Tuđmanovi transkripti pod embargom

Aim, Zagreb, 16.1.2001.

Dokumentaciju koja je nastala djelovanjem bivšeg hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana - i koja je pohranjena u Predsjedničkim dvorima na Pantovčaku - preuzet će Hrvatski državni arhiv i tamo će ta dokumentacija ostati zaključana narednih trideset godina. Takvu je odluku prošloga tjedna donio Račanov kabinet, a u odluci se kaže i to da će dokumenti što se trenutačno nalaze u Mesićevu uredu biti proslijeđeni u državnu pismohranu bez provjeravanja autentičnosti i moći će se koristiti tek iznimno, nakon traženja određenih konkretnih zapisa i uz prethodno Vladino odobrenje. Sve je to u redu i ne bi tu bilo ničeg spornog da Hrvatska nije ono što jest i da Franjo Tuđman nije bio ono što je bio: problem, naime, nastaje u trenutku kad se spomene Haag, a još više kad netko od haaških glavešina spomene kako ih jako zanima što je Tuđman čavrljao sa svojim najbližim suradnicima. E, odsad će ta čavrljanja biti pohranjena u državnom arhivu, Mesić ih - što je očito bio glavni motiv Račanove odluke - neće više moći tako velikodušno dilati novinarima i zainteresiranim stanovnicima Haaga, pa istina o kriminalnoj naravi Tuđmanova režima ubuduće neće dolaziti s novinskih stranica i iz haaških sudnica, nego će ostati privilegijom naraštaja što dolaze i što će, valjda, dočekati onaj kad će se moći prodrijeti u državni arhiv.

Račan i njegova ekipa malo su se, međutim, prešli, jer će Međunarodni tribunal za ratne zločine i dalje od Hrvatske moći tražiti - i, vjerojatno, dobiti - sve dokumente koji ga zanimaju i koji govore o nestašlucima hrvatskih ratnika, te njihovih naredbodavaca, pa dotična odluka nije polučila nikakav drugi efekt osim onoga da se premijer, u suštini, poistovjetio s Miroslavom Tuđmanom, Nenadom Ivankovićem i Markicom Rebićem: spomenuta gospoda, naime, već danima klikću o tužbi koju kane podignuti protiv predsjednika države, a razlog tužbi je "veleizdaja i špijunaža" što se očituje u Mesićevu dijeljenju Tuđmanovih stenograma domaćim i stranim novinarima.

Upravo negdje u vrijeme kad je pobrojani špijunsko-žurnalistički trio okolo trubio o vlastitoj tužbi, splitski je tjednik "Feral Tribune" došao u posjed dokumenata koji dokazuju da je prije primopredaje vlasti iz arhive Predsjednikova ureda odneseno nekoliko stotina transkripata, zapisnika i snimljenih vrpci razgovora Franje Tuđmana s najbližim suradnicima. Građa koja, očito, krije najmračnije tajne HDZ-ova režima iz pismohrane na Pantovčaku nestala je nakon pažljive selekcije koja nije mogla biti obavljena naprečac. Dobar dio nestaloga materijala otuđen je iz Predsjednikova ureda bez ikakva zakonskoga uporišta, dok se misteriozni nestanak jednoga dijela dokumenata naknadno pokušao zaogrnuti u ruho legaliteta: tek šest dana nakon Tuđmanove smrti - 16. prosinca 1999. - Matešina Vlada usvojila je Odluku o načinu i postupku kojim će se vršiti odabir i izdvajanje zapisa ili dokumenata što su nastali djelovanjem dr. Franje Tuđmana. Puno frapantnije, međutim, zvuči podatak da je predstojnik Tuđmanova ureda dr. Ivica Kostović već na dan poglavareve smrti, 10. prosinca 1999., imenovao Povjerenstvo za pečaćenje, pregled i popis arhive Ureda Predsjednika Republike, i to na temelju spomenute Vladine odluke koja je donijeta punih šest dana kasnije.

Zapisi i dokumenti za koje je, dakle, nepoznat netko, slobodnom procjenom zaključio da su nastali djelovanjem Franje Tuđmana kao predsjednika HDZ-a, a ne države, izdvojeni su iz moguće Pandorine kutije i 21. ožujka 2000. predani uglednoj stranačkoj delegaciji: činili su je Vladimir Šeks, Drago Krpina i Ivo Sanader. U HDZ-ovu arhivsku riznicu lakonski su, primjerice, uvršteni Tuđmanovi razgovori s "predstavnicima hrvatskog naroda iz BiH", kao i s tada vodećim operativcima tajnih službi u Hrvata - Smiljanom Reljićem ili Markicom Rebićem. Drugu kategoriju otuđenih transkripata i fonograma čine zapisi razgovora s Tuđmanom koje je brižna ruka označila znamenom pokojnikove obiteljske privatnosti: među njima, gle vraga, opet dominiraju bivši hrvatski obavještajci Ivan Jarnjak i Miroslav Tuđman, te neizostavni Markica Rebić. Nimalo neočekivano, i ime znamenitog doktora iz Šuice - Ivića Pašalića - također je iznimno često na popisu Tuđmanovih intimističkih ćaskanja. Da se tu sresti i Ljubu Ćesića Rojsa, Bruna Orešara, Gojka i Đurđu Šušak, Pavla Miljavca, Zlatka Canjugu.

Pedantna ruka popisivača odnesenog stenogramskog blaga iz Predsjedničkih dvora bilježi tako da je Franjo Tuđman 12. studenog

1. godine nešto krajnje povjerljivo ćakulao s Ivićem Pašalićem, šuičkim liječnikom čija je zvijezda na ovdašnjem političkom nebu tih dana počela sjati punim sjajem. Pašalić je očito jako dobro upamtio o čemu je tom prilikom šaputao s poglavarom, pa se jednog zimskog jutra - kad Tuđmana u dvorima više nije bilo - pobrinuo da taj razgovor iz pantovčačke nesigurnosti završi na sigurnome. Nije se, međutim, samo rečeni datum i tadašnji razgovor s predsjednikom duboko usjekao u memoriju mladoga liječnika: sjetio se, naime, još ravno trideset i sedam svojih povjerljivih razgovora s Tuđmanom, te se kasnije pobrinuo da svi ti razgovori završe na sigurnome.

Među onih nekoliko stotina transkripata što su uoči primopredaje vlasti na Pantovčaku isparili u nepoznatom pravcu uvjerljivo je najviše snimljenih predsjednikovih "privatnih" čavrljanja s Ivanom Jarnjakom, njih čak šezdeset i šest. Bilo da je dotični Pantovčak pohodio kao ministar policije ili kao kasniji predstojnik Ureda za nacionalnu sigurnost, ono o čemu je razgovarao s Tuđmanom očito je predstavljalo vrhunaravnu tajnu koju nije pametno ostaviti na milost i nemilost novom šefu države.

U razdoblju od 1994. do 1999. Miroslav je Tuđman, bivši šef Hrvatske izvještajne službe, sa svojim ocem u Predsjednikovu uredu "privatno" razgovarao ravno trideset puta. Osim Miroslava, Franjo je Tuđman u svome uredu primao i druge nositelje tog časnog prezimena: 12. travnja

1. Pantovčak je pohodila stanovita Natali Tuđman; 29. studenog iste godine Franjo je ugostio prezimenjakinju Gordanu; 19. kolovoza 1997. primio je nećaka Darka, tipa koji se često spominjao u kontekstu međunarodnog krijumčarenja oružja i droge. Da Tuđman nije sklon samo srodnicima koji nose njegovo prezime, svjedoči slučaj Dejana Košutića: razgovor što ga je unuk s djedom vodio 17. ožujka 1999. također je, iz nepoznatih razloga, ispario iz Predsjedničkih dvora.

Rano proljeće 1998. godine doba je intenzivnih "privatnih" kontakata Franje Tuđmana s predstavnicima svih rodova hrvatske obavještajne zajednice. Kao na traci u njegovim se odajama izmjenjuju Miroslav Tuđman, Miroslav Šeparović, Ivan Jarnjak, Markica Rebić, Đurđa Šušak, ali i nezaobilazni Ivić Pašalić, veliki meštar svih špija. Sjednemo li u politički vremeplov začas će nas katapultirati u te burne dane: u travnju te godine na novinskim je naslovnicama eksplodirala afera oko ortačkoga ugovora sklopljenog radi preuzimanja Dubrovačke banke.

Vladini trudbenici koji su ideju o preseljenju Tuđmanovih zapisa u državni arhiv prezentirali kao spasonosnu mjeru za dobro zdravlje nacije ostali su, međutim, dužni odgovoriti na itekako utemeljeno pitanje: hoće li premijer Račan, nakon iznošenja dokaza o krađi stenograma iz predsjedničkog ureda, naložiti policijsku istragu o misterioznom nestanku kilograma i kilograma povjerljivih papira, te otuđene materijale, također, pohraniti u Hrvatskom državnom arhivu? Ili Račanu i njegovim liberalnim koalicijskim partnerima nepostojanje dokaza o HDZ-ovim mračnim poslovima - ponajprije ratnim - u sadašnjemu trenutku možda odgovara radi prividnoga mira u kući, koji se očituje u tome da hrvatski gospodari života i smrti ne odlaze u Haag ili bar u Remetinec, te da njihovi prljavi poslovi i dalje ostanu zagonetni?

Ivica Đikić