Novine u ratu do istrebljenja

Aim, Zagreb, 10.12.2000.

One večeri kad su kolporteri na centralni zagrebački trg iznijeli tek otisnute primjerke "Republike", novog hrvatskog dnevnog lista, bio je dat signal za svečani i ratni početak neviđenog novinskog okršaja između jednog velikog medijskog koncerna (Pavićeva "Europapress holdinga") i jednog izdavača koji tek kani izgraditi vlastiti medijski imperij (Ive Pukanića); bio je to, na kraju krajeva, signal za početak "igara na smeću" dvojice tipova čija su poslovna carstva izgrađena na prilično sumnjivim temeljima i čija su bogatstva skrojena u političkom podzemlju ove male i nesretne zemlje.

Ukratko: Ivo je Pukanić u prvom broju svog dnevnika "Republika" objavio ugovore koji kažu da su se Ninoslav Pavić, Miroslav Kutle, Vinko Grubišić i "osoba poznata svim potpisnicima" u rujnu 1997. godine uortačili kako bi apsolutno zagospodarili hrvatskom medijskom scenom; ortački ugovor pritom nije potpisan pravim imenima njegovih potpisnika, nego su korišteni pseudonimi, pa je kodno ime Nina Pavića Zdravko Tonković, Miroslav Kutle se za potrebe tajnog ugovora poslužio imenom Tonči Horvatić, Vinko Grubišić je prekršten u Franju Zdravkovića, dok je "osoba poznata svim potpisnicima" dobila ime Hrvoje Franjić; u pogledu stvarnog identiteta Hrvoja Franjića "Republika" nije imala osobitih dilema: riječ je o famoznom petom ortaku iz afere Dubrovačka banka i dugogodišnjem Tuđmanovu unutrašnjopolitičkom savjetniku Iviću Pašaliću. Pukanićev uredničko-novinarski zdrug četvoricu je potpisnika ugovora o formiranju tajnoga medijskog kartela "Grupo" - kojemu je priložen i šifrarnik s kodnim nazivljem - smjesta proglasio "zločinačkom organizacijom", a mjestimično ih je krstio i "četveročlanom bandom". Bio je to uvod u ono što će tek uslijediti.

Desetak sati nakon izlaska prvog broja "Republike" policijski su specijalci zakucali na vrata toplih obiteljskih staništa Nina Pavića i Vinka Grubišića, te su rečenom dvojcu ruke uskoro prigodno ukrašene srebrnim narukvicama. Sprovedeni su u zagrebački istražni zatvor u Remetincu, gdje ih je dočekao treći čovjek, drug i ortak Miroslav Kutle, koji u zatvoru boravi već deset mjeseci. Ivića Pašalića policija nije pozvala niti na informativni razgovor što njemu nije smetalo da svoj iskaz objavi putem svih ovdašnjih medija: ponosno i pakosno je saopćio da nema nikakve veze s navodnim ortačkim ugovorom, a zaraćenim novinskim stranama - koje je za ovu priliku nazvao "žutim mravima" - poželio je ugodan "rat do istrebljenja". Zaraćeni medijski imperiji narednih su se dana zdušno potrudili da Pašalićevu želju provedu u djelo.

Pošto je gazda Pavić odveden u Remetinec sazvan je hitan summit svih glavnih urednika u brojnim izdanjima "Europapress holdinga", no tragična obezglavljenost mudrih glodurskih glava u startu je bila nesavladiva prepreka svakoj efikasnosti: zabilježen je tako emotivni nastup vodeće "Globusove" kolumnistice Tanje Torbarine koja je izišla s inicijativom da svi zaposlenici Ninoslavljeva novinskog carstva, s transparentima podrške utamničenome gazdi, krenu demonstrirati pred zgradu zagrebačke policijske uprave, no Tanjinu su ideju Pavićevi tronuti suradnici odbacili kao preemotivnu i prilično ridikuloznu. Uslijedio je potom nešto blaži prijedlog da svi gloduri potpišu pismo podrške "gazdi u zatvorje", no i ta je ideja neslavno završila zato što je glavni urednik "Jutarnjeg lista" Tomislav Wruss inzistirao na očuvanju profesionalnog digniteta novina na čijem je čelu i zato što nije htio prejudicirati nalaze istražnih organa. Wruss je na sebe time navukao golem prijezir mnogih svojih kolega i duboki razdor unutar moćnoga holdinga, a navodno je i sam Pavić iz zatvorskih odaja glavnom uredniku "Jutarnjeg lista" poručio da će "vidjeti svoga boga".

Spasonosno rješenje ponudili su, na koncu, eminentni "Globusovi" kolumnisti Slaven Letica i Mirjana Kasapović, koji su načisto poludjeli zbog smještanje gazde Pavića u zločinački kontekst: iz njihove je kuhinje uskoro izišlo javno obraćanje premijeru Račanu u kojemu su apelirali da se zaustavi nesmiljeni teroristički progon Ninoslava Pavića po diktatu Pukanićeve "Republike". "Hineći kako ratuju protiv 'zločinačke organizacije' i 'četveročlane bande', Pukanić i njegovi ortaci već su omogućili trijumf njegovu (Pukanićevu, op.a) negdašnjem prijatelju dr. Iviću Pašaliću", glasila je kontraoptužba "Globusovih" kolumnista, koji su u svom javnom obraćanju podsjetili i na one dane ponosa i slave kad su Pavić i Pukanić zajednički stjecali bogatstvo, odnosno - a to Letica i Kasapovićeva nisu napisali - kad su združenim snagama, s ciljem dizanja tiraže, širili mržnju prema svemu nehrvatskome promovirajući malograđanštinu i neukus u nedodirljive vrijednosti ovoga društva.

Dok je javnost iščekivala daljnju sudbinu pritvorenih Pavića i Grubišića, Pukanićevi su novinski ratnici iz dana u dan po ljutoj konkurenciji pucali iz svih raspoloživih sredstava, a u tom žestokom okršaju, po veličini korištenih kalibara, prednjačila su udarna pera "Nacionala" i "Republike" Srećko Jurdana i Ivan Starčević, a iz Pavićeva tabora odgovorio im je tek Denis Kuljiš, negdašnji Pukanićev poslovni kompanjon i čovjek koji je, ustvari, pokrenuo "Nacional". Dok su Jurdana i Starčević, pomognuti artiljerijskom vatrom Ive Pukanića i Jasne Babić, udarali po Paviću poručujući njegovim najamnicima da će ih se jednog dana sramiti vlastita djeca, Kuljiš je otkrivao kako je pravi vlasnik novopokrenutog dnevnika detronizirani gazda Dubrovačke banke Neven Barač, a Ivo je Pukanić - po Kuljišu, "mladi revolveraš koji je proglašen novinarom godine, iako bez jakog redaktora ne može napisati ni pismo majci u Zagorje" - tek izvršitelj zamisli famoznog dubrovačkog bankara.

Ima, zapravo, nekog čudnog apsurda u čitavoj ovoj priči: Srećko Jurdana je, recimo, čovjek koji je bio jedan od urednika i osnivača "Glasnika HDZ-a", to je tip što je u hrvatsko novinarstvo uveo sintagmu "osmanlije" i koji je 1994. pisao o tome kako židovski lobi ima medijski monopol u Hrvatskoj; Ivan Starčević je, recimo, persona što se bavila izdavanjem sabranih djela Ante Pavelića i što se otvoreno hvalila svojim proustaškim stavovima; Ivo Pukanić je, recimo, čovjek što je godinama njegovao intimno prijateljstvo s Miroslavom Kutlom i Ivićem Pašalićem, a danas kaže da je s Kutlom bio prijatelj sve do trenutka kad je shvatio da je ovaj kriminalac. Shvatio je to "negdje 1996. ili 1997. godine", točnije, pune četiri godine nakon što se isti taj Kutle na kriminalan način domogao "Slobodne Dalmacije". S Pavićem se, pak, definitivno razišao u proljeće 1998. kad je buknula afera u Dubrovačkoj banci: Ninoslav je tada stao na stranu svojih ortaka Pašalića i Kutle, dok je Pukanić krenuo u sveti rat za Nevena Barača prikazujući tog krajnje mutnog tipa potencijalnim blaženikom.

Pukanić je, usto, njegovao i još uvijek njeguje vrlo srdačne odnose sa zagrebačkim poduzetnikom Hrvojem Petračem, kojega ovih dana neki svjedoci pokajnici na suđenju "zločinačkoj organizaciji" Nikice Jelavića, spominju u kontekstu najprljavijih mafijaških rabota. Pukanićevo prijateljstvo s Petračem bilo je vidljivo i iz tekstova u "Nacionalu": dok je čitavi Zagreb brujao o mafijaškim vezama tog čovjeka, "Nacional" se trudio da Petračevo ime nikad ne iziđe u tom kontekstu. Kao što se trudio da Nikica Jelavić i njegovi banditi nikad ne budu prikazani notornim kriminalcima...

A onda su, poslije dvodnevnoga uzništva, Pavić i Grubišić izišli na slobodu. "Završila je prljava špijunska afera s trećerazrednim novinama", izjavio je Nino Pavić po izlasku iz pritvora, a nakon što je zagrebačko Županijsko državno odvjetništvo konstatiralo kako nema dovoljno dokaza za podizanje optužnice protiv osumnjičenog mogula. Državne su institucije same sebi tako priuštile još jednu blamažu, Nino Pavić je, zasluženo, pretrpio nemjerljivu poslovnu i moralnu štetu koja je načinjena objavljivanjem ugovora o ortakluku, a razloga za dugoročno likovanje nema ni Ivo Pukanić. Sad je, naime, svima jasno da medijskoga kauboja iz Velike Gorice u objavljivanju Pavićeva tajnog ortačkog ugovora nisu vodili nikakvi pravdoljubivi ideali, nego čista želja za uništenjem konkurencije. S kojom se njegova "Republika", by the way, po kvaliteti nikako ne može nositi.

I ovoj priči ovdje nije kraj: s obje zaraćene strane i dalje dolaze topnički plotuni, a i istraga se, navodno, nastavlja. Tko preživi, pisat će!

Ivica Đikić