Prijetnja novim mitinzima

Predreferendumska komešanja u Crnoj Gori

Lideri Socijalističke narodne partije najavili su žestoku antireferendumsku kampanju organizacijom uličnih demonstracija. kani li to SNP ponoviti scenario januarskog prevrata iz 1997. godine i hoće li se ovog puta Beograd, odnosno nova vlast u Beogradu, ponašati kao što je to radio Milošević. Ili je, najzad, nešto drugačije, što se Crne Gore tiče

AIM Podgorica, 22.12.2000. godine

U novi milenijum Crna će Gora, po svemu sudeći, ući - preplavljena novim talasom mitinga. Autorstvo je prijavila Socijalistička narodna partija, koja po priznanju njenih lidera, "zulum crnogorskih vlasti više trpjeti ne može". Prvo je, onako generalno, početak ulične "antireferendumske kampanje", najavio predsjednik SNP -a Momir Bulatović. Onda se za riječ javio njegov potpredsjednik, savezni premijer Zoran Žižić, da precizira:
"Od Božića do Svetoga Save krenućemo u kampanju za demokratizaciju, mir i zajednicu Crne Gore i Srbije." Kad je sve u duhu milosrđa, sasvim sigurno, nad ovim krotkim božjim stadom, lebdjeće duh blagovijesti po Mateju: "Po plodovima njihovim pozna}ete ih ".

Evo, kako je nadošla inspiracija za ponovno uznesenje narodnoga duha. "Svjesni da za svoj koncept državno-pravnog statusa nemaju podršku ogromne većine njenih držvaljana, njima se strašno žuri da obave posljednju najveću prevaru i da referendumom za koji, u ovom trenutku, ne postoji ni minumum elementarnih uslova, rasture naše najveće dobro, naš vjekovni san - SRJ" - tako je sročeno jedno od posljednjih saopštenja Socijalističke narodne partije. Tu neminovno, polazeći od ovozemaljaske logike, slijedi pitanje: a kako to da se crnogorskom režimu, ako zna da nema podršku većine, žuri da raspiše referendum i rasturi SRJ? Zar SNP, ako tako stoji stanje s većnom, ne bi Đukanovića i njegove trebalo da
nagovara, da požure?

Pojavila se jedna, čisto statistička nezgoda: najnovija istraživanja javnog mnjenja pokazuju da bi oko 57 odsto građana Crne Gore, da je referendum raspisan ovog decembra, glasalo za njenu nezavisnost.

Svejedno, valja detaljnije zaviriti u dvije stavke iz sopđtenja SNP: onu da "nema ni minimm uslova za referendum" i da se crnogorska vlast sprema "za posljednju, najve}u prevaru, kako bi razorila SRJ, naš vjekovni san".

Da bi se bolje razumjela suština gnjeva pravednoga Momira Bulatovića i njegovih saradnika, najbolje je krenuti - unutraške. Socijalistička narodna partija - iz razloga "principijelane naravi" - ne može tražiti nikakve druge - psihološke, medijske i zakonske - preduslove za izjašnjavanje, osim onih koji su važili u osvit proljeća '92. kad je stvarana SRJ. Momir Bulatović, ako neće moralno da "pogine", mora nepokolebljivo stati iza starog Zakona o referendumu, koji je njegova partijska pratnja donijela kad je bila silna i nedodirljiva. Po tom zakonu

• red se potsjetiti - uz prisusvo policije, vojske, u ratnom vihoru uz medijski pogrom "separatista" i ostalih domaćih izdajnika - za ciglih sedam dna - kao što je Bog stvarao svijet
• stvorena je SRJ.

To je zakon: kad silnicima, političkim i ostalim, zaprijeti "mjera kojom su oni mjerili" - oni zaleleču do neba, proklinjući ovaj svijet bez milosti. Naravno da vođe SNP-a ni za živu glavu ne bi pristali da se izjašnjavanje o suverenoj Crnoj Gori danas obavi po staroj proceduri. I, naravno, ni na kraj pameti im nije da SRJ proglase grješno začetim čedom.

Ostalo im je da biraju dvoje: da se ipak priključe radu nedavno osnovane parlamentrane Radne grupe za izradu zakonske infrastrukture za referendum, ili da se vrate svom političkom iskonu - ulici. Uključivanje u rad s ostalim partijama značilo bi da pristaju da dijele odgovornost za zajednički donijete propise i, na kraju krajeva, nekako bi podrazumijevalo da će SNP, priznati rezultat demokratski izra`ene volje građana Crne Gore.

Mnogo je komplikovanije rasčivijati kuda vodi izbor "ulične kampanje". Pošto se tu uvijek radi o zakonu brojki, prvo je pitanje - može li SNP, o Božiću koji prvi dođe, okupiti
količinu narodnih masa, dovoljnu da zatrese Crnu Goru?
Gledjući po iskustvu iz posljednje dvije godine, nemaju puno razloga za optimizam. Od kad je propao pokušaj Momira Bulatovića da, upotrebom naroda, spriječi svoj odlazak s predsjedničkog prijestola, na svakoj narednoj uličnoj smotri, izlazilo mu je sve manje pristalica.

No, ne treba baš ni potcejnjivati umijeće drevnih antibirkotratskih izdanaka da kvalitetom nadomjeste kvantitet i stvore ambijent u kojem bi Crnu Goru, nanovo, obujmio urlik strasti. Infrasturktura, za te radnje, u međuvremenu, nije razorena. Na okupu su plemenske skupštine, još se drže razna ratna i patriotska udruženja s intelktualnom logistikom stacioniranom u Beogradu. Tu je i Srpska pravoslavna crkva u Crnoj Gori, spremna da cijeloj akciji podari odgovrajući duhovni sadržaj.

Čast svakome, ali, zna se: uspjeh ovakvih radnih akcija presudno zavisi od toga mogu li njihovi predvodnici svoje idejne argumente potkrijepiti - silom. Istina je: Sedmi bataljon vojne policije još je, hvala na pitanju, živ i zdrav. U nedvanom obraćanju javnosti , predsjednik Đukanović je obećao

• ne za dugo: "Na prošloj sjednici Vrhovnog savjeta odbrane već je postignuta saglasnost da se rasformira Sedmi bataljon. I siguran sam da će to biti realizovano na decembarskom sastanku VSO". Vidjećemo. Bio bi to nezgodan udrac iz Beograda otažbinskim snagama u Crnoj Gori. A i , generealno, poslije pada Miloševića, prijetnje batinom relno su splasnule daleko ispod tačke ključanja.

U hvatanju zaleta za "božićnu bunu" posebno su dirljivi napori nekih predvodnika Socijalističke narodne partije da se prikažu kao antirežimska, reformska snaga. U crnogorskom parlamentu možete čuti i ovakve ponude poslanika SNP -a kolegama iz Đukanovićevog DPS -a: " Mi smo se oslobodili našeg diktatora, kada ćete vi vašeg ". O pokušajima psohiloške transakcije, uvjerljivo svjedoči i posljednja izjava mr Zorana Žižića. Ovako: "Da su se u Crnoj Gori desile demokratske promjene kao u Srbiji, državni status, slobodan izbor građana, ekonomska strategija, međunarodni odnosi Crne Gore, pološaj nacionalnih i etničkih grupa, kao i odnosi netrpeljivosti stranka na političkoj sceni, bili bi lakše rješivi".

A, pošto se to nije desilo, SNP zna svoj dug: "SNP će u svojoj kampanji formirati opozicioni blok stranaka, udruženja i nevladinih organizacija za demokratizaciju Crne Gore". Već je rečeno na koja udruženja, kao na svoju demokrstsku komoru,
Socijalistička narodna partija može računati.

Prilikom izvo|enja najavljenih radova, SNP će imati da razriješi i jedan autentično svoj problem: nije baš lako njenoj bazi prikazati pad Slobodana Miloševića u Beogradu kao demokratsku tekovinu. Po crnogorskim medijima uveliko se nagađa da u vezi s tim pitanjem između predsjednika Momira Bulatovića
i njegovih popredsjednika - Predraga Bulatovića i Zorana Žižića - postoje ozbiljne razmirice. Oprezniji, međutim, ne žure sa zaključkom da će uskoro doći do njihovog razlaza. Realnije je, možda, računati s tim da će SNP u novu etapu "društvenog razvitka" ići sa dva priključka: stari i dalje nezatrpan prema Miloševiću; novi ovoren za Koštunicu. Prećutno se računa da i
Milošević i Koštunica njeguju u osnovi isti pogled na državnu sudbinu Crne Gore.

Stvar je i novog i starog Beograda hoće li i kako će stati iza leđa Socijlističke narodne partije kao svježe demokratske činjenice. Jedino se zna da je crnogorska vlast dužna da stvori demokratske uslove kako bi građani mogli da iskažu svoju volju. Pri tom, u zabludi je vrh SNP-a što vjeruje da je tolerantnost, po definiciji, isto što i neodlučnost. Skorašnje beogradsko iskustvo je ljekovito: malo je onih koji su u odsudnom času spremni da brane tiraniju. Toleranaciju i demokratske zakone obavezni su, po nalozima vlasitite savjesti, braniti svi ljudi iskrenih demokratskih uvjerenja. U protivnom, postaće zavisnici od milosrđa onih koji vjeruju da je batina rajska blagodet.

To je izbor Crne Gore. A činjenice, neumitno, svjedoče: grijeh počinjen 1992. godine prema pravu gražana Crne Gore na izbor - još čeka okajanje.

Esad KOČAN (AIM)