Izbor Vlade Republike Srpske

Ivanićeva ideja prosta je koliko je teško izvodljiva: on želi da svojim kabinetom, makar bez para, za prvih sto dana strancima pokaže da, što se tiče SDS, pod njegovom komandom nema boljih reformista od liječenih nacionalista, da se pravi poslovi u RS mogu završiti samo sa ljudima koje su izabrali građani, da je RS spremna da učini sve samo da ne bi učinila jedno - da nestane.

Banjaluka, 13. januar 2001. (AIM)

Ko god i poslije petka 12. januara, kada je izabrana nova Vlada RS na čelu sa Mladenom Ivanićem, ostane na tome da taj banjolučki ekonomista nije hrabar političar, neće učiniti toliku nepravdu novom premijeru Republike Srpske koliko samom pojmu političke hrabrosti. Kada je izabrao ekspertsku vladu u kojoj, kaže, ima 14 doktora i magistara nauka, dok mu protivnici među doktorima i magistrima prebrojavaju članove SDS, Ivanić nije bio u nimalo boljoj poziciji nego prethodna dva puta kada mandat nije želio da po svaku cijenu kruniše premijerskim mjestom.

Podsjećanja radi, u zimu 1997/8, kada mu je mandat dala predsjednica RS Biljana Plavšić, bilo je dovoljno da se zahvali na tvrdoglavosti tadašnjim perjanicama SDS Momčilu Krajišniku i Aleksi Buhi, pa da sva strana pomoć ovog svijeta padne pred njegove noge i da dobije dovoljno vremena da biračima pokaže da malo više stranih para ne znači obavezno i malo više nacionalne izdaje. Ali nije. Dvije godine kasnije, kada mu je mandat dao tadašnji potpredsjednik RS Mirko Šarović, Ivanić nije bio u mnogo boljoj poziciji nego sad: morao je da iznevjeri ili strance ili birače. Nije učinio ni jedno: i među jednima i među drugima imao je previše poštovalaca da bi svoju perspektivnu poziciju iznajmio SDS-u, koji tada i nije toliko želio Ivanića, koliko je želio da se riješi njegovog prethodnika Milorada Dodika.

RUKAVICA U LICE STRANACIMA: Pitanje je zašto je sada Ivanić izborom vlade sa SDS svoju poziciju kod stranaca, koja se može smatrati jedinom perspektivnom među političarima u RS, žrtvovao zarad Vlade kojoj malo ko daje šansu za uspjeh. Naravno, motivima političara nije se pametno baviti. Ali, ukoliko se složimo da Dodikov kabinet odavno nije nikakva vlada, već skup korisnika budzeta koji iz vlade izlaze onako kako se gastarbajteri vraćaju kući, ostaje da je RS u ovom trenutku toliko podijeljena da može da ima samo Ivanićevu vladu ili nikakvu vladu.

Riječju, Ivanićeva nezamjenjivost može se za njega smatrati pohvalnom, ali je za RS katastrofalna činjenica, koja upozorava da gore nije bilo nikada. Zato je njegov ulazak u igru hrabar: da je odustao i ovaj put, njegova povoljna pozicija kod birača i stranaca bila bi tek gunđanje nekog oštroumnog namćora, koji redovno zna šta ne valja, ali ne radi ništa da ne valja manje. Kada je pred parlament RS u petak izašao sa Vladom koja je, uprkos strancima, uključila SDS, doduše oprezno i minimalno, Ivanić je ipak dosta drsko bacio strancima rukavicu u lice. Njegova odluka postavljala im je direktno pitanje: ako mene, makar i sa SDS u vladi, ne vidite kao reformistu, to može samo da znači da je jedini reformista u RS Dodik. A onaj ko tako misli, makar to bio i američki ambasador u Sarajevu Tomas Miler, mora da se zapita o svojim političkim procjenama. Zato su u petak čitav dan stranci ćutali, svjesni da ih je Ivanić ozbiljno izazvao, i da njegov izazov nije neka Šarovićeva traljava izjava ili Kalinićevo čekićanje.

Za vrijeme dok su stranci ćutali i smišljali kako da odgovore na izazov, domaći su, po običaju, licitirali. Nadmetali su se u odgonetanju da li je Ivanić u vladu uveo jednog ministra iz SDS, ili četiri, koliko tvrdi agencija ONASA, ili čak sedam, koliko je spreman da ih izmjeri Dodik.

PROTIVNICI (SVAKE) VLADE RS: Takva tvrdnja Dodika, izrečena prvog dana u kome je, poslije tri godine, djelovao kao opozicija, predstavlja i najveći problem Ivanićeve Vlade. Ona zapravo pokazuje da će protiv te Vlade, često sa identičnim argumentima, još češće ujedinjeni, biti protivnici Vlade u kojoj je SDS (Dodik, dio stranaca) i protivnici bilo kakve vlade RS (Haris Silajdžić i radikalni dio stranaca). Idealan kontekst da se Ivanić jednog jutra probudi kao Momčilo Krajišnik.

Zato je nevažno koliko će u toj vladi biti ljudi iz SDS, kao što je nevažno koliko će u njoj biti doktora nauka. Kriterijum za uspješnost te vlade, bar u njenim prvim mjesecima, neće biti ni ko je na čelima ministarstava. Neće biti važno ni koliko je vlada stručna, tako da važnost broja doktora u njoj ne nadmašuje važnost broja, na primjer, ginekologa. Jedini kriterijum njene uspješnosti biće politička lojalnost međunarodnoj zajednici, koja, po svoj prilici, neće unaprijed osuditi njen izbor. Ali neće se ni razmetati parama i pohvalama, što Ivanića čini veoma zabrinutim.

Njegova ideja, međutim, prosta je onoliko koliko je teško izvodljiva: Ivanić želi da formira kabinet koji će, makar bez para, za prvih sto dana pokazati, što se tiče SDS, da pod njegovom komandom nema boljih reformista od liječenih nacionalista, da se pravi poslovi u RS mogu završiti samo sa ljudima koje su izabrali građani, da je RS spremna da učini sve samo da ne bi učinila jedno - da nestane.Zato je prvih sto dana Ivanićeve vlade najvažnijih sto dana u mirnodopskom životu RS, u kojima će biti moguć jedan od dva raspleta.

Prvi optimistički: Ivanića i njegovu vladu stranci zaista žele da iskušaju, da u jednom džepu drže novac, a u drugom pendrek, da ih love i obaraju na greškama, ali i da povjerenjem nagrađuju njihove dobre poteze. Takav rasplet, međutim, manje izvodljivim čini to što bi uspješna Ivanićeva vlada - a da bi joj to priznali stranci, treba da bude uspješnija od svake uspješne balkanske vlade - postavila hiljadu neprijatnih pitanja pred te iste strance. Na primjer, zašto tu varijantu Vlade nisu podržali ranije, nego su bar dvije godine izgubili održavajući Dodika na aparatima, bez da su od njega imali neke velike koristi.

Zato je izvodljivija druga pesimistička varijanta, prema kojoj bi Ivanić propao zbog nacionalista u kabinetu, što bi strancima bio idealan dokaz da su sve ove godine radili kako valja, ali da se to na Srbe ne prima. Mnogi od njih zato će učiniti sve da Ivanićeva vlada što prije padne i, bez obzira što sa njenim neuspjehom penzija čeka i RS, biće to dokaz da su za sve krivi ipak ludi Srbi.

DVOJNI DODIK: Zato onaj dio SDS koji tvrdi da su potpisali da će sarađivati sa Hagom, ali ne i da će tamo poslati pozvane Srbe, znači samo da oni nisu ništa naučili i da im je glavna ambicija da neki put lupnu čekićem u Skupštini ili da par mjeseci gledaju Dodika kako stenje u opoziciji.

U prilog tome ide i teza da Ivanićevom vladom neće biti prevladan jaz na političkoj sceni RS. Samo je pitanje dana kada će Dodik početi da ga u izjavama tretira kao SDS: čas da 'izdajnički' najavljuje kako će pola poslanika te stranke otići u Hag, čas da Dragana Kalinića, Mirka Šarovića i Dragana Čavića, 'patriotski' optužuje da su, prihvatajući teške obaveze, koje ih je Volfgang Petrič natjerao da potpišu 12. decembra, 'deregulisali RS'. Ukoliko bošnjačke partije, čija većina smatra da je došlo vrijeme da se zada konačan udarac RS, nađu podršku u strancima, neminovno će Ivanića gurnuti udesno, a Dodika unaprijed.

Zato bi najgore rješenje bilo da Ivanićeva vlada bude kratki intermeco u kome bi se Dodik gusjenica pretvorio u Dodika leptira. Sada već bivši premijer, koji jedino može da bude siguran da više nikada nikoga neće pobijediti na izborima u RS, još nije gotov. Ostalo zavisi od Ivanića da ubijedi SDS da postoje neke neprijatne stvari koje u RS moraju da se urade i da će bolje da ih urade oni nego neko drugi. Ostalo zavisi od SDS da dozvoli da u to bude ubijeđena. Ostalo zavisi od stranaca da prihvate da nema dovoljno loših uspomena za dovoljno dobar posao. Problem je samo što su se tri zvijezde nad RS veoma rijetko nalazile u jednoj liniji.

Željko Cvijanović (AIM)