Bošnjački obavještajni triler

Svađa u špijunskoj zajednici

AIM, SARAJEVO, 17.12.2000 Gotovo da nema značajnijeg bivšeg i sadašnjeg pripadnika bošnjačke obavještajne zajednice AID (Agencija za istraživanje i dokumentaciju) koji se u posljednjih mjesec dana nije oglasio u medijima. Kidnapovanje Nedžada Herende, pripadnika tajne policije od strane kolega iz "istog preduzeća" (u junu 1996.), ubistvo Nedžada Ugljena, drugog čovjeka AID-a (oktobar 1996.), ratne i poratne aktivnosti specijalne policijske jedinice "Ševa" kojima se prebacuje likvidacija osam ratnih zarobljenika početkom maja 1992. - predstavljaju špijunske afere kojima se javnost najviše bavi, a pripadnici ove službe međusobno optužuju.

Direktor Agencije za istraživanje i dokumentaciju Kemo Ademović, početkom novembra ove godine prvi put istupa u javnosti i "pere ruke" od slučaja Herenda i Garaplija i od zločina koji su navodno počinili pripadnici "Ševa". Njegov predhodnik Bakir Alispahić, u doziranoj ispovjesti u sarajevskom magazinu "Dani" iznosi tvrdnju da je otmica i pokušaj ubistva Herende povezana s atentatom na pomoćnika direktora AID-a Nežada Ugljena, koji do danas nije razriješen. Alispahić tvrdi da je i on sam trebao biti uklonjen zajedno sa Ugljenom. Pripadnici pak specijalne policijske jedinice "Bosna", Dragan Vikić, Asim Dautbašić, Kemo Ademović i drugi, otpisiju Bakiru Alispahiću da su njegovi ljudi odgovorni za zločin "Ševa". Munir Alibabić, ratni šef DB-a i CSB Sarajeva optužuje svog nekadašnjeg šefa Bakira Alispahića. Magazin "Dani", opet, objavljuje službene ispovjesti Nedžada Ugljena i Envera Mujezinovića, ratnog šefa Službe državne bezbjednosti Sarajevo, potom savjetnika AID-a, a koje su bile namijenjene Komisiji državnog Predsjedništva i Aliji Izetbegoviću.

U brojnim nevezanim i doziranim pričama, koje se prepliću jedino u međusobnim optužbama, teško je povezati konce, uzroke i povode za istupanje u javnosti, ili složiti kockice šta se sve dešavalo. Priča postaje iznimno zamršena, a ono što su mediji do sada objavili predstavlja zapravo ogledni primjerak obavještajnih igara, s ciljem da se pažnja usmjeri u suprotnom pravcu. Ipak, iz svega do sada iznesenog u javnost, nedvojbeno je da su otmica Herende, ubistvo Ugljena i aktivnosti "Ševa" dijelovi i te kako povezane priče. Ono što je zastrašujuće u ovom špijunskom trileru jeste postojanje paralenih istraga (Herendu otimaju pripadnici AID-a i ispituju o djelatnostima "Ševa" i aktivnosti predhodnih šefova; Garaplija i drugovi to zvanično rade na svoju ruku, a u žalbenom postupku na sudu tvrde drugačije; Ugljen ispituje Herendu, a Ugljena opet neko prati i prisluškje.) te zamršena i još uvijek skrivena uloga naredbodavaca.

Iz pomenutog objavljenog Dosijea, a čija autentičnost do sada nije osporena, karakteristično je nekoliko detalja: netrpeljivost aktuelnog i bivšeg šefa tajne policije Ademovića i Alispahića; svrstavanje na stranu bivšeg ili aktuelenog šefa i promoicija kadrova na takvoj osnovi; pokušaj pokrivanja izvršioca krivičnog djela otmice Herende lažnim putnim nalogom u okviru službe; privatno međusobno praćenje; postojanje paraslužbe (tvrdnja Keme Ademovića u intervjuu "Danima") koja se regrutuje iz redova Aktivne islamske omladine; doziranje medija s ciljanim informacijama od strane AID-a (tabloid "As"); curenje službenih tajni; strah za život (Uglen, Mujezinović, Alispahić), te neučinkovitost formirane komisije da razriješi slučaj. Dosije upućuje na zaključak da ubistvo Ugljena povezano sa otmicom Herende, i kao čovjek koji je previše znao.

Špijunska svađa predstavlja sliku o ljudima, službi i jednostranačkoj državi. To je u neku ruku priča o nastalom haosu, izostanku pravne države i pravljenju poluprivatnih institucija koje su bile u službi uskog stranačkog vrha SDA. Razloge napadnog iznošenja prljavog veša treba tražiti i u promjenjenom odnosu političkih snaga i mogućnosti odlaska SDA vlasti. U ovim okolnostima izvršioci ostaju bez političke zaštite, kao na ledini, a i Hag se interesuje za naredbodavnu ulogu u jedinici "Ševe".

Međutim, urušavanje službe počinje ranije. Čvsta i dobro uređena struktura Državne bezbjednosti, raspada se početkom rata 1992. kada većina srpskih i hrvatskih kadrova prelazi u novoformirane nacionalne tajne službe. Preostali profesionalci, iako izražavaju lojalnost vladi u Sarajevu, bivaju postepeno zamijenjeni novopridošlim stranačkim ljudima ili bivaju s njihove strane strogo kontrolisani. Novoregrutovani kadrovi često nemaju potrebnu kvalifikaciju ili su na provjeri loše prošli (primjer Garaplije). U uslovima destrukcije države, tajna policija postaje stranački servis za kontrolu i očuvanje vlasti što se održava na njenu organizaciju, kadrovsku politiku i operativno djelovanje.

Poslije Dejtona, u januaru 1996 godine, državno Predsjedništvo uspjeva "progurati" Zakon o Agenciji za istraživanje i dokumentaciju, koja bi trebala preuzeti rad dotadašnjeg SDB-a (Službe državne bezbjednosti), a za prvog direktora se imenuje Bakir Alispahić, dotadašnji ministar MUP-a. Ali, poslije otkrića tajnog kampa na planini Pogorelica, koji je po ocjeni SFOR-a služio za terorističku obuku, na eksplicitni zahtjev američke administracije direktor AID-a biva uklonjen. U međuvremenu je izvršena još jedna izmjena zakona (AID je lišen policijskih ovlaštenja), a pripremljen je i zakon o objedinjavanju tajnih službi na nivou Federacije, o čemu se pregovara barem tri posljednje godine. AID počinje djelovati u vakuumu. Iako je njegov formalni osnivač i kontrolor Federalni parlament, stvarni uticaj i kontrolu još uvijek ima vrh SDA stranke i njen predsjednik Izetbegović.

Istovremeno, Bosna i Hercegovina je jedna velika Cazablanka u kojoj agenti i špijuni djeluju gotovo legalno. Hrvatski obavještajni servisi legalno djeluju u Hercegovini, a tokom rata šef srbijanske Državne bezbjednosti Jovica Stanišić, bio je praktično šef obavještajne zajednice Republike Srpske. Svi nacionalni sastavi SFOR-a u BiH imaju, naravno, i obavještajni sektor, a najveći je američki kontigent nivoa brigade sa sjedištem u Tuzli. Koliko su ove službe usmjerene prema AID-u i kako im AID parira nije poznato. Ali, nije isključeno da su pojedini agenti AID-a radili ili sarađivali sa zapadnim ili za službe iz istočnih zemalja. Pričalo se da je Ugljen bio blizak Amerikancima.

Ovdje se pak tvrdi da je uspjeh AID-a otkrivanje i dokumentovanje ratnih zločina i saradnja za Tribunalom u Hagu, te da su zahvaljajući ovoj službi najkrupniji ratni zločini potpuno dokumentirani, što je olakšalo nezavisne istrage Haških sitražitelja. Zbog toga je, tvrdi se u Sarajevu, AID bio na meti konkuretnih službi koje su ga pokušavale kompromitovati. Dio obavještajnih igara je, navodno, i osporavanje legitimiteta ove službe. Nije isključeno da je i pokušaj kompromitacije nekih kadrova za špijunsku aktivnost u korist JNA takođe dio obevještajnih igara.

No, AID je sam sebi najviše naškodio unutrašnjim svađama, a vladajuća SDA instaliranjem paralelnih sistema unutar službe, političkim usmjeravanjem službe i negativnom selekcijom kadrova. Otmica Herende označena je kao najveća bruka AID-a i znak neke vrste unutrašnjeg rata. Ubistvo Ugljena, predstavlja fazu eskalacije, a nesposobnost da se ubistvo rasvjetli znak raspada ovog sistema. Međusobne svađe izraz su dugogodišnjih nesređenih prilika i lošeg rukovođenja službom. Špijuni su ogoljeni i traže zaštitu države/stranke. Priča o bošnjačkoj tajnoj sliužbi pokazuje da nema sređene i efikasne tajne policije bez sređene države. Veliko je pitanje kada će Parlament u nacionalno podjeljenoj BiH uspjeti da formira i djelotvorno kontroliše tajnu policiju. Da li su Hrvati (HDZ) uopšte zaiteresovani za jaku i profesionalnu federalnu tajnu službu? Odgovor na ovo pitanje zavisi od toga kada će i da li će uopće ove političke garniture biti za jaku Federaciju.

Emir HABUL (AIM, Sarajevo)