Vukovar - žrtva "visoke politike"

Aim, Zagreb, 14.1.2001.

U razmaku od samo dva dana - a tjedan pred treću godišnjicu završetka mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja, 15. siječnja - nacionalna novinska agencija HINA poslala je u svijet dvije zanimljive informacije. Vijest prva: U proljeće ove godine, nakon desetgodišnje stanke, započet će arheološka iskapanja na glasovitom lokalitetu Vučedol kraj Vukovara. Vijest druga: Vukovarska gradska uprava izradila je projekt raščišćavanja ruševina zgrada, teško oštećenih ili srušenih u napadima na Vukovar, kako bi se "estetski poboljšao izgled gradskog središta". Tome bi se mogla dodati i treća vijest, koju doduše nije objavila HINA, ali ju je u tjedniku "Arena" lansirao vukovarski gradonačelnik Vladimir Štengl. Ta vijest glasi: mladi podunavski Srbi, kojima 15. siječnja ove godine istječe moratorij na služenje vojnog roka u Hrvatskoj vojsci, a koji se opredijele za civilno služenje, mogli bi, umjesto pod oružjem, dug domovini vratiti upravo raščišćavanjem vukovarskih ruševina.

Kolikogod bila dobra vijest da će u proljeće arheolozi nastaviti iskapanja uz Dunav, nadomak Vukovara, toliko nevjerojatno zvuči da je gradska uprava - tri godine nakon što je Hrvatska ondje uspostavila svoju punu vlast, sačinila plan raščišćavanja ruševina. I to tek pod uvjetom da stigne onih obećanih 30 milijuna maraka od prodaje predsjedničkog "challengara" odakle bi se, onda, za raščišćavanje ruševina, uzelo 2,5 milijuna DEM.

Kad je prije tri godine, 15. siječnja 1998., na velikoj svečanosti u Vukovaru dotadašnji prijelazni upravitelj UNTAES područja (koje je zauzimalo istočnu Slavoniju, Baranju i zapadni Srijem) William Walker Zagrebu predao mirno reintegrirano područje, hrvatska je javnost vjerojatno mislila kako je na granici tog područja već bila smještena ogromna mehanizacija s brojnim ljudstvom, koja je samo čekala znak da može ući u to područje i krenuti s obnovom. Takva je naime bila službena propaganda. Prognanicima se obećavalo kako će brzo svojim kućama, kako postoje planovi obnove ne samo kuća već i gospodarstva i kako će Vukovar, kao iz one poznate izreke -" uskoro postati još stariji i ljepši".

Danas, nakon tri godine, tamošnje gradske vlasti izlaze u javnost s informacijom kako imaju plan za raščišćavanje ruševina. Tuđmanova vlast u dvije je godine učinila vrlo malo da bi poboljšala tamošnje prilike. Njoj to, ustvari, nije ni bio cilj. Kad se tamošnje, prevladavajuće srpsko stanovništvo otvorenim zastrašivanjem više nije moglo protjerivati u Jugoslaviju - jer su u Podunavlju i nakon završetka reintegracije ostali međunarodni promatrači - pokušalo se to učiniti nepodnošljivim ekonomskim stanjem. Tuđman nije htio dozvoliti da umanji uspjeh kojim se javno hvalio - kako je vojnim akcijama Bljesak i Oluja postotak Srba u Hrvatskoj sveo na - za njega - podnošljivu mjeru: s predratnih 12, na oko pet posto. Odgovaralo mu je da što više Srba ode u SRJ i da ukloni, kako je on to nazivao, "remetilački faktor".

HDZ-ovu vlast pri tom nije ni malo smetalo što se u Vukovar ne vraćaju ni odatle prognani Hrvati. Iz jednog od transkripata razgovora Franje Tuđmana (objavljenih nakon njegove smrti) i njegovog ministra Jure Radića, zaduženog za obnovu ratom stradalih područja - vidjelo se da je vrh hrvatske vlasti imao razrađenu rezervnu varijantu. Namjeravao je u Podunavlje dovesti svoje "krajišnike", bosanske Hrvate, izbjeglice iz BiH, koji su trebali napučiti to područje.

Tako su izgubljene dvije dragocjene godine. Bez ulaganja u gospodarstvo bilo je iluzorno očekivati povratak, pa je nova vlast, izabrana 3. siječnja 2000., odlučila pokazati "kako se to radi". U svibnju prošle godine - samo dva-tri mjeseca pošto je Račan skrpio svoj kabinet - cijela je Vlada pomalo teatralno doputovala u Vukovar da bi ondje održala prvu sjednicu izvan Zagreba i time javnosti pokazala da će Podunavlje biti jedan od njenih prioriteta. Taj je skup, doduše, bio lišen pompe kakvu je priredio Tuđman, kad je pred kraj mirne reintegracije sa svojom brojnom svitom "Vlakom mira" pohodio Vukovar, obećavši pri tom brda i doline, među ostalim i da će svaka od 21 županije izgraditi jedan objekt s liste vukovarskih prioriteta. No - u nečem je bio sličan Tuđmanovom pohodu: nakon njega u Vukovaru nište se nije promijenilo nabolje.

Račanova Vlada u Vukovaru je obećala kako će iste jeseni na prvom zasjedanju Sabora donijeti zakon o obnovi Vukovara, te kako će prodati predsjednički zrakoplov, a nekih 30 milijuna maraka - koliko je od toga mislila dobiti - usmjeriti u obnovu tog razrušenog grada. Umjesto zakona o Vukovaru Sabor se bavio kojekakvim deklaracijama o zaštiti digniteta Domovinskog rata, suradnji s Haškim sudom i promjenama Ustava, a da zakon o Vukovaru nije stigao na red. Vlada, pak, nije uspjela prodati predsjednički "challenger".

Kao što su se Sabor i Vlada bavili "visokom politikom", tako su to odlučili činiti i u Vukovaru. Dragocjena energija tako se iscrpljivala na nadmudrivanja o promjeni naziva gradskih ulica; Hrvati su Srbima porušili spomenike na groblju koje su ovi podigli svojim mladićima, palim, kako oni tvrde, u obrani Vukovara; onda su Srbi Hrvatima u Borovu selu iščupali čemprese posađene u znak sjećanja na poginule hrvatske redarstvenike, u predigri rata, u proljeće 1991. Potom je izbio sukob među srednjoškolcima, izazvan na nacionalnoj osnovi, pa su se u cijelu priču umiješali mediji i do nepodnošljivih razmjera napuhali cijelu stvar. Zatim je pukla priča o policajcima srpske nacionalnosti koji rade u Podunavlju a žive u SRJ, odnosno, svakodnevno nakon službe i svlačenja policijske uniformne, odlaze svojim obiteljima u Jugoslaviju, odmah iza granice, da bi se sutradan vratili na posao u Hrvatsku.

Visoka vukovarska politika, potom se, posljednjih tjedana počela voditi oko pitanja služenja srpskih mladića u Hrvatskoj vojsci, čemu je, svoj osebujan doprinos dao, kako smo to vidjeli na početku ove priče, i vukovarski gradonačelnik Štengl. Naime, nakon što je 15. siječnja prošle godine istekao moratorij, o čemu je hrvatska Vlada pred završetak reintegracije postigla dogovor s prijelaznim upraviteljem Jacquesom Paulom Kleinom, prešutnim dogovorom Ministarstva obrane i srpske etničke zajednice, koju predstavlja Zajedničko vijeće općina, bilo je dogovoreno da se, sljedećih godinu dana, srpske mladiće ne poziva na služenje vojnog roga, već da ih se samo regrutira i evidentira. Sada, 15. siječnja, taj rok ističe, pa se ponovno nameće priča je li tri godine premalo da se "zaliječe ratne rane" ili je došlo vrijeme da mladići srpske nacionalnosti iz Podunavlja, bez frustracija obuku odoru Hrvatske vojske.

Ta i druga pitanja iz lokalne "visoke politike" zaokupljaju tamošnju vlast i danas oštro podijeljenu po nacionalnoj osnovi, kao što slična pitanja iz "visoke politike" zaokupljaju Račanovu koalicijsku Vladu, sputavajući je da se bavi konkretnim problemima hrvatskog društva, među kojima jednako goruće mjesto ima oporavak gospodarstva, kao i obnova Vukovara. Zato i ne čudi - kad se zna i jedno i drugo - što gradske vlasti Vukovara danas, tri godine nakon reintegracije, ponosno najavljuju kako imaju plan za raščišćavanje ruševina čime će "estetski poboljšati izgled gradskog središta".

Drago Hedl