Oružano-diplomatski pojas

Anatomija jedne krize

Dok DOS pokazuje maksimalnu racionalnost i odgovornost povodom krize u Preševskoj dolini, stranke bivšeg režima nude svoju dosadašnju politiku koja je i dovela do naoružanih albanskih ekstremističkih grupa i, u finišu, do Kosova pod međunarodnim protektoratom, kao jedinu moguću alternativu

AIM, Beograd, 18. 12. 2000.

Pojas dugačak otprilike dvadeset pet, a pet kilometara širok, pozornica je na kojoj nastupa ilegalna Oslobodilačka vojska Preševa, Bujanovca i Medveđe (UČPBM). Svojom aktivnošću - postavljanjem nagaznih mina po cestama, napadima na policiju, ubojstvima i otmicama civila - njeni su pripadnici otvorili jednu od trenutno najvećih kriza u Evropi. Riječ je naime o "kopnenoj zoni bezbjednosti" na teritoriji općina Preševa, Bujanovca i Medveđe u kojim živi 60 000 Albanaca. U taj pojas dubine pet kilometra, uostalom kao i duž cijele administrativne granice Srbije sa Kosovom, prema odredbama Kumanovskog sporazuma Vojska Jugoslavije (VJ) nema pravo pristupa, a policija samo bez teškog oružija i u strogo ograničenom broju.

Iako UČPBM djeluje već godinu, njen posljednji napad od 22. novembra kada su ubijena četiri policajca, a trinaestorica ranjena, te zauzimanje položaja na kosovskim obodima tampon zone, prijetio je da bude ona kap koja će preliti čašu. Konkretno: da VJ i MUP Srbije uđu sa svom potrebnom tehnikom u "zabranjeni pojas" i tako se ponovo sukobe sa NATO koji je nepopustljiv kada su u pitanju odredbe Vojno-tehničkog sporazuma iz Kumanova. Racionalnost i strpljenje službenog Beograda spriječili su takav razvoj događaja. No, UČPBM i dalje drži svoje položaje u brdima i na njima minobacače. Ivica tampon zone prema Srbiji zauzvrat, pretvorena je u poligon VJ i MUP Srbije po kome sve vrvi od ljudstva i tehnike.Blizina magistalne željezničke pruge i autoputa Beograd - Solun, dodatno opterećuju cijelu situaciju: s vremena na vrijeme kod Bujanovaca građani blokiraju cestu, zahtjevajući kako saopćava Organizacioni odbor protesta da se "pusti vojska i policija da odrade svoj posao". Na drugoj strani, UČPBM ne krije da joj jedan od ciljeva upravo prekidanje tih magistralnih pravaca.

Ukoliko se izuzmu manje provokacije albanskih ekstremista, u kriznom područiju vlada pat pozicije. Da bi se shvatilo kako je do svega došlo i kakvi su putevi razrješenja, od ključnog značaja su planovi i položaji protagonista - UČPBM i albanskih političara, međunarodne zajednice, te jugoslavenskih aktualnih, ali i bivših vlasti.

Najednostavnija je, površno gledajući, pozicija albanskih ekstremista. Cilj im je pripajanje općina Bujanovca, Preševa i Medveđe samoproklamiranom nezavisnom Kosovu, a metoda ista ona koju je svojedobno uspješno primjenio UČK iz koga je i nastao UČ PBM. Stalni napadi na policiju dakle, kako bi se se isprovocirao oružani odgovor i represalije, te korištenje eventualnih civlnih žrtava kao povod za uvlačenje NATO-a u rat kao saveznika. U tome se ne biraju sredstava pa je na meti ekstremista i srpsko i albansko stanovništvo koje je uveliko napustilo rizičnu zona da se ne bi našlo u unakesnoj vatri. Međutim, ne bi se moglo reći da UČPBM uživa širu podršku na Kosovu izuzev one emotivne i besplatne. Djelovanje njenih pripadnika, smatra za zapravo samo za jedanu od poluga u tamošnjim političkim borbama. Uprkos zapaljivoj retorici svih učesnika naime, tamošnji lokalni izbori su pokazali da je građanstvo svoje povjerenje dalo umjerenoj struji Ibrahima Rugove. Ekstremisti - koje personificira bivši komandant UČK HašimTači - da bi očuvali položaje i privilegije osvojene u posljednjih godinu i po, naprosto moraju održati visok stupanj krize i ratne napetosti u regionu. To, svakako ne mogu biti samo politička i mafijaška ubojstva na samom Kosovu, već i oružane operacije "velikog stila". Kako Makedonija za takvo što nije pogodna (međunarodna vojna prisutnost, te učešće albanskih partija u vlasti), kao jedino moguće mjesto prosto su se nametnule općine Bujanovac, Preševo i Medveđa. No, ni tu nije kraj priče: oružane aktivnosti u Preševskoj dolini koriste se i intrigiranjem između samih ekstremističkih vođa - taman se jedan pokaže kao kooperativan i preuzme izvjesne obaveze pred Kforom, a drugi to istog dana sabotira kakvim zlodjelom. .

Međunarodna zajednica, oličena u Unmiku i Kforu, zatočenik je kako same situacije na Kosovu, tako i svoje politike prema Srbiji. Dosljedno sprovođenje Rezolicije 1244 Savjeta bezbjednosti Ujedinjenih nacija, podrazumjevalo bi ne samo razoružavanje bivše UČK, već i primjenu rigoroznih bezbjednosnih mjera prema njenim vođama i pripadnicima. Nedostatak političke volje i odlučnosti da se one primjene, pravda se strahom od napada ekstremista na članove međunarodnih misija na Kosovu i razbuktavanjem terorizma.Također, ocjenjuje se i da bi dopuštanje VJ i MUP Srbije da same likvidiraju UČ PBM u kopnenoj zoni bezbjednosti, također ojačalo ekstremističke pozicije u kosovskom političkom životu i još više destabiliziralo mirovni proces. Pored toga tu je i inercija: naviknuta na dosadašnje postupke službenog Beograda i opterećena opravdavanjem prošlogodišnje intervencije, relevantna međunarodna zajednica se teško snalazi u novonastaloj situaciji. Uostalom, kao i na samom Kosovu od početka; treba li reći da je upravo američka podrška omogućila Tačiju da postane jedan od nacionalnih lidera.

Nove jugoslavenske vlasti i privremena srpska vlada, što će reći Demokratska opozicija Srbije (DOS), nakon početnog lutanja u suštini su dobro reagirale na krizu u Preševskoj dolini. Umjesto busanja u prsa patriotska i vojno-policijske ofanzive, prednost je data onoj diplomatskoj. Pored toga, odlasci predsjednika SR Jugoslavije Vojislava Koštunice i drugih saveznih i republičkih funkcionara u krizni region, dodatno su djelovali na smirivanje situacije. Međutim - da li i neočekivano? - upravo su ti racinalni i odgovorni postupci označili start političko-propagandnog "džihada" bivših vladajućih stranka u Srbiji - Socijalističke partije Srbije (SPS), Srpske radikalne stranke (SRS) i Jugoslavenske levice. U parlamentu i u javnim istupanjima one sada govore o okupaciji dijela teritorije SR Jugoslavije, izdaji i tako redom. Također, aktivni su i u organizaciji blokade autoputa kod Bujanovca. Svoju dosadašnju politiku koja je i dovela do nastanaka ekstemističkih albanskih oružanih grupa, te od Kosova u finišu načinila međunarodni protektorat nude kao jedinu moguću alternativu, sve manipulirajući sa opravdanim strahovima i frustracijama građana. Dijelom kao odgovor na te optužbe u predizbornoj kampanji, a dijelom i da se pred domaćom i međunarodnom javnošću demonstrira odlučnost u obrani državog suvereniteta i ustavno-pravnog poretka, vlade SR Jugoslavije i Srbije održale su u Bujanovcu zajedničku sjednicu na kojoj je prisustvovao i Koštunica. Formiran je i koordinaciono tijelo za Bujanovac, Preševo i Medveđu na čijem su čelu potpredsjednik srpske vlade Nebojša Čović i, kao njegov zamjenik, savezni ministar za nacionalne manjine Rasim Ljajić. Zadatak ovog tijela je, prema riječima saveznog premijera Zorana Žižića, "koordinisanje državnih i političkih mera i aktivnosti na rešavanju krize".

Ipak, ma kakve da su te mjere i aktivnosti, jedini način rješenja ovog, kao i drugih sličnih problema, jeste prerastanje Srbije u normalnu evropsku državu.

Filip Švarm (AIM)