Štrajk državnih službenika

Aim, Zagreb, 12.12.2000.

Slavko je Linić prije nekoliko mjeseci najavio niz podzakonskih mjera kojima će "napraviti propuh u javnim službama". Vladin potpredsjednik u dosadašnjem mandatu nije dočekao aktiviranje mehanizma koji bi de facto i de jure od državnih službenika napravio još poslušnija uporišta hrvatske birokracije, a siva masa kojoj je namijenjena kolektivna lobotomija ustala je koncem prošlog tjedna na noge, i najvećim štrajkom u ovoj godini najavila propuh od kojega bi sinusi mogli nastradati ipak nekome drugom. S hrvatskom Vladom u politički je sukob stupilo 40 do 45 posto od ukupnih 250 tisuća činovnika, a sve zbog povećanja osnovice plaće do 8,5 posto, božićnice u iznosu 1000 kuna, i dara za djecu od 400 kuna... To bi u novome državnom proračunu zahtijevalo dodatnih milijardu i 200 milijuna, koje premijer Ivica Račan ne može očekivati od Djeda Mraza ni u najljepšem snu.

A vrlo je ozbiljan prizor kada više od 100 tisuća raznorodnih namještenika u javnim i državnim službama obustavi svoj rad. Dio učitelja u osnovnim školama, i većina nastavnika u srednjim, te profesora na fakultetima, taj dan nisu izašli pred studente. Liječnici su po ambulantama i bolnicama primali samo hitne slučajeve, i obavljali samo neodgodive operacije. Kustosi su zatvorili vrata svojih muzeja, a bezbroj onih gotovo neprimjetnih šalterskih službenika u državnoj službi jednostavno su uzeli cjelodnevnu pauzu. Profesionalni vojnici nemaju zakonsko pravo na štrajk, pa su prema pisanju novina, npr. "usporeno popravljali i čistili oružje"! Prometnici su rigorozno kažnjavali prijestupnike, čak i pješake na zebrama, a carinici su pola dana provodili pravu strahovladu na graničnim prijelazima. I tome slično, jer se ovako tragikomični primjeri mogu nizati unedogled.

Međutim, hrvatska Vlada nije se smela, te ministri nisu popustili ni za makac. Istina je, premijer je najavio poravnanje plaća u javnim službama, sa onima u javnim poduzećima, za posljednja tri mjeseca ove godine, no to je ionako bilo za očekivati. Radi se o nekih drugih 8,5 postotaka, ili kako reče koordinator sedam sindikata javnih službi i državnih namještenika Vilim Ribić, "radi se o dvije dnevnice za dva dana štrajka". Naime, drugi dan štrajka tek će se dogoditi, u petak

1. prosinca, jer prvi nije upalio... U drugome navratu, kako sada stvari stoje, jedan bi se dan mogao produžiti unedogled, budući da sindikalni vođe najavljuju štrajk do ispunjenja zahtjeva. E, sad probajmo zamisliti sve gore opisane simptome, ali na puno duži rok. Hrvatski ministri valjda imaju čelične živce, jer se ne daju ucjenjivati, jer ih mogućnost katastrofe nije kobno uspaničila.

Zasad je teško prosuditi tko među suprostavljenim stranama raspolaže, rečeno u košarkaškom žargonu, dužom klupom. Ivica Račan može hiniti odlučnost koliko god želi, no ukoliko ne pronađe pukotinu u sindikalnim bedemima, ovi su mu štrajkači u stanju doslovno paralizirati zemlju, kudikamo lakše negoli željezničari ili poljoprivrednici. S druge strane, Vlada uistinu nema onih 1,2 milijarde kuna u nekoj zaturenoj čarapi, iako Ribić tvrdi da bi preuređenjem kolektivnog ugovora Račan mogao doći do rješenja. Zašto to onda premijer ne učini, ili bar ne uzme u obzir? Zato što je ipak riječ o neostvarivoj zamisli, ili zato što se inati? Ribić kaže da ministrima nedostaje dobre volje, da im nedostaje "socijalne i demokratske kulture", a Račanove riječi o desecima tisuća drugih građana u još težem položaju, sindikalni koordinator naziva najobičnijom i već viđenom, jeftinom demagogijom...

I dok se pregovori, kako glasi priopćenje Hine, "nastavljaju do daljnjega", zanimljivo je vidjeti kakvim se pomoćnim sredstvima služi Vlada. Prvo se Ivica Račan, baš u vrijeme održavanja probnoga jednodnevnog štrajka, susreo sa predsjednikom države Stipom Mesićem. Razmijenjene stavove Mesić nije komentirao pred novinarima, ali jest Račan, i premda je nastojao zvučati optimistično, s navodnom podrškom Pantovčaka u rukama, premijeru je svjesno ili nesvjesno pobjegla rečenica iz koje su mediji iščitali latentno nezadovoljstvo. Naime, Ivica Račan je prilično dvoznačno izjavio da "ne treba predsjednik podržavati ove štrajkače, jer netko treba podržati i one desetke tisuća nezaposlenih", i tako dalje, kao što smo već citirali Vilima Ribića. Je li Stipe Mesić možda već bio stao na stranu aktualnih štrajkača, ili je sve zamišljeno u kondicionalu, to Ivica Račan nije protumačio.

Zbog rijetko oštrog nastupa premijera uoči jednodnevnog štrajka, dogodilo se i to da su pojedini službenici u Saboru i Vladi, koji su načelno podržavali štrajkače, tokom radnog vremena uzeli skidati sa revera bedževe "Ja sam u štrajku"... Predsjednica Prekršajnog suda u Zagrebu Ana Krleža Jurišić svojim je zaposlenicima u slučaju štrajka najavila mogućnost otkaza, pa su se bedževi i tamo slabo mogli vidjeti. Drugi potpredsjednik Vlade Goran Granić je štrajk nazvao iracionalnim, i obećao da će ovaj dan svejedno štrajkačima platiti, ali da slijedeći sigurno neće. "Čak je moguće da ćemo raskinuti kolektivne ugovore, i uvesti radnu obvezu", izjavio je Granić, i tako pokazao da je Vlada uistinu spremna zaoštriti stvar do kraja. Konačno, Ivica Račan je u iščekivanju generalnog štrajka najavio - smanjenje primanja, svima koji su se pobunili radi njihova povećanja!

Naposljetku, recimo da je Ivica Račan ovaj put suštinski u pravu, ali ga nemilo muči pravna forma. Bez obzira na odbojnog Slavka Linića s početka ove priče, i ne odveć socijalnu politiku Vlade, teško je podržati one koji kane blokirati život u zemlji zbog blagdanskih poklona, dok su mnogi u toj istoj zemlji doslovce kruha gladni. Ali, premijer im je dužan ispuniti zahtjeve, sve dok je kolektivnog ugovora što ga je sa javnim službenicima u travnju potpisao ministar financija Mato Crkvenac. On je tada vezao plaće javnih službi s onima u javnim poduzećima, pa je mirno mjesecima gledao kako ih potonji podižu, i potom ih početkom jeseni pokušao vratiti na iznose iz prošle godine! Crkvenac je tim čudnovatim manevrom uspio zbuniti jedino sebe sama, od čega ne bi bilo velike štete da sada zbog njegove rabote ne očajavaju sam premijer i ostalih nekoliko milijuna poreznih obveznika...

Igor Lasić