Trbuhom za kruhom

Poput vecine zemalja u tranziciji, i Makedonija se suocila s problemoma iseljavanja, na zalost u najvecem broju slucajeva, najperspektivnijeg dijela populacije. Bez patetike kojoj su skloni nacionalni "usrecitelji"

• politicari svih boja i velicina, pecalbarska oda "Tugjinata pusta da ostane" mozda nikad nije bila toliko aktuelna kao danas

AIM Skopje, 21. 12. 2000.

Uobicajena slika pred zapadnim ambasadama u glavnom gradu Makedonije: dugi,predugi redovi gradjana koji cekaju vize za odlazak u neku od, kako vjeruju, sretnijih zemalja. Tako vec godinama... nelagoda samo raste otkako se cuju glasovi da bi se "Shengenska zavjesa" mogla jos cvrsce spustiti ukoliko Bugarska dobije liberalan vizni rezim s Evropskom unijom. Bugari, istina, obecavaju da za makedonske gradjane vize nece biti uvedene, ali nikad se ne zna...

Umjesto da stagnira ili opada, cini se, talas onih koji zele napustiti Makedoniju zauvijek je u porastu. Do preciznih podataka je tesko doci. Mediji vjeruju da zapadne ambasade imaju prilicno preciznu evidenciju koju ne saopstavaju, drzavni organi pouzdanu racunicu uopste i nemaju. U svakom slucaju, strucnjaci koji se bave migracionim kretanjima iznose zapanjujuce brojke.

Jedna analiza sto ju je na osnovu istrazivanja radne snage u proljece

1. sacinio Zavod za statistiku operisala je brojem od 25.174 gradjana koji su se od 1990. do aprila 1998. iselili iz Makedonije. Podaci Zavoda za statistiku koje je oktobra prosle godine objavio nedjeljnik "Puls" s nesto drukcijim ciframa govore da je tokom protekle decenije broj gradjana koji su s kartom u jednom pravcu napustali Makedoniju iznosio desetak hiljada godisnje. Ipak, uocljiva je uzlazna linija: ako se 1993. godine iselilo 7.030 gradjana, cetiri godine kasnije broj iseljenika iznosio je 12.293.

Profesor ekonomskog fakulteta u Skoplju Slave Ristevski za list "Dnevnik" ovih dana iznosi smjelo saznanje do kojeg je dosao vlastitim istrazivanjem: u posljednjih 10 godina Makedoniju je napustilo 100.000 gradjana! Od tog broja 15.000 s visokim obrazovanjem. Podatak profesora Ristevskog da je za 25-30 godina odavde zauvijek odselilo oko 600.000 ljudi mnogo je porazniji.

Vladin ekonomski savjetnik Sam Vaknin iznosi, pak, rezultat svog proucavanja: u prvoj polovini devedesetih zemlju je napustalo po 20.000 ljudi godisnje. I Ristevski i Vaknin kao i neke druge njihove kolege upozoravaju na mogucu katastrofu zbog odlaska uglavnom mladih i obrazovanih ljudi. Prema njihovom misljenju, trajno se narusava reproduktivna sposobnost nacije. Kao argument neki strucnjaci uzimaju i cinjenicu da vec godinama makedonska armija nema ni propisani broj regruta a vremenom procenat popunjenosti njenih redova bi mogao postajati sve manji. Otuda, pretpostavka je, stepen bezbjednosti zemlje postaje sve nizi. Novinu predstavlja trend da se iseljavaju citave porodice sto ranije nije bio cest slucaj.

U svom alarmantnom intervjuu "Dnevniku" profesor Ristevski je skrenuo paznju na okolnost da je situacija posebno dramaticna u istocnom dijelu Makedonije gdje je, prema njegovom tvrdjenju, u Bitolju ili Resenu na primjer, populacija smanjena za 30-40% posljednjih godina. Time se drzava pocinje suocavati s takozvanom depopulacijom.

Razlozi za migraciju su prvenstveno ekonomski ali se ne smiju zanemariti ni politicki. U vecini iskaza onih koji su za sobom "zalupili vrata" odslikava se drustveno beznadje iz kojeg su se izvukli: lijepim obecanjima lokalnih politicara /nacionalnih vodja ne vjeruju, 200-300 njemackih maraka smatraju prije nadnicom nego mjesecnom zaradom... Bezbjednosni faktori nisu zanemarljiv poriv za odlazak. Ratovi koji su u protekloj deceniji protutnjali Balkanom nisu ulijevali nadu da ce jednog dana biti bolje.

Zabrinjava cinjenica da se bitno promjenila struktura onih koji odlaze. Podaci iz ankete o radnoj snazi da je emigriralo 7.000 osoba s osnovnom skolom ili oko 2.000 sa trogodisnjim srednjim obrazovanjem dokazuju uvrijezenu predstavu da trziste radne snage najteze apsorbira nedovoljno kvalifikovan kadar. No slika se mijenja kad se sazna da je u istrazivanom periodu zemlju napustilo 5.000 osoba s cetvorogodisnjom srednjom strucnom spremom ili 1.200 s fakultetskim diplomama te 256 magistara i doktora nauka.U pomenutoj analizi je iznesena i procjena da bi realna brojka mogla biti znatno visa. Neki nezvanicni podaci kazu da svake godine samo u Sjedinjene Drzave, recimo, odlazi u prosjeku oko 900 mladih. Vecinom studenti na tamosnjim univerzitetima.

U Ministarstvu unutrasnjih poslova kazu da nemaju tacnu evidenciju o broju osoba koje su se odselile iz Makedonije, ipak smatraju da su procjene strucnjaka poput Ristevskog ili Vaknina tacne. Opravdanje za odsustvo pouzdane evidencije zvuci donekle kafkijanski: odseljeni gradjani ne postuju zakonsku (citaj: birokratsku) obavezu da prijave svoj odlazak!?

A odlazilo se iz Makedonije tokom citavog 20. vijeka. Istoricari svjedoce, i od ranije. Samo su se mijenjali motivi i odredista - u jednom vremenu "popularnije" su bile susjedne zemlje, u drugom - prekookeanske. Bilo kako bilo, odlazak je vidljiv golim okom. Do drugog svjetskog rata povodi za iseljavanje bili su mjesoviti, politicki i ekonomski; za vrijeme postojanja socijalisticke Jugoslavije postojala je izvjesna stagnacija i pad da bi se u godinama tranzicije iseljavanje visestruko uvecalo. Navedena analiza radne snage, bar ugrubo, dala je predstavu o nacionalnoj strukturi iseljenika razbivsi prilicno rasprostranjeni stereotip da su Makedonci prakticno jedini koji srecu traze pod nekim drugim podnebljem. Suhe statisticke tabele otkrivaju da je u periodu 1990-99. zemlju napustilo 9.424 Makedonaca, 5.928 Albanaca te, nije nevazno s aspekta njihove etnicke zastupljenosti, 359 Turaka odnosno 609 Roma. Zna se da se Makedonci u najvecem broju odseljavaju u prekomorske zemlje - Kanadu, Australiju, Novi Zeland i, tek u novije vrijeme nesto vise u Ameriku, dakle tradicionalna odredista pecalbara. Albanci odlaze u zapadnoevropske zemlje: Njemacku, Svajcarsku, skandinavske zemlje...

Vladajuci VMRO-DPMNE jos iz vremena dok je bio u opoziciji, ukratko pred svake izbore, aktuelizira pitanje prava glasa za takozvanu dijasporu. Kalkulacije koje su se mogle pronaci u stampi racunaju na nekih 110.000 potencijalnih biraca. Ali, politolozi zagovaracima ukljucivanja dijaspore u izborni sistem suprotstavljaju nekoliko argumenata: VMRO-DPMNE koja se predstavlja kao "najmakedonskija" partija ima, doduse, podrsku medju iseljenistvom no gubi iz vida da i u albanskom elektoratu dijaspora takodje igra znacajnu ulogu; dakle, treba uvaziti i taj niposto nebitan element. Zatim, ekonomski potencijal zemlje ne dopusta kvalitetno provodjenje izbornog procesa sirom planete gdje zive ljudi koji posjeduju makedonski pasos. Ucesce dijaspore na narednim parlamentarnim izborima predvidjenim za 2002. godinu nije narocito vjerovatno. Argumenata ima jos.

Sve dosadasnje makedonske vlade, sve politicke partije jesu razmisljale kako privuci kapital iseljenika koji je paznje vrijedan. Jesu i o globalnom "spasavanju naroda". Ipak, redove pred zapadnim ambasadama onih koji vjeruju da je "zivot negdje drugdje" do sada niko nije uspio pobjediti. Posljednji nek ugasi svjetlo!

AIM Skopje

ZELJKO BAJIC