Godišnjica šestorke: Dani nade i razočaranja

Aim, Zagreb, 6.1.2001.

Koalicija šest stranaka - SDP-a, HSLS-a, HSS-a, HNS-a IDS-a i LS-a - koja je 3. siječnja prošle godine uvjerljivo okončala desetgodišnju vladavinu HDZ-a, pobijedila bi i na novim izborima, ali ne više s tolikom prednošću kao godinu dana ranije. Prema istraživanju zagrebačkog Jutarnjeg lista, provedenom neposredno uoči godišnjice parlamentarnih izbora u Hrvatskoj, dvije najjače stranke aktualne vladajuće koalicije - Račanov SDP i Budišin HSLS - osvojili bi čak 10 posto manje glasova nego što im je to za rukom prošlo početkom siječnja 2000. Tada su, da podsjetimo, osvojili gotovo 45 posto glasova. Taj, ipak značajan pad popularnosti, za sada ne mora osobito zabrinjavati Račana i njegovu Vladu, ponajprije zbog toga što šestorka i nema prave opozicije i što HDZ, ovakav kakav je danas, međusobno posvađan i izjeden frakcijskim borbama, kompromitiran i omražen, ne predstavlja političku snagu koja bilo koga može ugroziti.

S tek nešto više od osam posto podrške biračkog tijela, HDZ ne može očekivati ozbiljniji pomak svojih izbornih izgleda i jedino što mu ostaje je čekati da birači zaborave sve promašaje koje je ta stranka učinila u desetljeću svoje vladavine, strpljivo vrebajući greške nove vlasti. Koalicija šest pobjedničkih stranaka dobila je izbore u siječnju prošle godine na jednoj jedinoj riječi koja je glasila: promjene. No, od najavljenih promjena u prvoj godini nove vlasti nije se mnogo toga promijenilo. Pogotovo ne na unutrašnjopolitičkom planu - a unutar toga upravo na onome dijelu koji ljude najviše i zanima - boljem životu, većoj zaposlenosti, povišenju standarda, materijalnoj sigurnosti. Ukratko, oporavak posve upropaštenog gospodarstva, možda najveće žrtve HDZ-ove vladavine, posve razorenog modelom privatizacije, pljačke i tajkunske grabeži.

Na vanjskopolitičkom planu - onome što običan čovjek ne osjeća na vlastitoj koži i što teško uzročno-posljedično povezuje s kvalitetom svoga života - Račanova je Vlada napravila iznimno mnogo. Izvela je zemlju iz posvemašnje izolacije u kojoj ju je ostavila Tuđmanova "državna politika" sa svim zabludama koje je ta sintagma nosila. Od zemlje u koju nitko od europskih i svjetskih državnika nije dolazio i čije dužnosnike (s iznimkom Turske, kamo je Tuđman često i gotovo jedino putovao) nitko nije pozivao, Hrvatska je postala poželjna destinacija.

U samo godinu dana, na vanjskopolitičkom planu Račanovoj je Vladi pošlo za rukom što Hrvatskoj pod Tuđmanom ne bi ni za desetljeće. Zemlja je primljena u Partnerstvo za mir i našla se u predvorju NATO saveza; postala je punopravnim članom Svjetske trgovinske organizacije (WTO); započela je pregovore o pridruživanju i stabilizaciji s Europskom unijom. Kruna vanjskopolitičkih uspjeha Hrvatske nakon Tuđmana, svakako je bio zajednički put predsjednika Mesića i premijera Račana Billu Clintonu u Washington, te Zagrebački summit na kojem su bili svi šefovi država i vlada europske petnaestorice.

No, koliko god unutrašnje hrvatske prilike zavisile od vanjskih, one prve ipak se nisu tako brzo i uspješno mijenjale. Hrvatska kooperativnost prema međunarodnoj zajednici, za razliku od Tuđmanove svojeglavosti, opravdane "obranom nacionalnog suvereniteta" i "hrvatske samobitnosti", stvorila je tek podlogu za ulazak stranog kapitala, bez kojeg Hrvatska ne može ni pomišljati na bilo kakav ozbiljniji razvoj. Vanjskopolitički uspjesi Zagreba, s njenim unutrašnjim stanjem, ne funkcioniraju nažalost na načelu spojenih posuda, pa se "dizanje vodostaja" koji će donijeti oporavak gospodarstva i sve što uz to ide, u toj, unutarnjoj "posudi", mnogo manje i sporije osjeća.

Nezaposlenost, koja ne samo da nije zaustavljena, nego se i povećala i gotovo već dosegnula razarajuću brojku od 400.000 ljudi koji traže posao, lavina je koja bi mogla sve zatrpati. Treba biti čarobnjak da bi se izbalansiralo prioritete: gospodarstvo, koje jedino stvara nova radna mjesta, ne može pokrenuti svoj zamašnjak bez novca kojeg u zemlji nema. Socijalni programi, mirovine, zdravstvena zaštita, obrazovanje - toliko su reducirani i okljaštreni da se od njih više nema što zakinuti. Sve to treba strpati u državni proračun i zaokružiti ga tako da bude i socijalan i razvojni. Proračun je, uz to, nemoguće povećavati, kao što je nemoguće povisiti ionako enormne poreze koji sve to napajaju.

Građani, međutim imaju sve manje strpljenja čekati da se promjene dogode i da kola, koja su godinama išla nizbrdo, ne samo da budu zaustavljena, već da se vrate u normalan kolosijek gospodarskog rasta. Račan i njegovi ministri ponovno najavljuju tešku, ali "prijelomnu" godinu. Nezavisni ekonomisti, poput Branimira Lokina, upozoravaju da tek stopa rasta od sedam posto (što je dvostruko više od onog što predviđa Vlada) omogućava tržišnu ekspanziju koja bi stopu nezaposlenosti mogla svesti na vrlo podnošljivih osam posto. Lokin pri tom, kao hrvatske šanse, vidi turizam i poljoprivredu. Turizam je prošlog ljeta bio jedino ugodno iznenađenje u sumornoj slici hrvatskih gospodarskih prilika, ali je poljoprivreda bila daleko od uspješne - usred turističke sezone nestalo je svinjskog mesa! Taj podatak, te stalni seljački prosvjedi, kao izraz nezadovoljstva Vladinom politikom prema poljodjelstvu, pokazuju da je Hrvatska još vrlo daleko od sretnog spoja svojih, možda jedinih komparativnih prednosti - turizma i poljoprivrede.

Račanova Vlada u protekloj godini predstavlja najveće razočaranje među hrvatskim građanima - kaže istraživanje javnog mišljenja što ga je proveo tjednik Globus. Tako misli čak 27 posto ispitanika. Na listi razočaranja drugi je Sabor (17,4 ispitanika), a slijedi predsjednik Mesić koji je razočarao 14,4 posto građana. Već spomenuto istraživanje javnog mišljenja što ga je proveo Jutarnji list, govori pak da više od jedne trećine građana (38,6) misli da bi trebalo održati prijevremene parlamentarne izbore.

Pravi test nacionalnog raspoloženja bit će vidljiv već sredinom godine, za kada su najavljeni (redovni) lokalni i regionalni izbori, te oni za gornji dom parlamenta. Iako je Hrvatska umorna od izbora (što se pokazalo na nekim prijevremenim izborima u pojedinim općinama ili onim za gradske kotareve i četvrti u Zagrebu, kad je odaziv birača bio poražavajuće malen), oni početkom lipnja bit će indikator pulsa javnosti. Trzavice unutar šesteročlane koalicije, naročito soliranje Dražena Budiše, koji kao da se još uvijek nije pomirio s gubitkom predsjedničkih izbora, te stalni nesporazumi u odnosima između Vlade i predsjednika Republike, poljuljali su njihov ugled u očima birača. Račanove mogućnosti da smijeni neke ministre (a sasvim je sigurno da nije zadovoljan radom dijela svog kabineta) minimalne su i zahtijevale bi duge, iscrpljujuće i zacijelo mučne pregovore među koalicijskim partnerima.

Ako je prva godina nove vlasti, koja je na prošlim izborima pomela HDZ, bila - kako to kaže Vesna Pusić, predsjednica HNS-a, jedne od stranaka u koalicionoj vladi - godina pospremanja, u ovoj bi, drugoj godini mandata, Račanova Vlada trebala tu pospremljenu Hrvatsku staviti u funkciju. Međutim, jedan od najžešćih kritičara nove Vlade, bez obzira što u njoj sudjeluje i njegova stranka, IDS - Damir Kajin, smatra kako je godina potrošena jer nisu povučeni oni najbolniji, najneugodniji i najteži potezi. Kajin pri tom misli na zdravstvene i mirovinske reforme, te cijeli niz predizbornih obećanja među kojima i onih famoznih 200.000 novih radnih mjesta koja danas - više nego u vrijeme kad su takva obećanja izgovarana - predstavljaju prvorazrednu utopiju.

Hoće li u godini koja predstoji Račanova Vlada biti uspješnija i hoće li se ta Vlada u 2001. uopće održati, ono je što najviše zanima hrvatske birače. Odgovor na drugi dio pitanja, a time posredno i na prvi, morat će međutim dati oni sami.

Drago Hedl