RS i Beograd u post Miloševićevskoj eri

Iako su mnogi stari problemi ostali, novo doba donosi dosad neviđene mogućnosti.Ostaje još da se vidi da li će međunarodna zajednica Srbe i ostale narode u regionu tretirati kao 'punoljetne građane Evrope'.

Banjaluka, 12. januar 2001. (AIM)

Početak novog milenijuma za Srbe sa obje strane Drine -startna je linija koja razdvaja dva perioda političke istorije tog naroda. Krajem prošle godine Slobodan Milošević, polit-gospodar srpske poslednje decenije XX vijeka, sišao je sa čelne pozicije u Beogradu. Njegova stvarna uloga uvijek je prevazilazila formalnu državnu funkciju koju je nosio. On je, u to nema sumnje, uz sva divljenja ali i drastična osporavanja, bio srpski nacionalni lider u prevratničkom vremenu u kome se politika, na prostoru bivše države Južnih Slovena,vodila svim sredstvima. Kontroverze oko Miloševićevog načina rada su se polako pretapale u opštesrpsku ocjenu da dolazi trenutak - da ode. I 5.oktobra, poslije očiglednog gubitka podrške na izborima (nacionalnom plebiscitu, u stvari), formalno poslije nadvlačenja da li ima uslova za 'drugi krug'-'srpska oktobarska revolucija', koja je trajala oko dva sata (koliko jedno poslijepodnevno spavanje), bez krvi je slomila 'otpor' čovjeka za koga se još prije podne istog dana vjerovalo da je 'najtvrđi orah' među onima koji se protive jednosmjernom svjetskom kretanju.

Taj događaj je Srbe, u trenu, vratio u 'porodicu evropskih naroda'. Spoljno oduševljenje je podiglo samopouzdanje Srba, i oni, dojučerašnji izgnanici, počeli su da se ponašaju kao hiljadugodišnji Evropljani. Poslije toga logično su počeli da se uspostavljaju i novi odnosi između Banjaluke i Beograda.

Odlizak Miloševića je, prvo, ukinuo nelagodu koja je postojala pri samom 'priznavanju' da čovjek ima i veze s Beogradom. Dolazak Vojislava Koštunice na čelo SRJ, bez obzira na sve probleme koje ta država ima, legitimizirao je pravo Srba iz Republike Srpske na svoju maticu, sa svim osjećanjima koje samo izgovaranje tog (devetnaestovjekovnog) istorijsko-tradicionalnog pojma nosi. Samo narodi koji su bivali ekskomunicirani iz svoje
prirodne zajednice znaju koliki je to dobitak.

Kad se izađe iz te pomalo mitsko-nacionalne sfere kolektivne svijesti u prostoru političkih događanja suočavamo se sa rezultatima/posljedicama skorih izbora u obje srpske državne zajednice. U Beogradu pobjeđuju snage kojima je nacionalno pitanje - demokratsko pitanje. Odnosno, prvi put načelo nije: samo da se izborimo za našu nacionalnu državu po svaku cijenu, a poslije ćemo da je uredimo po 'najvišim standardima'. Pobjednik 5.oktobra 2000. Vojislav Koštunica iz Demokratske stranke Srbije je upravo najbolji predstavnik tog novog načina mišljenja. Njegova dosljednost tom putu bila je različito tretirana u srpskom javnom mnjenju: od višegodišnje marginalne ozbiljnosti do opšteg podržavanja u poslednjoj godini XX vijeka.

Iako je budući premijer srpske vlade Zoran Đinđić prošao nešto drugačiji put, i u njegovoj biografiji se može naći nešto više nedosljednosti, rezultat je tek nešto razlika u nijansama koje su opet prije političko-taktičke prirode nego strateških opredjeljenja.

Zbog ove pozitivne promjene se Mladen Ivanić, najvjerovatnije premijer RS, može smatrati srećnim čovjekom. Ali, stvari se mogu gledati i drugačije: vjerovatno istorijski i nije slučajno što se političari tako sličnog/kompatibilnog profila pojavljuju i u Beogradu i u Banjaluci u istom trenutku.

Nije malo onih koji će onda u svemu tome ubjedljivu pobjedu SDS-a na oktobarskim izborima nazvati kao istorijski anahronizam. I to uprkos tome što 'novu ekipu' Šarović-Čavić svom snagom podržava neosporni Koštunica. U stvari, pošto je u ovom 'novom dobu' ostalo mnoštvo starih problema 'fenomen obnove SDS' se ne mora nužno posmatrati kao ratrogradna pojava. Politička moć partija, pokreta i ličnosti se i sastoji u sposobnosti 'učitavanja' promjena i u prilagođavanju 'sajberspejs dobu' u kome su prethodne predstave o moralu, sposobnosti i profitabilnosti izvrnute na glavu.

Nove vlasti, i u Banjaluci i u Beogradu, vjerovatno čekaju tako brze političke i ekonomske promjene da je samo pitanje kako će one uspijevati da adekvatno odgovore na izazove. Ostaje samo da se nadaju i Srbi, i njihovi susjedi i njihovi partneri, da je 'kolektivni instinkt' odabrao prave ljude. Racionalna politička analiza teško da bi to u ovom trenutku dovela u pitanje. Za vrijeme 'Miloševićeve ere', očigledno nastupa vrijeme 'nepodnošljive lakoće prevazilaženja formalnih prepreka' za rješavanje pitanja koja su se činila tako teškim: politička kompatibilnost Banjaluke i Beograda, specijalne veze o kojima se priča od Dejtona, ekonomska saradnja, kulturna integracija.

Ali, sve to ne znači da Srbi 2001. ulaze u raj. Novi teški problemi čekaju obje vlade već prvog dana po konstituisanju. Ekonomski, prije svega. Vladajući timovi u Banjaluci i Beogradu najavljuju da će biti uključeno vrhunsko nacionalno znanje - što je velika stvar. Ali realni susret sa ekonomskim globalizmom i regionalnim raspadom i bijedom nosi izazove koji, zaista, mogu biti prevaziđeni samo uz najveće napore.

A dilema sa samog početka 2001. traži li Hag Biljanu Plavšić ili ne, najavio je Banjaluci, i još više Beogradu, da međunarodna zajednica ne odustaje od disciplinovanja Srba i da je veliko pitanje da li će se narod koji je proklamatorno vraćen u 'evropsku porodicu' tretirati kao punoljetan. Da li će mu se dozvoliti da sam izravnava račune sa svojom prošlošću? Hoće li mu biti dozvoljeno da 'grešnicima' sudi pred domaćim sudovima? Hoće li mu biti dozviljeno da se sa tamnom stranom bliske prošlosti suočava kroz Komisiju za istinu (način već oproban u petnaestak zemalja, od Čilea do Južne Afrike), a što je ovih dana, poslije posjete Vašingtonu, najavljeno od strane Gorana Svilanovića, ministra inostranih poslova SRJ?

Igrom slučaja, hrvatski muzikant (doduše ne običan muzikant) Dino Dvornik je sažeo buduće muke ovog regiona u nekoliko lapidarnih rečenica. Pitan mogu li se u rokenrolu očekivati promjene na bolje, Dvornik je govorio da će se sve "promijenit u haški ultimatum...Ne mogu ni Koštunica ni Mesić tražiti naftu, jer će ovi reć, ne može - nismo sredili 'onu' stvar s generalom. A šta sad? Kako će se osjećati neki predsjednik koji mora da kaže, ljudi - nema, a zbog Haga... Mi smo već počeli da psujemo. Šta je, jebem ti, nikad nam, pa ni u ratu, nije bilo gore. Ne može niko da se makne sa mrtve točke, dok se ne riješi problem sa Haškim tribunalom. To je ucjena. Bivšim kolonijalistima je u interesu da naprave što nižu cijenu radne snage i prodaju svoju robu, a blizu su, u Evropi."

Kad bi političari počeli da misle kao i rokeri to bi (možda moglo) da ovom regionu vrati političko dostojanstvo, a iza koga dolazi ono što svi čekamo - bolji život. Jedno je sigurno: političke promjene koje su razriješile 'srpsko pitanje' bi mogle biti izuzetno značajan politički poticaj na tom putu.

Slobodan Reljić (AIM)