke policijske uprave, Marijana Ivića, koji mu se iz nekih razloga, ranije bio zamjerio. Kad se Begović potrudio i njegovoj obitelji pronašao smještaj u prognaničkom Naselju prijateljstva u Čepinu, Kordej je isključio mobitel i nastavio s odmetništvom.

Usput je provaljivao i pljačkao po vikendicama i povremeno - to je policija znala - posjećivao svoju obitelj. Davao je intervjue novinarima, slikao se za tjednike koji su željeli objavljivati njegovu "istinu", čak je dao intervju i Slavonskoj televiziji, govoreći pred kamerom kako ga društvo ne razumije i ne želi mu pomoći, pa je zato prisiljen krasti i u sukobu je sa zakonom. Tako je bilo sve do 16. siječnja kada je ubijen. Jovo Stanisavljević Čaruga, po kojem je Kordej i dobio nadimak, ubrzo nakon što su ga žandari napokon uhitili i nakon što je pogubljen u Osijeku 27. veljače 1925, ušao je u legendu. O njemu i njegovu odmetništvu napisano je više knjiga, a Rajko Grlić prije desetak godina o Čarugi je snimio i film. Kordeju takva slava teško da će pripasti, no dio medija već se danas trudi proglasiti ga "junakom našeg doba", iako je zapravo riječ o okorjelom kriminalcu s podebljim dosjeom, koji nije prezao ni od čega.

Koliko je Kordej bio opasan najbolje se vidi iz dva detalja: policija je za njim 1997. raspisala tjeralicu jer se nije odazivao na odsluženje zatvorske kazne. Kad su mu bili za petama, oteo je iz osječkog tramvaja djevojčicu, izvukao fitilje iz dvije ručne bombe koje je imao uza se, te se s djevojčicom zabarikadirao u obližnjem kafiću, prijeteći policiji da će raznijeti i sebe i svoju žrtvu, ako mu se netko približi. Pregovori su trajali satima, dok se na kraju Kordej nije predao, a kad je pao u ruke policije, jasno im je dao do znanja kako je to posljednji put da ga policija ima živa. Sljedeći put, rekao im je, s njima će se boriti na život i smrt.

To je i potvrdio. Kad je pobjegao iz pulskog zatvora gdje je bio na odsluženju devetogodišnja kazne, Kordej se, nakon dužeg odmetništva,

1. rujna prošle godine našao oči u oči s policijom. Bilo je to u Semeljcima, mjestu pored Đakova, gdje ga je policijska ophodnja zatekla u provalnoj krađi. Vidjevši policiju, otvorio je na njih vatru iz automatske puške, a potom bacio i tri ručne bombe, teško ranivši dva policajca i vozača koji se ondje slučajno zatekao, dovezavši u trgovinu kruh. Ponovno je uzmakao policiji i nastavio se skrivati na terenu kojeg dobro poznaje, oko rodne Koritne, kraj Đakova, provaljujući usput u okolne vikendice i kuće u potrazi za hranom.

Policija mu je nekoliko puta bila na tragu, no prije nego što je obitelj zbrinuo u prognaničkom naselju u Čepinu, uvijek su uz njega bila djeca i supruga, pa policija nije htjela intervenirati, bojeći se da pri tom ne stradaju njegova djeca. Otkako je njegova supruga Ružica s četvero malodobne djece smještena u kućicu u prognaničkom naselju u Čepinu, policija je znala da Kordej onamo povremeno dolazi. Kad su 16. siječnja dobili dojavu da se ondje nalazi, odlučili su ga uhititi. Šest policajaca u civilu krenulo je u akciju, a jedan od njih, zajedno s policajkom koja se predstavila kao socijalna radnica, ušao je u kućicu u kojoj je s djecom živjela Kordejeva supruga.

Tada je - službena je policijska verzija - iza vrata susjedne sobice, s puškom u ruci provirio Kordej, pa ga je policajac u samoobrani ubio. Neposredno nakon Kordejevog ubojstva, neki novinari koji su se za vrijeme njegova odmetništva s njim sprijateljili, te svojim redakcijama njegove izjave i intervjue nudili kao ekskluzivu, započeli su s pravom hajkom na policiju, opisujući Kordeja kao nevinu i nepotrebnu žrtvu. I ne samo to: počeli su ga pretvarati u simpatičnog junaka, koji je došao u sukob sa zakonom greškom društva. Osječko dopisništvo jednog zagrebačkog tjednika čak je u lokalnom dnevniku objavilo osmrtnicu u kojoj žali za Kordejom, nazivajući ga prijateljem.

Iako se o načinu na koji je policijska akcija izvedena može raspravljati, kao i o tome je li bilo mogućnosti da se Kordeja uhvati živog - posve su neumjesne primjedbe poput onih kakve je uputio Branimir Glavaš, donedavni osječko-baranjski župan, sada zastupnik u Hrvatskom saboru. "Činjenica je da se ministar Lučin mora pozabaviti stanjem u PU osječko-baranjskoj. Nadležni u državnom resoru moraju imati na umu želje načelnika policije da se dokaže i potvrdi, da postane slavonski Eliot Ness. Sve je to na vrlo klimavim, staklenim i diskutabilnim nogama" - komentirao je Glavaš policijsku akciju.

Glavaš, preko Kordeja, očito želi poravnati svoje račune s načelnikom Begovićem, koji je nedavno protiv njega podigao kaznenu prijavu zbog malverzacija u pretvorbi osječkog dnevnika Glas Slavonije. Glavaš je vjerojatno posljednja osoba koja Begoviću može upućivati kritike - dok je dužnost šefa policijske uprave, u vrijeme dok je Glavaš bio svemoćni župan, prije Begovićeva dolaska obnašao Glavašev kum, Dubravko Jezerčić, u toj se policiji svašta događalo. Jezerčić je nakon smjene vlasti, 3. siječnja 2000., uhićen i osuđen na jednogodišnju kaznu zatvora zbog prijetnje i iznude, a jedan od njegovih policajaca - što je fenomen u svjetskim razmjerima - osuđen je na višegodišnju zatvorsku kaznu zbog uspostave ropstva!

Pretvaranje Zlatana Kordeja u mit kakav je prije tri četvrt stoljeća uživao Jovo Stanisavljević Čaruga - u što se sada upustio dio medija i politike - govori o poremećenom stanju vrijednosti u kojem se nalazi hrvatsko društvo. Kao što su se svojedobno, opet pod okriljem politike, pljačkaši proglašavali uspješnim poduzetnicima i tajkunima koji će preporoditi hrvatsko gospodarstvo; kao što su osumnjičeni ratni zločinci pretvarani u nacionale heroje, tako sada odmetnik od zakona biva pretvaran u simpatičnog bjegunca koji je imao tek poneku sitnu manu - da otima djecu iz tramvaja prijeteći aktiviranjem bombe, da provaljuje po vikendicama i kućama, puca na policiju i vlastitu djecu uzima kao taoce.

Drago Hedl