Vlada u RS: Sa ili bez SDS

Alijansa za promjene nije rješenje, jer nacionalizam u BiH nije virus nacionalnih stranaka, već društva. Uostalom, zar svaka stranka iz eventualne Alijanse nije bliža "svojoj" nacionalnoj stranci, protiv koje ulazi u koaliciju, nego "najbližoj" stranci iz drugog naroda

Banjaluka, 6. decembar 2000. (AIM)

Poslije novembarskih izbora Bosna i Hercegovina liči na neveselo koliko i bezbrižno društvo tvrdoglavih birača, tvdoglavih političara i tvrdoglavih stranca, među kojima svi proizvode neuporedivo više odgovora nego pitanja. Rezultat je zaključak da je BiH mnogo lakše potrošila pet godina mira nego tri i po rata.

Naime, ni poslije pet godina od Dejtona šanse mira u Bosni ne vagaju se, kako su pogrešno vjerovali stranci, mjerom demokratizacije Beograda i Zagreba, već, jednako kao 1995, kada je Franjo Tuđman bio pri zdravlju a Slobodan Milošević pri snazi, brojem vojnika Sfora na terenu i mjerom političkih i finansijskih pritisaka stranaca. Bilo bi to valjda dovoljno za zaključak da, istina, puške koje su prije deset godina ušle u Bosnu jesu prošle kroz Tuđmanove i Miloševićeve ruke, ali je raspoloženje da se one nose bilo autentično domaće. Niko od stranih funkcionera u BiH, međutim, nije postavio to pitanje, tim prije što se radi o njihovoj omiljenoj dogmi, nego i dalje drže stvari kao da će se duboko podijeljeno društvo sastaviti kada oslabe destruktivni uticaji iz Beograda i Zagreba (prestali su) i kada ova ili ona partija budu dovedene na vlast (bar što se tiče RS, i to se dogodilo). Ali ništa od svega toga.

UNUTRAŠNJI SMISAO ALIJANSE: Cinična opaska da su Srbi, Hrvati i Bošnjaci glasali kao nacionalni patrioti, a da žele da žive kao kosmopoliti zapravo je pokazala da je koncept BiH, koji su nametnuli stranci, beznadežno potrošen, da je virus protiv koga su nakon Dejtona odlučili da se bore mutirao i da prethodni lijekovi više ne pomažu.

Naravno, riječ je o virusu nacionalizma: Tuđman i Boban su mrtvi, Milošević i Karadžić sve bliže tome, dok je Alija Izetbegović posljednjim snagama produžio život svojoj partiji. Ali danas nema više nikoga u RS ko neće rigidnu moralističku probosansku retoriku Harisa Silajdžića procijeniti kao prvoklasni šovinizam, kao što nema nikoga u Federaciji ko neće reći to isto za Mladena Ivanića, dok pruža ruku spasa SDS-u. Naravno, stranci ne samo da njih dvojicu vide kao ljude koji bi trebalo da igraju važnu ulogu u vlasti, već kao ljude koji bi to trebalo da rade zajedno.

I dok su stranci pozdravljali ideju Zlatka Lagumdžije o Alijansi za promene, koja bi na sva tri nivoa vlasti (Federacija, BiH, RS) isključila SDS, SDA i HDZ, Silajdžić je našao da je to najbolji trenutak da podsjeti na priču o uvođenju dvodomne skupštine i nacionalno mješovitog predsjedništva RS. Milorad Dodik i Ivanić, uvučeni u pregovore o Alijansi, volens-nolens, morali su po službenoj dužnosti da se obruše na Silajdžića, što je već uobičajen postupak među političarima u RS čim ovaj da izjavu dužu od tri reda.

Nije, međutim, problem Silajdžić, već politički smisao Alijanse. Na prvu loptu, ona bi trebalo da bude formirana da bi se iz vlasti isključile nacionalne stranke. Ali ostaje neodgovoreno koji su to unutrašnji potencijali heterogene Alijanse zbog kojih bi ljudi u Bosni trebalo da računaju sa boljim životom. Ako je odgovor sama činjenica da nacionalne stranke neće biti na vlasti, to nije dovoljno: većina stranaka kojima je ponuđen ulazak u Alijansu nisu nacionalno indiferentne, posebno ne prema kriterijima birača sa druge strane. Na kraju, nijedna od njih nije u pravom smislu multietnička. Znači li to, opet, da bez nacionalnih stranaka neće biti korupcije? Vidjeli smo Dodika. Vlast će biti efikasnija? Vidjeli smo i SDP u opštinama.

TREĆA SREĆA IVANIĆA: Naravno, daleko je ovo od teze da nacionalne stranke naseljavaju cvećke, koje zaslužuju šansu da se poprave. Ali one ne mogu biti efikasno srušene bez minimalnog političkog konsenzusa partija koje bi ušle u Alijansu. Taj konsenzus partija, koji je srušio Tuđmana i Miloševića, u BiH bi morao da odgovori na najmanje jedno pitanje, koje je opet bilo najmanji problem za Račanovu i Koštuničinu koaliciju. A ono glasi: u čemu bi se, dakle, sastojao ustavni okvir BiH, koja je danas nešto rasutije od federacije, a zbijenije od konfederacije, taman dovoljno da sve stranke u Alijansi (i van nje) vjeruju da će, ako malo poguraju, iz toga istjerati upravo onakvu mečku kakvu su oduvek željeli sa imaju, uprkos drugima. Samo ta činjenica svjedoči da je svaka stranka iz eventualne Alijanse bliža "svojoj" nacionalnoj stranci, protiv koje ulazi u koaliciju, nego "najbližoj" stranci iz drugog naroda.

Zato je Alijansa za promjene, mnogo više od funkcionalnog oblika političkog udruživanja, zapravo vadiona za neefikasnu politiku međunarodne zajednice. I samo zbog toga uskoro bi na red moglo da dođe apokaliptično pitanje da li četiri miliona stanovnika BiH postoji zbog nekoliko hiljada stranih službenika ili obratno. Taj međunarodni Ipak-Se-Kreće u RS trebalo bi da formira koaliciju (Alijansu) od najmanje deset stranaka, koje bi jedva sastavile većinu od 42 poslanika. Stranci definitivno znaju da takva vlada ne može da funkcioniše, jer nigdje i ne funkcioniše, i da bi ona, osim njih, obradovala jedino sve one poslaničke likove koji vjeruju da će se ove sezone podignuta ruka u parlamentu plaćati skuplje nego svih ranijih. Takvu vladu, primjera radi, mogao bi da ucijeni i onaj jedan poslanik Stranke penzionera RS, koji bi, promjene radi, mogao prosto da traži po hiljadu maraka mjesečno za pripadnike svoje kaste. Ili neće podići ruku, recimo za budžet.

Druga varijanta bila bi da što je prije moguće Mirko Šarović položi predsjedničku zakletvu, podijeli mandat Ivaniću, a ovaj sastavi vladu za koju bi glasali SDS, PDP, socijalisti i DNS i onaj jedan penzionerski osvetnik. Ukoliko stranci bar ne kažu "hajde, da vidimo i tu vašu vladu", Ivanić će, naravno, biti dovoljno inteligentan da ne dozvoli da bude vječiti mandatar koji ni treći put za sebe ne može da obezbijedi 42 glasa. Ukoliko ni to ne prođe, RS će se zaista naći u ozbiljnim problemima. Zato nema potrebe da Dodik, kome je neko rekao da ovo neće proći, zahtijeva mandat za sebe ukoliko Ivanić propadne. On će tada do daljnjeg imati svoju vladu sa svim svojim Banjcima i Kremenovićima, sa kojima je uostalom ambiciozno završio prijedlog budžeta za 2001. godinu.

MALA VLADA ZA VELIKO ISKUŠENJE: Ukoliko ta vlada prođe, makar i kao kompromisno rešenje da se zauzvrat strancima Dodik i Alijansa presele u Savjet ministara, tada će se SDS i stranci naći na velikom međusobnom testu. Prvi će morati da urade toliko toga i da toliko puta kažu "da" da je malo vjerovatno da će se to završiti bez krupnih unutrašnjih potresa, koji će najzad otkriti da je trogodišnje bivakovanje u opoziciji sakrilo da među njima ima ljudi koji su iskreno reformski raspoloženi i onih koji su politički opstanak podredili jedinom cilju da dožive trenutak kad će se Radovan na bijelom konju pojaviti iz šume.

Ukoliko pred sobom budu imali stabilnu vladu, u kojoj će dominirati Ivanić, i oni esdeesovci koji odluče da više liče na njega nego na sebe, stranci će zažaliti za svim onim muljanjima u četiri oka i dva potpisa, koje su tri godine završavali sa Dodikom. Bilo kakva vlada u kojoj bi Ivanić funkcionisao kao levodrinska legalistička varijanta Vojislava Koštunice pred RS i strance bi mogla da postavi sasvim nove standarde. Naime, ili će oni biti prinuđeni da jednog po jednog ministra ili poslanika SDS na Ivanićeve oči izbacuju kroz prozor ili će morati da poslove sa RS, od priče o Hagu do konačne ustavne formulacije BiH, završavaju kroz institucije. A oni su pokazali da ne vole ni jedno ni drugo. Radije su stvari završavali sa laktaškom verzijom Džej Ara: dogovoriš šta košta, a zakonima se bave niži službenici.

Riječju, i jedna i druga varijanta vlade predstavljaju veliko iskušenje za sve strane u RS. Zato posao s njenim formiranjem neće ići lako bez obzira na skupštinsku većinu i na na pitanju SDS podijeljenu međunarodnu zajednicu. Zato valja pitati dobro obaviještenog Dodika da li je već rekao svom ministru za pare Novaku Kondiću da polako počne da razmišlja o nacrtu budeta za 2002. godinu.

Željko Cvijanović (AIM)