Ministar protiv velikog glumca

Aim, Zagreb, 23.12.2000.

Slavni je dubrovački komediograf Marin Držić običavao svoje prologe zaključivati s pozivom publici "Stav'te pamet na komediju", a onda bi na razmatranje ponudio kakvu iznimno ozbiljnu temu na ludo ismijavanje kojemu se nije moglo odoljeti i bez onako eksplicitnog podstreka. Njegovo je terapijsko suočavanje s najcrnjim tekovinama čovječanstva opstalo do našeg doba, suverenije od svih granica koje su dijelile ljudski rod na ovim prostorima, sjeverno i zapadno i istočno od Držićeve zavičajne republike. Potkraj milenija, najveći je tumač nekoga od likova Marina Držića bio svakako dubrovački i zagrebački glumac Izet Hajdarhodžić, koji je u dugom nizu festivalskih Ljetnih igara i raznovrsnih postava komedije "Skup" imao doista opravdani monopol na naslovnu ulogu, iako tu valja spomenuti i nezaboravne Mustafu Nadarevića i Radu Šerbedžiju s ulogama Pometa u "Dundu Maroju" .

Početkom devedesetih godina ovog stoljeća, pročulo se da nijedan od spomenutih glumaca nije hrvatske nacionalnosti, i premda je Marin Držić u svoje prologe stavljao manje bitne naputke a taj uvjet nije, s Hajdarhodžićem se u kontekstu Dubrovačkih ljetnih igara dogodilo nešto čudno. Naime, slučajno je posrijedi umjetnik koji nikad nije pristajao na candidovsku klopku obrađivanja vlastitoga skučenog vrta, nego je nastojao svoju društvenu prisutnost odrediti gabaritima sredine u kojoj živi, govori i sluša. E, takvo se ponašanje možda moglo oprostiti domicilnom Hrvatu, ali imigrantu sumnjivog porijekla ipak ne. Izet Hajdarhodžić konačno je prokazan kao Turčin (musliman i Bošnjak manje su jasne kategorije), strano tijelo u Gradu i svijetu, kakvima se licenca za boravak i nastup daje uz krajnju podozrivost, i nakon čega moraju biti beskrajno zahvalni i držati se kuš.

Uostalom, da je u vrijeme vladanja Hrvatske demokratske zajednice i bilo drukčije, značilo bi da nešto nije u redu s Hajdarhodžićem, a ne s reakcijom na njegove javne istupe u medijima. Tako smo šikaniranja kojima je bio izložen taj smjeli građanin i veliki glumac pratili imajući na umu da ničija ne gori do vijeka, i znajući da je fašistoidnoj vlasti rok trajanja dogledan već i s razloga njezine suicidalne socijalne razbarušenosti. Izet Hajdarhodžić bio je s druge strane, tamo gdje su a priori svrstavani svi koji nisu HDZ, i malo se pažnje posvećivalo nijansama unutar te društvene opozicije. Vjerovalo se da će padom jednoga nedvosmislenog režima sve preostalo zadržati jednaku nedvosmislenost sa suprotnim predznakom, da će veliki umjetnici opet zadobiti ljubav publike, i da ćemo se opet slatko smijati svemu što nismo bili kadri pravo ni oplakati.

Međutim, početkom ove godine promijenila se politička vlast u Hrvatskoj, i nije se dosad - kada se ostatak godine i tisućljeća već broji u danima - niti u najoptimističnijim predblagdanskim bilancama nabralo dovoljno pomaka, koji bi opravdali velika dojučerašnja očekivanja. Bilo da se radi o općim civilizacijskim parametrima, bilo da su posrijedi konkretni ekonomski rezultati. Naravno da je izrazita naša koncentracija povodom Izeta Hajdarhodžića realizirana u kulturalnom djelokrugu, no baš je ovo područje prije nekoliko dana isproduciralo novu nemilu aferu po račun vlastiti i dotičnoga glumca. U središtu se zbivanja našao ministar kulture Antun Vujić, koji je utjecao na imenovanja novih kulturnih atašea u hrvatskim ambasadama po svijetu. Prema relevantnim očekivanjima, taj časni i značajni položaj trebao je u Sarajevu zauzeti upravo Izet Hajdarhodžić.

Prvo, on je osoba od ugleda koji ovdje ne treba dodatno obrazlagati; drugo, Izet je Hajdarhodžić rođen u Trebinju, dakle, u Bosni i Hercegovini, a u Dubrovnik je njegova obitelj preselila nedugo potom. Ali, njegovu imenovanju nešto se ispriječilo, i sve bi dubioze ostale visjeti u zraku da se nije pročulo kako se ministar Vujić usprotivio jer je Hajdarhodžić - musliman, ili točnije kazano Bošnjak. Isti čas mnogima je na pamet palo, a zacijelo najprije samom umjetniku - ako izostavimo Antuna Vujića - da je još točnija odrednica "Turčin", no sve bi drugo ostalo na razini nagađanja da nije jedne jednostavne računske operacije. Nju je prouzročio Vujić, a izveo Hajdarhodžić, s tim da je nesuđenom sarajevskom atašeu neslužbeno ponuđena ista pozicija u nekoj egzotičnijoj evropskoj metropoli, podalje od sredine u kojoj se još ne definiramo bez krajnje ostrašćenosti.

Istodobno je hrvatski ministar kulture pokušao rečenim nagađanjima doskočiti objašnjenjem kako je odustao od sarajevskog imenovanja Izeta Hajdarhodžića, jer se ovaj u prvoj godini Vujićeva mandata pokazao žestokim kritičarom ministarske politike. Ako se već toliko ne slaže s onim što ja radim, kaže Vujić, onda je normalno da me ne može zastupati u Bosni i Hercegovini. Samo, poantirat će Hajdarhodžić, ako ne mogu u Bosni, kako to da bih mogao isti posao raditi drugdje? Naime, osobno je ministar vanjskih poslova Tonino Picula ponudio Hajdarhodžiću zamjensku Bratislavu ili Kijev, jer valjda tamo nije moguće "hrvatskoj stvari" nanijeti štetu kao u obližnjem Sarajevu... Hajdarhodžić je lažni kompromis prepoznao i otklonio, te spremno medijima odgovorio što on misli o svemu tome, a Vujić do danas nije objasnio vlastitu primjenu dvostrukih geopolitičkih kriterija.

Antuna Vujića nisu Slovačka ili Ukrajina uopće zasvrbjele, jer bi tamo valjda prema njegovu sudu mogli hrvatsku kulturu zastupati i prvaci recitatorske sekcije kakvoga kazneno-popravnog doma, a kamoli sveučilišni profesor i poznati umjetnik sa završenom diplomatskom školom. Tu je negdje i odgovor na teško pitanje o nacionalizmu unutar ove afere, kao pokretačkom motivu akcije ministra Antuna Vujića. Nacionalizam nije u startu nužno samo negativna predrasuda o drugome, nego i pozitivna predrasuda o sebi. Gotovo je sigurno, i pokazano u nebrojeno mnogo primjera, da će se ova dva kompleksa kad-tad susresti i sretno poklopiti, da u pravilu idu jedan s drugim. Mi u Bosni moramo biti predstavljeni u sjajnom svijetlu, da oni o našoj kulturi ne bi štogod posumnjali. Nije to praktično samo iz diplomatskih razloga, nego i poželjno zbog slike i distance koju gajimo u vezi Bosne.

A da to nije samo praktična dobrosusjedska diplomacija, svjedoči jedno kukavičje jaje u hrvatskome Ministarstvu kulture. Ime mu je Joško Marušić, pomoćnik je ministra kulture, i otprije poznati crtač i karikaturist, te animator. Poznat je Marušić još po jednome: tokom prve polovine devedesetih se proslavio fantastičnom niskom šovinističkih izjava o Bosni i Bosancima, tumačeći zlo koje je pogodilo njih i njihovu zemlju. Njegov svjetonazor nije zasmetao Antunu Vujiću, što valjda znači da u njega takvo razmišljanje prolazi, i da mu u najmanju ruku nije na smetnju. Opet u najmanju ruku, Bosanci možda jesu loši, a mi smo sami toliko dobri i vrijedni pažnje, da se dobrima trebamo prikazivati čak i kad ta slika ne odgovara sasvim istini. Zato može Joško Marušić, a ne može Izet Hajdarhodžić, jer prvi samo kvari sliku o drugima, a drugi bi mogao otkriti pravu o nama.

Utoliko je bilo nacionalizma u reakciji Vujića na predviđeno diplomatsko imenovanje, i utoliko bi se on isto ponio da je na Hajdarhodžićevu mjestu bio neki Hrvat, pa nam nacionalizam ne bi tako lako pao na pamet. Pritom ostaje izvjesnim da je ovako stvar još samo tužnija i ružnija, zato što se u slučaju Izeta Hajdarhdžića neugodno poklapaju ama baš sve indicije, i ponavljaju stari gadni simptomi. I zato što je u osvit novog milenija ili bar godine jasno da još neko vrijeme nećemo iz svega toga biti u stanju načiniti kakvu ljekovitu držićevsku komediju.

Igor Lasić