Masovna privatizacija u BiH

Građani dionicama ne vjeruju

AIM, Sarajevo, 16. 12. 2000. - Milioni maraka, do sada potrošeni za kampanje (uglavnom iz fondova USAID-a) informisanja građana BiH o privatizaciji i načinima učešća, bačeni su, izgleda, u vjetar. Ista sudbina mogla bi zadesiti i većinu privatizacijskih certifikata i vaučera podijeljenih građanima, jer kako sada stoje stvari, najveći dio ovih potraživanja mogao bi ostati neiskorišten, pa bi time i čitav koncept masovne privatizacije došao u pitanje.

U Federaciji BiH, građanima je po različitim osnovama, od neisplaćenih vojničkih plata, penzija, stare devizne štednje te opšteg potraživanja, podijeljeno privatizacijskih certifikata u nominalnom iznosu od 15,6 milijardi maraka. Približno toliko iznosi i knjigovodstvena vrijednost državnog kapitala. Ako se za apstinenciju većine građana u toku male privatizacije (u Federaciji BiH prodavana su preduzeća čija je vrijednost ispod pola miliona maraka, a u Republici Srpskoj ispod 300 hiljada maraka,, i koja imaju manje od 50 zaposlenih) može pronaći razumno objašnjenje zbog obavezne uplate 35 odsto cijene u kešu, nedostatak gotovine u praznim džepovima nema nikakve veze sa učešćem u masovnoj privatizaciji. Isti razlog, besparica, obične smrtnike isključuje sa liste potencijalnih kupaca 277 preduzeća koja će biti prodana putem tendera, što znači da će se tražiti gotov novac. U ovoj grupi nalazi se i 86 strateških preduzeća, po izboru međunarodnih eksperata, i među kojima su i PTT i Elektroprivreda, i za koje će se kupci prvenstveno tražiti u inostranstvu. Stareteškim investitorima će na ovaj način biti ponuđeno 67 odsto ukupnog kapitala svake firme sa liste "probranih".

Domaćim, vlasnicima privatizacijskih certifikata, za utjehu ostaje mogućnost kupovine preostalih 33 odsto kapitala u ovim preduzećima kroz javni upis dionica. Izuzetak čine pomenute telekomunikacije i elektroprivreda, za sada i najprofitabilnija preduzeća u FBiH, gdje će kroz javni upis dionica biti ponuđeno samo 15 odsto državnog kapitala. Ukupna vrijednost državnog kapitala koji će biti ponuđen na prodaju putem tendera, dakle za gotovinu, iznosi 7,1 milijardu maraka. U rukama države, do daljnjeg će ostati 3,7 milijardi maraka kapitala u preduzećima koja neće biti privatizovana.

U drugom, bh. entitetu, Republici Srpskoj, kao "platežno sredstvo" u procesu privatizacije podijeljeni su vaučeri, čija vrijednost nije izražena u novcu. Suštinska razlika između privatizacijskih certifikata u FBiH i vaučera u RS jeste što se vaučeri u RS ne mogu koristiti za otkup stanova, dok je u FBiH to moguće učiniti sa certifikatima. Uglavnom, građanima su ostavljene dvije mogućnosti da postanu suvlasnici državnih preduzeća, bilo da svoje certifikate ili vaučere ulože u privatizacijske investicione fondove (PIF), ili da ih iskoriste direktno za kupovinu dionica određenog preduzeća u skladu sa vlastitom procjenom. Naravno, za sve ove kupovine dionica može se koristiti i "pravi" novac, pod istim uslovima.

Sva očekivanja o masovnom učešću građana u privatizaciji državnog kapitala u BiH polazila su od pretpostavke da će oni svoje certifikate i vaučere iskoristiti. Jer, ni za šta drugo se ne mogu upotrijebiti, a po okončanju privatizacije jednostavno će biti poništeni. U velikoj privatizaciji, koja je počela krajem oktobra, u FBiH je na prodaju ponuđeno oko polovine svih državnih preduzeća u FBiH, njih 547, u kojima je vrijednost državnog kapitala nešto više od tri milijarde maraka. Ipak, lako je moguće da se ove pretpostavke pokažu pogrešnima. Najbolja ilustracija je dosadašnje ulaganje certifikata i vaučera u privatizacijske investicione fondove. Uprkos svim uvjeravanjima da je investiranje putem ovih fondova najsigurnije, jer fondovi prikupljene certifikate plasiraju za kupovinu dionica različitih preduzeća, pa se time i smanjuje rizik koji je znatno veći kada se svi certifikati ili vaučeri ulože u samo jedno preduzeće, dosadašnji odziv građana, posebno u FBiH, prilično je "mršav".

U FBiH do sada su samo dva fonda od osnovanih jedanaest ispunila zakonski uslov o prikupljanju minimalno 200 miliona maraka, pri čemu je jedan prikupio do sada nešto više od 600 miliona maraka, a drugi malo više od zakonskog minimuma. Kako sada stvari stoje, PIF-ovi bi do

1. januara, kada ističe rok do kada mogu prikupljati certifikate, u najboljem slučaju mogli skupiti oko dvije milijarde maraka, naravno, u certifikatima. Za otkup stanova i plaćanja u maloj privatizaciji do sada je utrošeno oko 1,2 milijarde maraka u certifikatima, što znači da bi do kraja privatizacije na ovaj način moglo biti iskorišteno oko dvije milijarde maraka u certifikatima. Jednostavna računica pokazuje da i dalje kod građana FBiH ostaje privatizacijskih certifikata u nominalnom iznosu većem od 11 milijardi maraka, dok je početna vrijednost državnog kapitala koji se može kupiti certifikatima, nešto više od šest milijardi maraka. Koliko će tačna računica iznositi, vidjet će se 26. februara 2001. godine, kada ističe rok za upis dionica u ponuđenih 547 preduzeća. Poslije toga, slijedi ponuda ostatka državnog kapitala u preostalim preduzećima planiranim za privatizaciju, među kojima je i udio, u javnosti najinteresantnijim preduzećima, PTT i Elektroprivredi.

Preduzeća, za koja je ponuđena znatno viša ili niža cijena od početne definitivno će biti privatizovana u drugom krugu privatizacije, kada neće važiti ograničenja o minimalnoj i maksimalnoj cijeni, nego će ponuđeni iznos biti konačna cijena, čak i da se radi o sumi koja predstavlja jedan odsto od početne cijene ili o sto puta većem iznosu. Tada će praktično biti moguće da postanete vlasnik preduzeća vrijednog, barem na papiru, milion maraka, samo sa jednom uplaćenom dionicom vrijednom, recimo, 100 maraka i to u certifikatima. Naravno, ako ste jedino vi upisali dionice tog preduzeća.

Brojne afere zbog različitih malverzacija i zloupotreba, koje su pratile početak male privatizacije, izgleda su većini građana "ogadile" privatizaciju, pa su je jednostavno poistovijetili sa pljačkom, odnosno još jednom prevarom. Slijedeći tu logiku, obični, tzv. mali ljudi su izvukli pogrešan zaključak da oni tu nemaju šta da traže a da su njihovi certifikati i onako bezvrijedni.

Koliko god paradoksalno zvučalo, da li će se čitav proces privatizacije zaista pretvoriti u veliku pljačku i prevaru, u mnogome će zavisiti od masovnosti u korištenju privatizacijskih certifikata. Iako je neosporno da je najvrijedniji dio državnog kapitala "rezervisan" za kupce sa "pravim" novcem, preostali dio, čija je knjigovodstvena vrijednost nešto veća od šest milijardi maraka, i koji je moguće kupovati certifikatima, biće definitivno obezvrijeđen tek ukoliko većina građana dopusti da njihovi certifikati jednostavno ostanu neiskorišteni. Na taj način otvoriće širom vrata raznim mešetarima da i ono što vrijedi dobiju za uistinu simbolične iznose privatizacijskih certifikata.

Popravnog ispita za neiskorištenu mogućnost učešća u privatizaciji nakon njenog okončanja neće biti. Također, jasno je da je nominalna vrijednost certifikata duplo veća od knjigovodstvene vrijednosti državnog kapitala koji će se moći njima kupiti, ali građani nemaju puno da izgube. Ostavljanje certifikata neiskorištenim, ništa se ne dobija dok njihovim pretvaranjem u dionice, bilo kog preduzeća, postoji barem šansa da se "na kraju balade" dobije više od sadašnje prakse. Da se, naime, certifikati prodaju u bescijenje - uvredljive tri marke u kešu za certifikat koji nominalno vrijedi 100 maraka.

Dražen SIMIĆ (AIM - Sarajevo)