Hrvatska zaoštrava odnose s Haagom
Aim, Zagreb, 13.12.2000.
Vijest koja je početkom kolovoza umalo dovela do raspada koalicijske Vlade Ivice Račana - da Međunarodni sud za ratne zločine u Den Haagu (ICTY) podiže optužnicu protiv načelnika Glavnog stožera Hrvatske vojske Petra Stipetića - službeno je, doduše u puno blažem obliku, potvrđena početkom prosinca. Stipetić je pozvan na razgovor, dakle kao svjedok, i taj bi se razgovor trebao održati u Zagrebu, a haške istražitelje zanima što im sve Stipetić može reći o događajima nakon akcije Oluja, iz kolovoza 1995. kada je Hrvatska vojska oslobodila područje Knina, najznačajnije uporište pobunjenih hrvatskih Srba.
Hrvatska Vlada očito je, puno prije nego što je to službeno objavljeno, znala da se Haaški sud zanima i za Stipetića. Čini se da je to ipak bilo već u kolovozu, kad je glavna tužiteljica ICTY-ija Carla Del Ponte posjetila Zagreb i razgovarala s premijerom Račanom i hrvatskim predsjednikom Stipom Mesićem. Iako se Del Pontino zanimanje za Stipetića tada brižno tajilo, informacija o tome je ipak procurila, pa je Dražen Budiša, najjači Račanov saveznik u koalicionoj vladi šest stranaka, kad je saznao za tu vijest, ozbiljno uzdrmao svoje savezništvo s premijerom. Budiša je naime mnogo tvrđi u pristupu suradnji s Haagom i njegova stranka, HSLS, o tome nema bitno drugačije stavove od tvrdokornog HDZ-a.
Pažljivim promatračima nimalo idiličnih odnosa hrvatskih vlasti s ICTY-ijem, koji su u vrijeme vladavine HDZ-a bili toliko zategnuti da je Hrvatskoj, u jednom trenutku, zbog bojkotiranja suradnje, bilo ozbiljno zaprijećeno i sankcijama UN-a, zacijelo nisu promakli sve oštriji hrvatski tonovi upućeni Haagu. U tome je naročito prednjačio dr. Goran Granić, zamjenik premijera Račana i predsjednik Savjeta za suradnju s Haaškim sudom. U vrlo oštrom istupu krajem studenog, Granić je izgovorio mnoge ocjene koje se - kad je suradnja s Haagom u pitanju - nisu čule još iz Tuđmanova vremena. U jednom novinskom intervju, doslovce je rekao: Ne pristajemo na sve zahtjeve Haaga ni po cijenu sankcija UN-a!
Već tada je bilo posve jasno da je haaška mreža bačena na krupne hrvatske ribe i da će se Račanova vlada naći u velikim nevoljama. Nova je vlast itekako svjesna da njena budućnost umnogome ovisi od poteza Haaga - izađe li tužiteljstvo ICTY-ija s optužnicama protiv hrvatskih generala, vlast će se naći u bezizlaznom položaju. Pokušaj izručenja Mirka Norca i Ante Gotovine, za koje je Haški sud, navodno, već pripremio optužnice, izazvao bi takav udar desnice koji šestočlana koalicijska vlada ne bi mogla izdržati. Tim više što ni u njenim vlastitim redovima oko suradnje s Haagom nema osobite suglasnosti.
Zato je, gotovo istodobno s objavljivanjem informacije o prispjelom zahtjevu Haaškog suda, da general Petar Stipetić svjedoči pred istražiteljima, obznanjeno i stajalište hrvatske Vlade, koje je u pisanom obliku upućeno ICTY-iju. Riječ je o 13 prilično tvrdih točaka, moglo bi se reći i uvjeta, vrlo sličnih onima iz pisma Račanova zamjenika Granića, upućenih ICTY-iju 18. studenoga, koja su u Den Haagu vrlo loše primljena. Hrvatska tako traži da Haaški tribunal istražuje konkretne zločine, a ne legitimne vojne akcije, kakve su bile Bljesak i Oluja. Traži se nadalje poštivanje "vremenskog slijeda" , tj. istraživanje prvo onih zločina koji su se najprije i dogodili. To znači da Hrvatska ne pristaje da se prvo istražuju mogući zločini počinjeni nakon Oluje 1995., a da se prethodno ne istraže i procesuiraju zločini koje je počinila JNA tokom 1991. i kasnije, za rata u Hrvatskoj.
Među tvrđim hrvatskim uvjetima je i onaj da se ICTY "rukovodi kriterijem težine počinjenog zločina, bez obzira na položaj počinitelja u formalnoj strukturi vlasti, te da napusti svoj stav da će progoniti samo odgovorne na 'vodećim položajima'". Taj stav hrvatske Vlade, kako se čini, izravni je odgovor na poziv Stipetiću - on je naime, u vrijeme akcije Oluja, u kolovozu 1995. zapovijedao postrojbama Hrvatske vojske u nekadašnjem UN-ovu Sektoru sjever, koji je obuhvaćao područje Banije i Korduna.
Kao što je poznato - a te je podatke vrlo dokumentirano objavio Hrvatski helsinški odbora za ljudska prava (HHO) - u tim je akcijama, ali i neposredno nakon okončanja vojnih operacija, ubijeno 267 srpskih civila. Na području nekadašnjeg UN-ovog Sektora jug, situacija je bila još tragičnija - ondje je, prema podacima HHO-a, stradalo 410 civila, što znači da je iza akcije Oluja ukupno ostalo 677 civilnih žrtava.
Iako na Stipetićev način vođenja vojne operacije nije bilo primjedbi - na vojničkoj pobjedi mu je čestitao i zapovjednik 21. kordunskog korpusa vojske Republike srpske krajine, pukovnik Čedomir Bulat - Haaški sud mogao bi njegovu krivnju svesti pod zapovjednu odgovornost. Naime, u članku 7. statuta ICTY-ija stoji kako činjenica da povrede međunarodnog ratnog prava koje je počinio podređeni "ne oslobađa njegova nadređenog od kaznene odgovornosti, ako je znao ili imao razloga znati da će podređeni počiniti takvo djelo ili ga je počinio, ali nije poduzeo potrebne i razumne mjere za sprečavanje takva djela ili kažnjavanje počinitelja".
Iz Haaga je, doduše neslužbeno, vrlo brzo stigla reakcija na tvrde stavove hrvatske Vlade vezano uz daljnju suradnju s tamošnjim sudom. Zamjenik glavne tužiteljice, Graham Blewit, koji je i inače vrlo eksponiran u odnosima ICTY-ija s Hrvatskom, rekao je kako tužiteljstvo "ne istražuje legalitet vojne operacije, nego zločine koji su počinjeni". Izravno polemizirajući s premijerom Račanom i njegovim stavovima vezano uz zaključke hrvatske Vlade, Blewit je njegove ocjene okarakterizirao "u neskladu s ranije izraženom spremnosti hrvatskih vlasti da surađuju u tom pogledu". Nije krio razočaranje što se komunikacija hrvatske Vlade s ICTY-ijem počela odvijati javno, putem medija.
No, upravo su mediji objavili, pozivajući se na dobro obaviještene izvore, ono što je Blewit tek natuknuo, spominjući kako su optužnice za zločine počinjene u vrijeme Oluje "gotovo potpuno dovršene". Tako najtiražniji hrvatski dnevnik, Večernji list, spekulira s imenima čak šestorice generala (Mirko Norac, Ante Gotovina, Ivan Korade, Damir Krstičević, Rahim Ademi i Mladen Markač), te imenom bivšeg ministra unutarnjih poslova Ivana Jarnjaka. Večernji list tvrdi kako nije do kraja poznata ni pozadina poziva generalu Stipetiću, tj. može li se on od sadašnjeg svjedoka prometnuti u haškog optuženika.
Hrvatska Vlada sada se našla u posve nezavidnom položaju i zapravo plaća još jedan ceh koji joj je u nasljeđe ostavila bivša Tuđmanova vlast. Da su ratni zločini nakon Oluje procesuirani, a krivci kažnjeni, sada svega ovoga ne bi bilo. Račanu i njegovoj Vladi bit će vrlo teško objavi li ICTY optužnice protiv hrvatskih generala. Bez obzira što tada uradila, naći će se u bezizlaznom položaju - odbije li izručiti tražene generale, svoju poziciju prema međunarodnoj zajednici gotovo će posve izjednačiti s onom iz vremena HDZ-a, a to praktično znači ponovno izoliranje Hrvatske. Pristane li pak poslati generale u Haag, desnica će to tumačiti kao akt nacionalne izdaje i vrlo će vjerojatno u tome naići na podršku velikog dijela radikalizirane javnosti, godinama uvjeravane kako Hrvati, u oslobodilačkom ratu, nisu mogli počiniti ratni zločin.
Izjava Grahama Blewita kako ICTY ove godine više neće podići ni jednu optužnicu, zato je samo slaba utjeha za Račana i njegovu Vladu. Ona znači tek mali, kratki predah. Do kraja godine, naime, ostala su tri nepuna tjedna, pa će početak 2001. za Račana i njegove ministre predstavljati pravu noćnu moru.
Drago Hedl