Povratak bivših YU-liga

Aim, Zagreb, 27.12.2000.

Dosad je hrvatski izvoz u SR Jugoslaviju počivao na vegeti i bajaderama, i to zaobilaznim putem, preko zemalja bivšega Istočnog bloka. Nitko nije nalazio za čudno to što se Srbi slade našim delicijama, što za njih odvajaju ukupno manji iznos negoli mi sami, i što time uopće priznajemo bilo kakav oblik suradnje s vjekovnim i prirodnim neprijateljem. Međutim, bilo je pitanje godine - a one u zadnje vrijeme neobično brzo protječu - kada će sila tržišta nametnuti svoje hladne i trezvene uzuse ostatku ljudskih djelatnosti na ovom području, i kada će biznis nadvladati ideologiju od koje smo živjeli dosad, i to loše. Sa svoje su strane granice naši susjedi zacijelo prošli sve slične faze, no o tome neka piše netko drugi. Naime, nova inicijativa za neku od balkanskih asocijacija opet je pristigla iz Hrvatske, i opet se ovdje kuha dogovor za nepodnošljivo ostvarivi suživot...

A posrijedi je - nogomet. Prvo da vidimo zašto, a onda i kako. U strahovitom obrtu sredstava koja prolaze kroz taj sport u svijetu, usponi i padovi se bilježe puno intenzivnije negoli je bio primjer prije petnaestak i više godina. U Hrvatskoj je to izgledalo ovako: početkom je devedesetih osnovana nacionalna liga, i prijavljen nastup u kvalifikacijama za reprezentativna natjecanja. Ubrzo je "Hajduk" ušao među osam najboljih evropskih momčadi, potom je reprezentacija ušla među također toliko najboljih u Evropi, a 1998. je Hrvatska osvojila brončanu medalju na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj. Nevjerojatno, ali već tada je srozavanje ovog sporta u Hrvata bilo dogledno golim okom, jer je u klub-miljenik tadašnjeg hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana upumpavan golemi javni novac, a da "Croatia" alias "Dinamo" nikad nije uspjela ono što se omaklo splitskom rivalu.

Osim toga, u vrijeme najveće hrvatske nogometne slave domaća je liga već nalikovala na ex-jugoslavensku "zonu", i nije ju želio gledati nitko osim političara histerično vezanih za svoje zavičajne klubove. Problem se ne čini velikim ukoliko vjerujemo da će hrvatski klubovi svejedno ubuduće istim ritmom producirati mlade školovane talente koji se za skupe pare prodaju u inozemstvu, ali je ipak izvjesno da će manjak interesa za domaćim nogometom utjecati i na hlađenje klupskih inkubatora, pa ćemo se uskoro prisjećati Francuske '98. kao što sjetno pamtimo Barcelonu '92. Tada je u košarkaškome olimpijskom finalu hrvatska reprezentacija osvojila srebrnu medalju, a zlato je pripalo onome neponovljivom američkom Dream teamu... Par godina kasnije, Hrvatska se na evropskom prvenstvu borila za sedmo mjesto, iako ovaj novinar ne pamti ishod jer mu nije želio svjedočiti.

Može se činiti da odmičemo od zadane nogometne teme, ali paralelni sportski primjeri samo dokazuju sindrom u ovdje najzanimljivijem sportu. Hrvatska košarka, dakle, više gotovo da ne postoji, s obzirom na tako nagli i duboki pad. Hrvatski rukomet još kako-tako, no i tu je riječ o jednom jedinom velikom klubu, na kojem su počivali reprezentativni uspjesi, i tek dva-tri njegova ligaška sparing partnera. Vaterpolo se jedini može pohvaliti jakom evropskom ligom, ali to je isključivo zato što ovaj sport na istom kontinentu i planeti uopće, ozbiljno privlači interes u još jedino dvije-tri veće zemlje. Žensko ekipno loptanje (kao najomiljenija obitelj sportova) je palo na još niže grane, s izuzetkom hrvatske instant-odbojke, i ostaje nam se zapitati postoji li uopće na ovom prostoru neki sport sa loptom ili nečim sličnim, sa golovima i dodavanjima i prekršajima i samom ligom?

Postoji, i zove se hokej. Hrvatska ima samo jedan hokejaški klub, zove se "Medveščak", i nastupa u zajedničkoj ligi sa Slovencima, Mađarima i Srbima! Evo, neki je dan u Zagrebu gostovala "Crvena Zvezda", i osim što su beogradskim igračima zbog razularenih navijača životi visjeli o koncu, sve drugo je bilo kako se samo poželjeti može. Sport do kojega se ovdje nikad nije puno držalo tako je poput intergalaktičkog broda Voyager potvrdio da ovdje još ima (su)života, a onaj bi se problem sa sigurnošću gostujućih igrača i eventualno navijača mogao lako riješiti ugovaranjem nešto većih deviznih penala na račun organizatora. Samo da se igra, i igralo bi se! Zajednička hokejaška liga je provučena gotovo neprimjetno ali uspješno, a istodobno su počele u Hrvatskoj sve smjelije priče o reanimaciji zajedničkih liga u drugim sportovima.

Da preskočimo košarku ili rukomet ili odbojku, o kojima je također bilo govora, vratimo se mi nogometu, koji u nas ipak nije najvažnija sporedna, nego najvažnija glavna stvar. Jedna nedavna zagrebačka novinska inicijativa o izlučivanju zajedničke "austro-ugarske" lige iz postojećih liga dotičnih zemalja (Austrija, Mađarska, Hrvatska, Slovenija, Češka i Slovačka, s odlaganjem Bosne i Hercegovine) nije naišla na dobar odaziv. Jednostavno, interes za gostovanje "Maribora" ili "Slovana" ili "Dunafera" u Maksimiru baš i ne bi bio odgovarajući stadionu sa preko 50 tisuća mjesta... Onda su se novinari glasno zapitali koji bi to protivnik mogao napuniti naše stadione, i došli do zaključka da je to npr. "Crvena Zvezda" ili "Partizan". Ma, ne "npr.", nego jedino "Crvena Zvezda" ili "Partizan"! Kad već mogu vegeta i bajadere, pogotovu mogu derbiji nekadašnje "velike četvorke".

Tako je već načinjena i procjena, po kojoj bi pretpostavljeni susret između "Zvezde" i "Hajduka" donio domaćinu zaradu od oko milijun njemačkih maraka, od prodanih ulaznica i TV-prava i klupskih suvenira. Milijun je maraka odnedavno postao hrvatskim klubovima veliki novac, pa se sada još nadaju i dobroj privatizaciji i dokapitalizaciji od nekoga stranog interesenta. Na 40 posto dionica "Hajduka" je bacio oko poznati UFA Sport (vlasnik hamburškog HSV-a), čiji predstavnik Slobodan Vujčić o zajedničkoj ligi također kaže: "Studije pokazuju da zarada leži u regionalnom rivalitetu. Presudit će prazni želuci. To su prirodni zakoni." Zapitani su na tu temu i čelnici najvećih hrvatskih klubova, i dobro ih je pustiti da sami govore. Branko Grgić (" Hajduk"): "Podržavamo svaku ideju koja će vratiti publiku. To ne možemo s bečkom 'Austrijom', ali možemo sa beogradskim rivalima."

Vladimir Bučević ("Osijek") je bio još gorljiviji: "Onima koji prigovaraju takvom načinu zarađivanja mogu reći samo - ili nam vi dajte novac, ili šutite! Na kraju krajeva, nogomet nije samo biznis, nego je poznat i po tome da spaja narode." Ovdje treba duboko udahnuti, i konstatirati da je donedavno posljednja službena izjava u nas bila apsolutno nezamisliva. Jedan je hrvatski sportski stručnjak još sredinom ove godine jetko ustvrdio da nama ni madridski "Real" dugoročno ne bi punio stadione, jer ga ne mrzimo dovoljno strasno. A sad se odjednom čini da ne bi mržnja bila jedini mogući motiv za punjenje stadiona i klupske blagajne, i o tome se javno priča, kao da je spajanje naroda ovdje najnormalnija stvar... Sad se odjednom čini da će onih 57 posto anketiranih, koji se u Hrvatskoj i dalje protive zajedničkoj ligi, vrlo skoro opasti do sasvim operabilnih razmjera.

Igor Lasić