Politika i medijski rat

Aim, Zagreb, 11.12.2000.

Veliki medijski skandal koji već puni tjedan trese Hrvatsku, već je doživio obrat, a ne može se isključiti da će ih biti još. Dvojica medijskih magnata, veliki Nino Pavić i manji Vinko Grubišić, koji su osumnjičeni da su se 1997. tajno uortačili s ključnim ljudima bivše vlasti (Ivić Pašalić, Miroslav Kutle) radi podjele gotovo cijele hrvatske medijske scene (8o-ak posto) pušteni su iz pritvora već sutradan poslije provođenja.

Službeno je objašnjeno da je to učinjeno jer nije prikupljeno dovoljno dokaza za njihovo procesuiranje, ali istraga će se, najavljeno je, nastaviti. Ovo objašnjenje nikoga međutim nije zadovoljilo. Odmah se postavilo pitanje kakva je to sinhronizacija između policijskih i pravosudnih organa, ako policija u spektakularnoj akciji, čak uz upotrebu specijalaca, privede Pavića i Grubišića, a zatim tužiteljstvo ne nađe dokaza da ih se u zatvoru zadrži niti minimalnih 48 sati. Pitanje zvuči toliko umjesno da se ono čuje i iz redova vladajuće koalicije, tako da je ministar Ivanišević u intervjuu Feral Tribuneu morao naći objašnjenje koje će spasiti elementarni kredibilitet policijsko-pravosudne grane vlasti.

Nema tu nekih velikih zagonetki, kazao je, jer policijski organi već neko vrijeme rade na istrazi u vezi s ortačkim ugovorom kojim je osmišljena dominacija u medijima. Usred te istrage izašla je Republika (novopokrenuti dnevni list Paviću konkurentnog Ive Pukanića, op. MČ), s faksimilima ortačkog ugovora i šifrarnika, koji su ključni dokumenti za identifikaciju te skupine...No, prema Ivaniševiću napisi u Republici očito su previše ubrzali tok događaja tako da državno odvjetništvo u tako kratkom vremenu nije uspjelo završiti svoj posao. Budući je nezakonito držati pritvorenike duže od utvrđenog roka, odvjetništvo je odlučilo da se Pavić i Grubišić puste, a kriminilastiča obrada i dalje se nastavlja.

No, Ivanišećeva izjava samo otvara nova pitanja, jer je njome potvrđeno da je policija neko vrijeme prije objavljivanja znala za kompromitirajuće dokumente koji terete Pavića, Grubišića, Pašalića i, otprije pritvorenog, Kutlu. Štoviše, otkrilo se da je sam Ivanišević diskretno "pregovarao" s Pukanićem da ne objavi te dokumente u ovoj fazi istrage, a ta šaptava komunikacija u ovom slučaju ne izgleda naročito simpatično u svjetlu jedne i javno objavljene činjenice. Prije pokretanja Republike, redakciju nove Pukanićeve tiskovine posjetio je Ivica Račan, iako je poslije javno priznao da je već tada bio upućen u sadržaj ortačkog ugovora "zločinačke četvročlane bande" (izrazi koje koristi Republika).

Zbog toga su postali još glasniji oni koji su otpočetka negodovali što je do hapšenja dvojice velikih novinskih izdavača došlo tek nakon što su objavljeni tajni dokumenti u Republici i Nacionalu, koji su u vlasništvu trećeg medijskog veleposjednika Ive Pukanića. Slijedom toga, policija se sumnjiči da je djelovala kao produžena ruka jedne od strana u medijskom ratu, a ta je optužba onda proširena i na manje-više cijeli državni vrh, uključujući uz spomenutog Račana i Stipu Mesića, čiji se prisni odnosi s Pukanićem otprije znaju i za kojeg se tvrdi da je urgirao da Republika, čije je pojavljivanje Pavić neko vrijeme pokušao osujetiti, ipak krene.

Kasnije je, na bazi nekih produbljenijih informacija, krug osumnjičenih da su servisirali Pukanića proširen i na neke odvjetnike (Hanžeković, Kostrenčić), čije političke veze također idu prema vlasti, no ovaj put ne prema Mesići i Račanu, nego prema Draženu Budiši. Također se mogla čuti verzija koja spektakularnošću nadilazi sve ostale, a to je da je je čitavu aferu zakuhao Ivić Pašalić, koji je još uvijek moćan u dijelu tajnih službi, uz čiju je pomoć provalio tajne ugovore kako bi upropastio istragu i u sve ovo unio element kaosa i anarhičnog medijskog rata svih protiv svih.

Neke ranije afere, koje su krenule ubitačnim optužbama protiv samog Tuđmana, ali su se zatim otkrivali detalji koji kompromitiraju i same izvore takvih informacija, daju prilično utemeljenje takvim spekulacijama. No, ova priča ipak ima i svoj aktualni kontekst, u kome najviše privlači pažnju repozicioniranje ključnih ljudi u vlasti prema najvećim ovdašnjim medijima. Otpala je, naime, algebarski pojednostavljena shema da Račan stoji iza Pavićevog medijskog carstva, a Mesić iza Pukanićevog, i barem za trenutak izgledalo je da su se njih dvojica našli na istoj strani i uortačili protiv Pavića.

Kada bi iza toga stajali principijelni razlozi, nitko, doduše, ne bi imao ništa protiv, jer je evidentno da Pavićeve poslovne knjige, a pogotovo njihovi tajni dodaci, naprosto vape da budu otvorene i temeljito pročešljane. Ali, ako se objavljuju Pavićevi tajni ortakluci, isti kriterij trebalo bi primijeniti i prema Pukaniću, pogotovo jer su i njih dvojica bili neka vrsta ortaka u drugoj polovici devedesetih. Tek kada su ti aranžmani propali započeo je pravi medijski rat za podjelu nekadašnjeg informativnog veleposjeda kojeg su dijelili isti bankarsko-mafijaško-medijski krugovi, koji su se sada vjerojatno samo podijelili na dva sukobljena klana.

Ali, očito je da sadašnja hrvatska vlast nije spremna zaviriti u baš svaki sumnjivi kutak ovdašnje medijske scene, a osnovano se sumnja da je to zato jer bi se tamo mogli pronaći i njeni otisci prstiju. Prvenstveno se to odnosi na Ivicu Račana čije su veze s Pavićem išle dotle da su većoj grupi novinara iz njegovih izdanja dodijeljene svojevrsne diplome za demokraciju, tj. plakete Ede Murtića kojima se zahvaljivalo onima koji su osobito zaslužni za pad tuđmanizma i smjenu vlasti u Hrvatskoj. Mesić nije pravio takve gafove, ali je i on pokazivao sklonost više prema jednim nego prema drugim medijima, mada pretežno po sistemu da se veže s onima koji nisu bili obuhvaćeni medijskom galaksijom koju je oko sebe stvarao Račan.

Tako je zapravo otpočetka bilo jasno da sadašnja hrvatska vlast nije bila spremna razmontirati velike monopolne medijske koncerne iz Tuđmanovog vremena, nego ih naprotiv cijele naslijediti i po mogućnosti dogovorno podijeliti. Problem je iskrsao kada se pokazalo da takav dogovor nije moguće postići, nego je oko toga izbila svađa. Što je najgore, umjesto da tu svađu sami vode, političari su, po starom običaju, u nju gurnuli novinare. Sada neki od njih, koji su svakako znali za kakve gazde rade, ali tek ovih dana otkrivaju sve pojedinosti o kakvom se polusvijeta zapravo radi, ližu duboke moralne rane.

Ali, kritična masa revolta još nije stvorena. S jedne strane, predugo traje prešutni dogovor između novinara i poslodavaca, po kojem prvi neće previše pitati kakvi su im gazde, a drugi neće previše čeprkati po novinarskim tekstovima i djeliti obavezna uputstva. S druge strane, ovoj situaciji otvoreno ide na ruku nerješen odnos vlast-mediji, jer nevoljkost vlasti da se odrekne monopola u medijima otvoreno ide na ruku njihovom neobuzdanom bujanju i osiljavanju.

Marinko Čulić