Previranja na HRT-u

Aim, Zagreb, 24.12.2000.

Na početku priče Mirko je Galić, glavni direktor Hrvatske radio-televizije, dao intervju splitskom "Feral Tribuneu": na novinarsko pitanje kani li budućnost te kuće graditi na temeljima u koje su ugrađeni žurnalistički serviseri propalog Tuđmanova režima - odnosno, oni koji su do jučer uređivali i vodili zloglasna "Motrišta", a danas uređuju i vode nešto manje zloglasne "Odjeke dana" - Galić je mucao o šansi koju je dao mladim ljudima, te o tome da ti mladi ljudi i nisu odviše loš novinarski materijal. No, onda je skupio ono malo nečega što bi se teško moglo nazvati hrabrošću, ali neka mu bude, te je rekao i ovo: "Od novinara koji su ovamo godinama dolazili očekivala se politička pravovjernost, a nije ih se podučavalo zanatu. Nedostatak zanata, pomanjkanje znanja i neotpornost karaktera - to je obilježavalo dobar dio ovdašnjih novinara", kazao je Galić i dometnuo da se s tim i takvim kadrovima intenzivno radi, "vraćaju im se tekstovi, daju im se tekstovi na doradu...".

Ni po čemu to, dakle, nije bio intervju za pamćenje, jer je Mirko Galić - rodonačelnik hrvatskog domobranskog žurnalizma - ostao vjeran svojoj životnoj filozofiji koju najbolje sažima izreka o nastojanju da se seksualno opći, ali po mogućnosti bez prodiranja. Rečenu životnu filozofiju Galić je dosad demonstrirao bezbroj puta, ali ćemo se za ovu priliku zadržati tek na jednom slučaju: nedugo nakon što je - zahvaljujući čudesnom spletu prijateljskih veza i političke podobnosti - došao na čelno mjesto nacionalne televizije oglasio se prigodnim intervjuom u kojemu je izvolio izvaliti kako je bio iznimno hrabar kad je na poslu ostavio novinare koji su služili bivšemu režimu; dao im je šansu, ponosno je tvrdio, zato što kani zaustaviti vječiti krug političkog revanšizma što se, eto, redovito prelama preko nejakih novinarskih pleća.

Neće, međutim, puno vode proteći Savom, a stvar će se prilično zakomplicirati: Galić će dati onaj gore spomenuti intervju "Feralu", gdje će reći ono što je rekao, a u njegovim će se riječima koji dan kasnije prepoznati oni ljudi kojima je on dao šansu, e kako bi prekinuo vječiti krug političkog revanšizma što se, je li, redovito prelama preko nejakih žurnalističkih pleća. Njihova imena su Dijana Čuljak, Zoran Šprajc, Ana Jelinić i Jozo Barišić, a u pravedničkom im se gnjevu pridružila i još jedna latica s hrvatskog žurnalističkog cvijetka po imenu Mirjana Hrga. Slavna je petorka - koju građani s pamćenjem dužim od jednoga sata pamte isključivo po zlu - dakle, prvo intervju pročitala, zatim se u njemu prepoznala, a u finalu ove surove storije propisno je popizdila, te je svojega direktora prijavila etičkoj komisiji državne televizije. Direktor je, pak, odmah po saznanju što su mu priredili njegovi dojučerašnji miljenici, sazvao izvanredni kolegij, te je hitno dao suspendirati unutarredakcijske pobunjenike.

"Moja široka ruka sada postaje čvrsta, a tko se zadnji smije, najslađe se smije", kazao je Galić po donošenju odluke, a potom je uslijedila višednevna kontraofanziva petero buntovnika, kojima je dnevna štampa velikodušno otvorila stranica e kako bi nesmetano mogli naricati nad vlastitom sudbinom i javnosti u lice bacati degutantne priče koje kažu da su njih petero žrtve političke odmazde. I što je još degutantnije, da su i u HDZ-ovo vrijeme bili u nemilosti tadašnjih prisavskih kabadahija, ponajprije, Obrada Kosovca.

"Mirko Galić inzistira na svojoj velikodušnosti, jer mi i dalje radimo. Pitamo se: a zašto i ne bismo? Ako govorimo o mogućim političkim razlozima, gospodu treba podsjetiti da 3. siječnja nismo promijenili dresove, kao 1990., nego samo vlast", zbori u ime petorke Mirjana Hrga pokušavajući ovoj glupoj javnosti reći da je čistka televizijskih novinara 1990. - čistka koja se, inače, temeljila na nacionalnoj pripadnosti i političkoj podobnosti - bila sasvim opravdana, dok je sadašnje suspendiranje petero navodnih novinara (dakle, ne otpuštanje, nego suspendiranje) vrhunski izraz ničim izazvanog revanšizma nove vlasti.

"Zabrinjava nas i to što Galić sada navodi da smo mi neznalice, neprofesionalci i problematični karakteri kad takvih primjedbi dosad nije bilo. Naprotiv, svi su nas samo hvalili", kazuje Jozo Barišić, tip čuven po tome što je svojedobno jednu televizijsku lektoricu pitao da li se hrvatski kaže Irak ili Iran. Ni ostatak ekipe nije puno bolji: redom su to kvazinovinari koji svih prethodnih godina nisu upotrebljavali mozak, nego su svoj zvjezdani status zaslužili vjernim služenjem jednoj partiji i jednom vođi. Manjak talenta nadomješćivali su viškom poslušnosti, a čitavo to vrijeme, umjesto njih, mislio je Ivić Pašalić ili netko takav.

Na Galića se potom digla kuka i motika. Odnekud je izronila gospođa Silvija Luks - žena koja je u deset godina prošla zanimljiv put od urednice "Yutela" do veličateljice Tuđmanova lika i djela - pa je nasrnula na trenutačnog prisavskog direktora da joj ukida emisiju iz političkih razloga. Javila se i gospođa Branka Šeparović - osoba upamćena po tome što je u Tuđmanovoj eri u svojim televizijskim prilozima uspijevala povezati globalno zatopljavanje, odlazak ptica selica i jebavanje majke Georgu Sorosu i njegovim medijskim plaćenicima u Hrvatskoj - pa je svom aktualnom direktoru poručila da je sramota što on uopće čita "Feral Tribune", a kamoli da za taj list daje intervjue. Opet se oglasila i gospođa Đurđa Adlešić - visoka dužnosnica Hrvatske socijalno liberalne stranke - koja već neko vrijeme zahtijeva Galićevo abdiciranje s HRT-ova trona, te je kazala kako joj nije baš najjasnije sadašnje Mirkovo "treniranje strogoće".

Nije se, međutim, oglasio gospodin Dubravko Merlić, šef Informativnoga programa i izravno nadređeni pobunjeničkoj petorki: taj tip koji je karijeru izgradio zahvaljujući fotografiranju u ugodnom društvu uglednih nositeljica ženskog spola i uglednih nositelja funkcije američkog ambasadora u Hrvatskoj, dojučerašnje HDZ-ove novinarske perjanice ostavio je na njihovim mjestima, ostavio im je njihov zvjezdani status i plaće, a danas mu ne pada na pamet progovoriti koju o tome što je ta ekipa radila prije samo godinu dana, naime, dok je HDZ bio na vlasti i dok je Franjo Tuđman bio na životu.

Mirko je Galić, zapravo, napravio dvije grube greške: pogriješio je, naime, što odmah po dolasku na Prisavlje HDZ-ove žurnalističke servisere nije vratio u gradsku rubriku i pogriješio je sad što je iste te ljude suspendirao tek nakon što su se usudili dovesti u pitanje njegovu čast i autoritet. Te dvije greške vjerojatno će rezultirati njegovim odlaskom s čelne HRT-ove funkcije, a taj bi se odlazak vrlo lako mogao dogoditi odmah po izglasavanju novog Zakona o HRT-u, dakle, negdje u veljači sljedeće godine. Inače, sam prijedlog Zakona o HRT-u već je sada predmetom žestokih polemika, jer nedvosmisleno predviđa privatizaciju i komercijalizaciju trećeg kanala (što bi automatski značilo i stanovit broj otkaza na nacionalnoj televiziji), te izdvajanje odašiljača i veza iz HRT-ova sustava (što bi automatski značilo golemu financijsku rupu u prisavskoj blagajni). Zbog te dvije stvari već se sada najavljuju štrajkovi: treba samo vidjeti hoće li sve te zapjenjene najave, uplašiti Račanovu Vladu, kojoj je plašljivost i inače jedna od glavnih karakteristika.

Ivica Đikić