Povratak narodnjaka u prazninu

Sudbina Narodne stranke nakon izlaska iz koalicije

Sasvim je logicno sto je Narodna stranka napustila Koaliciju "Da zivimo bolje" kada je utvrdila da je progran Koalicije suprotan strateskim opredjeljenjima stranke. Problem je sto se Soc i partijski drugovi vracaju retorici koja je davno izazvala teske podjele u Crnoj Gori

AIM Podgorica, 14.01.2001. godine

Narodna stranka je napustila crnogorsku vladu, cim je mimo njene volje, preglasavanjem usvojena nova Platforma o redefinisanju odnosa izmedu Crne Gore i Srbije, koja podrazumijeva zasebne stolice u UN. Odluka je, naravno, legitimna. Nista se ozbiljno Narodnoj stranci ne moze zamjeriti ni zbog toga sto se zalaze za ocuvanje drzavnog zajednistva Crne Gore i Srbije. Drugo je pitanje: da li napustanjem Vlade, Narodna stranka postaje opoziciona partija u Crnoj Gori ili je, tako, ozvanicila polozaj isturenog paravladajuceg punkta novih vlasti u Beogradu? Tu se zna: kad neko dragovoljno ode iz vlasti da bi branio demokratskim sredstvima vlastite ideje, to je moralan gest ; kad neko promijeni poziciju, da bi bolje osujetio mogucnost slobodnog izbora, taj svuda, a osobito u rovitoj Crnoj Gori, skrnavi - pojam opozicija.

Postupci predvodnistva Narodne stranke evo neko doba, svjedoce da je ona krenula uzvodno svojim starim stazama. I dok su jos bili ministri njeni prestavnici su zauzimali veoma tvrd gard na svim linijama fronta prema inspiratorima i nosiocima "crnogorskog separatizma". Na udaru su redovno bili - Crnogorska autokefalna pravoslavna crkva i Dukljanska akademija nauka, kao duhovni stozeri "separatizma" i drzavni mediji, osobito televizija, kao uticajan propagator tih ideja. Tako je, pogotovu poslije Milosevicevog pada, nastupe vladajuce Narodne stranke i, u Crnoj Gori opozicione, Socijalisticke narodne partije, bilo nemoguce bez mikroskopa razlikovati.

Onda su narodnjaci s rijeci presli na djelo. Kad je u parlamentu osnovana Radna grupa za pripremu nove zakonske infrastrukture za organizovanje referenduma o drzavnom statusu Crne Gore oni su se odlucili za - bojkot. Sad najavljuju zatvaranje kruga. "Ne mozemo priznati rezultate referenduma, kad nijesmo ucestvovali u pripremi pravila po kojima ce biti odrzan" - doveo je stvar do kraja potpredsjednik Predrag Popovic. Lideri Narodne stranke zamjeraju svojim doskorasnjim saputnicima u vlasti {to su odustali od stare platforme - i
to je njihovo pravo. No oni, istovremno, od Dukanovicevog DPS-a ne traze da gradanima postavi jasno referendumsko pitanje za izjasnjavanje, i ne osporavaju legtimitet referenduma iz '92. na kojem je za ravnu nedjelju dana, uz njihovu asistenciju, proizvedena SRJ.

Saberi oduzmi: sadasnje rukovodstvo Narodne stranke nece da ucestvuje u stvaranju novih pravila za referendum a SRJ, nastalu uz golo pravno i ostalo nasilje, smatraju nespornom demokratskom cinjencom. To je Narodnu stranku za jos korak priblizilo Socijalistickoj narodnoj partiji. Precizinije: to je bacilo u duhovno sazvezde SNP -a.

Zanimljivo, poslije sukoba s Dukanovicem i Momir Bulatovic se zaturio na istoj raskrsnici: umjesto da se vrati Crnoj Gori, i tu zapocne opozicioni staz, dao se jos priljednije u sludbu Milosevicu. Slicnost nije slucajna. I Socijalisticka narodna partija i sada Narodna stranka birale su - da li da plivaju epskom, plemenskom matricom Crne Gore, ili da ponesu teret preobrazaja svoje izborne baze u savremenu politicku svijest. Svaki izbor podrazumijevao je ozbiljne rizike. Plivanje uz struju, proizvodi gubitak radikalnog pogonskog goriva. Tu je iskustvo Narodne stranke zaista gorko. Kad god je njen dugogodisnji lider, dr Novak Kilibarda, pravio otklon od nacionalisticke pomame, iz stroja su ispadale razocarane patriote. Narodna stranka se u pravilnim razmacima razmnozavala kao ameba; vise od deset partija s pridjevom "srpska" nastalo je iz nje.

Najblizi Kilibardini saradnici - predvo|eni potpredsjednicima -Predragom Drecunom i Draganom Socem - organizovali su njegovu smjenu okrivljujuci ga da je gubeci nacionalni kompas, istovremeno, istopio i biracku bazu. Novi predsjednik, Dragan Soc, preuzeo je na sebe obavezu, da stvar dovede u ravnotezu. Problem je sto su istrazivanja javnog mnijenja zaista pokazivala da je Narodna stranka, u vrijeme kad je najdosljednije vodila politiku tolerancije, i zalagla se za ocuvanje gra|anskih vrijednosti, pala daleko ispod izbornog cenzusa. I, tu je sustina cijele price: vecina crnogorskh Srba ( oko 10 posto gradana tako se izjasnilo na popisu) odbili su da kao svoju prihvate takvu partiju. To nije problem samo Narodne stranke vec - Crne Gore.

No, i prepustanje sumu vjekova ima svoju cijenu. To znaci gubitak tacke oslonca; lelujanje i prelazak iz ruke u ruku od starih novim vodama. Tako, evo, Socijalisitcka narodna partija, kao znak da je svladala Kostunicinu lektiru pod naslovom "Svaka Jugoslavija u mutnu Maricu" odustaje od svoje "Jugoslavije bez alternative" i pozdravlja njegov novi prijedlog o "minimalnoj ferderaciji" izmedu Srbije i Crne Gore kao da ona odnose u SRJ vec nije "redefinisala" lani s Milosevicem.

Samo, posljedice za Narodnu stranku mogu biti pogubne. Nece ona, povratkom na izvoriste, oslabiti DPS. Naprotiv, pomoci ce mu da jeftinije ogradi poziciju branioca Crne Gore. Reupisom u patriotski front Narodna stranka ne olakasva ozbiljnu kritiku, vec apologiju Dukanoviceve vlasti. Tesko je vjerovati da ce Dragan Soc, prizivajuci uspomene, uspjeti da nagovori nove vlasti u Beogradu da Narodnu stranku, a ne Socijalisticku narodnu partiju, uzmu kao glavnog saradnika iz Crne Gore. S Avale, razlike izme|u Predraga Bulatovica i Zorana Zizica i Predraga Drecuna i Predraga Popovica, izgledaju toliko sitne, da narodnjaci mogu u najboljem slucaju racunati na status pridruzenog clana patriotske reprezentacije pod vo|stvom Socijalisticke narodne partije. Prosto, SNP ce bolje obaviti posao u Crnoj Gori. To je znao Milosevic, to jednako znaju i Kostunica i Dindic. A, ako do|e do velikih nagodbi, ovamo kod kuce, i njih ce na kraju medusobno glaviti - DPS i SNP.

Narodna stranka je svojevremeno zaceta da bude posluga vlastima, kad treba obaviti poslove bez rukavica. Negdje na samom kraju rata u Bosni, kad je slom zajednicke ideje bio ocigledan, u crnogorskom parlamentu odvijao se neobican igrokaz. Poslanici Narodne stranke, sve cesce su u domacim poslovima nastupali kao ozbiljna beskompromisna opozcija vlastima , istovremeno, ljuto ih kunuci sto nijesu obavile kako valja prekodrinske radnje. Ta dva polazista tukla su se me|usobom, preradujuci kriticku energiju u prazni dim rijeci. Novak Kilibarda je znao da prepozna znake vremena. Pruzio je ruku Liberalnom savezu, i to je omogucilo Narodnoj stranci da u Koaliciji Narodna sloga iz blata i krvi ispliva na obalu. Tamo je bila Crna Gora.

Danas se odigrava tacno obrnut proces. Lideri Narodne stranke posluzili su Dukanovicu u borbi protiv Milosevica. Ni to nije za potcjenjivanje. Ali, bas kad Crnoj Gori valja pruziti sansu da prvi put u svojoj istoriji bira buducnost - bez straha i bez pobjednika i pobije|enih- oni su usmjerili Narodnu stranku da u razvalinama svoje proslosti potrazi spas. Tamo, koliko se vidi, nema vise nicega. Samo jos jedan, mozda i posljednji, besmislen poraz.

Esad KOCAN (AIM)