Još jednu godinu je odnio vjetar

Aim, Zagreb, 27.12.2000.

Najnovije prepucavanje o stanju hrvatske privrede, započeo je predsjednik Stjepan Mesić, ocijenivši u prigodnom božičnom intervjuu, da je Vlada postigla dobre rezultate u politici, ali ne i u ekonomiji. Pritom mu je glavni argument bio daljnji rast nezaposlenosti. Već sutradan, odgovorio mu je premijer Ivica Račan, tvrdnjom kako je Vlada poduzela mjere koje ne mogu odmah dati rezultate, pa će zaposlenost početi rasti sredinom slijedeće godine. Taj sukob dva najviša državna funkcionera zasad je, međutim, ostao u sjeni svakodnevnih javnih sporova političara vladajuće koalicije o suradnji s Haaškim sudom. Cinici kažu da novoj koalicionoj Vladi, isto kao i prije HDZ-u, dobro dolazi jačanje osjećaja nacionalne ugroženosti, jer on prikriva ekonomsku, točnije egzistencijalnu ugroženost velikog dijela stanovništva.

U studenom, mjesecu u kom se na veliko raspravljalo i pisalo o tome kako Haaški sud neopravdano traži hrvatske generale i tako optužuje cijeli domovinski rat, svakog se dana, uključujući subote i nedjelje, za po 236 imena povećavao spisak na burzama rada. To je razlika između onih koji su dobivali posao i onih koji su ga gubili; dakle rastuća vojska unesrećenih ljudi. U tom mjesecu, stopa nezaposlenosti iznosila je rekordnih 22 posto (udio nezaposlenih u radno sposobnom stanovištvu). Od tad je i to, sasvim sigurno, već stari i već premašeni rekord. Dok su političari preko televizije čestitali naciji Božić i Novu godinu, mnogi su umjesto čestitke dobivali otkaze.

Koncem veljače, mjeseca u kome je Vlada premijera Ivice Račana ušla u kabinete, novi ministar gospodarstva Goranko Fižulić, izjavio je da će još 20 tisuća ljudi izgubiti posao, prije nego što se privreda počne oporavljati. U hrvatskoj je javnosti to ocijenjeno kao nedozvoljivi defetizam jednog ministra, pa čak i kao svojevrsni bezobrazluk. Zar ih nismo izabrali da zaustave ekonomsko propadanje i promijene HDZ-ovu praksu stalnog ukidanja radnih mjesta i bacanja ljudi na ulicu? Vlada je odgovorila kako treba vremena da bi njene akcije dale rezultate i da će zaposlenost početi rasti već od slijedeće jeseni.

Umjesto toga, do studenog, zadnjeg mjeseca za koji postoje podaci, broj prijavljenih na hrvatskim burzama rada, povećao se za skoro 29 tisuća, a ne samo 20 tisuća, koliko je najavljivao ministar Fižulić. Vlada je na to odgovorila novom najavom prijelomnog trenutka u kom će zaposlenost opet početi rasti, što će značiti da zemlja konačno izlazi iz krize; to bi se trebalo dogoditi slijedećeg ljeta. "U godini 2001., naš ključni prioritet bit će zapošljavanje, zbog čega se priprema jedan široki projekt", izjavio je glavni ekonomski ideolog Vlade, ministar financija dr. Mato Crkvenac. I prethodna, HDZ-ova Vlada, imala je program povećanja zaposlenosti, koji je čak usvojen i u Saboru. Pa ipak, nezaposlenost je stalno rasla. Govoreći uoči praznika, inače pristojan i odmjeren čovjek, dr. Crkvenac, grubo je optužio "neke političare, pa i one iz vladajuće koalicije, neke znanstvenike koji 20 godina pričaju isto, i medije", da svi zajedno "plasiraju nestručne i plitke informacije o tome da Vlada nema gospodarski program, da su plaće niske i da vlada apatija".

Dobri političari doživljavaju svoje kritičare, kao ljude koji im daju besplatne savjete. Činjenica da su za hrvatsku Vladu njeni kritičari iz stranaka vladajuće koalicije, postali "mangupi iz vlastitih redova" , a nezavisni ekonomisti i novinari, neprijatelji s kojima se treba obračunati uvredama i diskvalifikacijama, navodi samo na jedan zaključak. Da ju hvata panika, jer vrijeme prolazi, a njena politika ne daje rezultate. "Vlada je bitno promijenila ekonomsku politiku, a očigledan je zaokret u ekonomskim trendovima", tvrdi Crkvenac. Očigledno je, međutim, nešto sasvim drugo; da su ti ekonomski trendovi nepovoljni, pri čemu je nezaposlenost najbolniji i najvidljiviji pokazatelj.

Proizvodnja stagnira, a rast od samo dva do tri postotka, čime se Vlada hvali, isto je kao kad teškom bolesniku padne temperatura sa 40 na "samo" 39,8 stupnjeva. Tim tempom trebalo bi, naime, četvrt stoljeća da Hrvatska dostigne proizvodnju, kakvu je imala godine 1989. Novcem zarađenim izvozom, plaća se samo 56 posto uvoza, pa je vanjskotrgovinski deficit u deset mjeseci dosegao 2,8 milijarde dolara. Ponovno se ubrzala i inflacija, u prvom redu zbog visokog poskupljenja struje i derivata nafte, pa su koncem studenog, cijene na malo bile oko 8 posto veće nego prije godinu dana, a cijene proizvođača preko 11 posto. U odnosu na prosjek prošlogodišnjih cijena, taj je rast još viši; 9,3 i 15,1 posto. Zato prosječna plaća sada vrijedi realno 3 posto manje nego u kolovozu, dakle prošlog ljeta.

Najgore je, ipak, što nema investicija. Podatak koji govori o svoj dubini krize jeste, da je njihov udio u hrvatskom društvenom proizvodu jedva 10 posto. To je na razini amortizacije, dakle samo pukog održavanja postojećih strojeva i drugih kapaciteta. Takvo, pa i gore stanje (bilo je razdoblja u kojima su investicije bile još manje) traje već deset godina, pa se postavlja pitanje, gdje će se zapošljavati svi ti ljudi, kojima Vlada i premijer Ivica Račan, obećavaju posao od slijedećeg ljeta? Na kojim investicijskim poslovima i u kojim novim tvornicama i pogonima?

Na to se najčešće odgovara najavom stranih investicija, koje će Vlada, svojom politikom, privući u Hrvatsku. "Treba ukloniti sve smetnje stranim ulagačima", kaže Ivica Račan. Ali dok se čezne za stranim kapitalom, domaći bježi iz zemlje. U ovoj godini, hrvatske su banke iznijele u inozemstvo skoro 1,5 milijardu dolara, koje tamo drže uz prosječnu kamatu od samo jedan posto. To je preko 13 milijardi kuna, koliko je prošle godine bilo ukupno novca u opticaju. I ostatak kapitala, hrvatske banke ne pozajmljuju investitorima, već ih ulažu u državne obveznice, kojima se pokrivaju budžetski dugovi. Još uvijek traje bankarski lov za obveznicama kojima država pokriva gubitke zdravstvenog osiguranja, iako je njihova tržišna cijena znatno viša od nominalne. Ali taj se novac sigurno vraća i to uz kamatu, koja je znatno viša od one koja se dobiva u inozemnim bankama.

Zašto hrvatske banke ne financiraju domaće investitore? Na to bankari odgovaraju kratko; zato što ih nema! A nema ih, tvrde nezavisni ekonomisti i drugi kritičari Vlade Ivice Račana, zato što je ona samo nastavila istu ekonomsku politiku, kakvu je godinama primjenjivao HDZ. Nova Vlada radi pošteno. Ona ne rasipa novac, već je po prvi put uspjela smanjiti budžetsku potrošnju; doduše malo, ali i to uz velike sukobe s jakim potrošačkim lobijima, uspostavljenim u HDZ-ovo vrijeme. Ona je također, uspjela smanjiti državne dugove, a započela je i lov na raširenu korupciju. Ukratko, ona jeste promijenila klimu u kojoj se živi i radi. Ali sve je to premalo, da bi se počela prevladavati kriza.

Ona je djelomično stvorena kriminalnom privatizacijom i drugim oblicima korupcije, ali istovremeno je vođena i pogrešna ekonomska politika. Nezavisni se ekonomisti skoro bez iznimke slažu da je bivša vlast počinila istočni grijeh, uspostavivši nerealno jaku kunu. Zato su domaći proizvođači preskupi u izvozu, a na domaćem su tržištu dobili nerealno jeftinu konkurenciju. Posljedica je da im se ne isplati raditi, pa otpuštaju radnike i ne pokreću investicije. I stranci dolaze u Hrvatsku, samo da tu trguju uvoznom robom. Ali jeftini uvoz koči rast cijena, pa se Vlada zbog toga ne usuđuje dirati u devizni tečaj. Samo bi im trebalo da ih optuže kako su obnovili inflaciju. Zato se Vlada ne može odlučiti što da napravi, poput onog čuvenog magarca iz basne, pa izjavljuje da će problem deviznog tečaja rješavati malo po malo. Tako su i proizvođači i nezaposleni radnici također dospjeli u položaj magarca. Onoga, kojemu je rečeno da pričeka, dok trava ne naraste.

Milan Gavrović