Haaški poziv generalu Stipetiću podjelio vlast

Aim, Zagreb, 26.12.2000.

Nakon službene potvrde iz Ministarstva pravosuđa sada je sigurno da je general Petar Stipetić, glavni zapovjednik Hrvatske vojske, doista pozvan pred Haaški sud u svojstvu osumnjičenika. Osim Dražena Budiše, koji je ponovno pokrenuo lavinu izašavši u javnost s ovom povjerljivom informacijom, nju su potvrdili i neki drugi čelnici koalicijske vlasti, ali optužujući Budišu da je time namjerno izazvao aferu kako bi suzio manevarski prostor da se nađe rješenje u neposrednom kontaktu s Haaškim sudom.

U međuvremenu se, međutim, počinje odmatati klupko barnumskog "slučaja Stipetić" koje pokazuje da je krivica za nj šira i da se ne može ograničiti samo na Budišu. U prilično uvjerljivoj storiji koju je objavio zagrebački Jutarnji list, tvrdi se da su Stipetiću upućena dva poziva. U prvom, koji mu je stigao posljednjeg dana studenog, njega se tretira kao svjedoka u vezi ratnih zbivanja od 1991. do 1995. No, kako hrvatska Vlada nije dozvolila svjedočenje dok se ne razjasni što je njegova svrha, a nakon toga su zauzeti i stavovi koji traže preispitivanje odnosa s Međunarodnim kaznenim sudom, došlo je do obrata. Iz Haaga je stiglo i drugo pismo na Stipetićevu adresu, u kojem ga se sada poziva kao osumnjičenog.

Ako je ova rekonstrukcija Jutarnjeg lista točna, onda je lako izvući zaključak da ni u Haaškom sudu ne sjede sve same trijezne glave. Ima tu, očito, i prznica koje će se i počerupati sa strankama ako im ove ne iskažu potrebno poštovanje, ili im naprosto idu na živce. Ako je neprihvatljivo da Hrvatska, koja je jedan od suosnivača Haaškog suda, naknadno prekraja pravila po kojima on funkcionira, jednako je neprihvatljivo da taj Sud zbog toga kažnjava Stipetića, a ne hrvatku Vladu, tako što će je prijaviti - što ne bi bilo prvi put - svom "nalogodavcu", Vijeću sigurnosti UN.

Ali, dojam koji je ostavila hrvatska strana barem je dvostruko lošiji. Ona ne samo da se zakačila sa suparnikom s kojim se ne može nositi, nego je samoj sebi nanijela izravne štete koje se u cjelosti još ne mogu ni sagledati. Prije svega, sukob s Haagom nanovo je otvorio pukotine u vladajućoj koaliciji šest stranaka, jer se na fonu nepotrebnog prtljanja Haaškog suda, a još više same hrvatske Vlade, ponovno javio Dražen Budiša da alarmira javnost kako Haag procesuiranjem jednog po općem sudu časnog generala, sprema optužnice i za niz drugih, a time i za kriminalizaciju legitmnih vojnih akcija Bljesak i Oluja.

Koliko je u toj kitnjastoj konstrukciju prodavanja magle, najbolje je pokazao sam Stipetić, koji se ogradio od Budišinih usluga, nazivajući ih dielom međustranačkih igara u kojima ne želi sudjelovati. Umjesto prema Budiši, Stipetić se radije okrenuo prema šefu države Stipi Mesiću, iako to na prvi pogled izgleda hazarderski, gotovo vratolomno. Mesić se, naime, energično izjasnio za to da se Stipetić odazove haaškom pozivu, neovisno o tome da li u svojstvu svjedoka ili osumnjčenog. Štoviše, u intervjuima koje daje ovih dana ne vidi ništa skaradno u tome da Stipetić, iako slovi kao "njegov čovjek" bude procesuiran, lapidarno objašnjavajući da je zakon za sve jednak i da nitko nema pravo tražiti da bude iznimka.

Mesić se očito opredjelio za politiku striktno "čistih ruku" prema Haaškom tribunalu, uvjeren da je to najkorisnije za hrvatsko uključivanje u Evropu, ali također i uvjeren da to ne može štetiti ni Stipetiću, Štoviše, izjavio je da će učiniti sve što je do njega da se ne ponovi slučaj Blaškić, kada je bivša vlast tako i toliko "pomagala" ovom generalu da je to samo zapečatilo njegovu sudbinu u Haagu. Podsjetimo, tada je krenuo još neobuzdaniji, mjestimično i sasvim divlji, proustaški val protesta kako je "suđenje Blaškiću suđenje Domovinskom ratu", da su odatle samo namaknute nove indicije kako se u tom ratu doista ima što i koga procesuirati i kazniti.

No, ako Budišine antihaaške petarde nisu naišle na odjek kod Stipetića, našle su ga na drugoj strani. Posljednji događaji očito najviše odgovaraju hrvatskoj desnici, koja zadnjih dana bilježi prve korake potencijalnog come backa, malo očekivanim uspjehom HDZ-a na kvartovskim izborima u Zagrebu (gdje su se bivši vladajući našli odmah iza sadašnjih, SDP-a). Što je još važnije, bura oko Haaga najbolje je što se moglo desiti HDZ-u i drugim desnim strankama i udrugama, jer su one toliko strasno ukopane u te teme da isključivo i vegetiraju kao portir slavne ratne prošlosti, koju danonoćno čuvaju i od najmanje sjene koja bi mogla na nju pasti.

Ali, i takva veteranski uskogrudna i retrogradna desnica, koja se podijelila na desetine frakcija koje se ne mogu dogovoriti ni oko tako okljaštrene političke platforme, ipak dobiva neku šansu time što desni vjetrovi počinju puhati i u nekim lobijima vladajućih stranaka. To i jeste paradoks sadašnje situacije. Desnica nikada nije izgledala ovako jadno i deklasirano, ali su desničarska raspoloženja ipak u nekakvom zamahu, jer se očito generiraju ne samo iz nominalno desnih stranaka i udruga, nego u još većoj mjeri i iz drugih mjesta.

Zato je sada u vladajućoj koaliciji sve prisutnije raspoloženje da se izvrši novo "miješanje karata", tj. da se raspišu izvanredni izbori, na kojima bi sami birači arbitrirali između posvađanih frakcija šestorke. To bi već u startu značilo kraj koalicije, koja se u ovom sastavu sigurno ne bi pojavila na izborima, što je u podteksu najveća prijetnja Budišinoj Hrvatskoj socijalno-liberalnoj stranci. Ona je na spomenutim zagrebačkim izborima doživjela veliki poraz, kao što ga je doživljavala i na svim drugim lokalnim i dopunskim izborima od 3. siječnja kada je koalicija preuzela vlast. U ovome je lako prepoznati znak da birači ne honoriraju Budišine periodične patriotske ispade, jer oni nikada nisu donijeli nekakav pozitivan rasplet, nego su samo dalje dramatizirale ionako lošu situaciju u zemlji.

To će reći da je Budiša prepoznat kao donosilac "loših vijesti", i to možda čak i više nego što on to objektivno jeste, a to je onda dobra prilika za ostale koalicijske partnere da ga ucjene pozivom da se još jednom pojavi na biralištima, koja su postala njegova zla kob. Ali, sudeći po nekim izjavama iz Budišine stranke, on vjeruje da su ti izborni porazi posljedica nedovoljne kritičnosti HSLS-a prema vladajućoj koaliciji. To vrlo lako može značiti da je podlegao fiksaciji da je on pozvan, ili da čak ima "misiju", da se izbori za rješenja koja će "spasiti naciju". A u tom slučaju, neće biti iznenađenje ni ako prihvati bačenu rukavicu koalicijskih partnera.

No, takav rasplet ipak je malo vjerojatan dok god Račan u prvom čovjeku HSLS-a vidi strateškog partnera, koji mu je važan ne samo u aritmetici stvaranja parlamentarne većine, nego i u kreiranju hrvatske inačice "trećeg puta", u kojoj se nacionalna egzaltacija Budišinog tipa vrednuje kao nešto važno, čak nenadomjestivo. Zato će se Račan vjerojatno uprijeti da omekša Budišu, makar i po cijenu značajnih ustupaka, što se uostalom i dosad u pravilu događalo.

Marinko Čulić