Ukidanje Zavoda za platni promet u BiH

Likvidacija čeka 10.000 preduzeća

(AIM, Sarajevo, 29. 11. 2000.) - Prvi dan 2001. godine, trebalo bi da bude i dan "D" za konačno svođenje računa u privredi BiH. Zavodi za platni promet, nasljednici nekadašnje Službe društvenog knjigovodstva, od prvog januara prestaju da postoje a svi poslovi unutrašnjeg platnog prometa prelaze na domaće poslovne banke, po uzoru na zapadne tržišne ekonomije.

Ova radikalna promjena imaće i svoju cijenu, i to visoku i prilično bolnu, u vidu likvidacije više od 10.000 preduzeća samo u Federaciji BiH, koja na svojim platnim spiskovima imaju oko 200.000 zaposlenih, što je polovina svih trenutno zaposlenih u ovom entitetu BiH. Jer, po slovu zakona, preduzeća sa blokiranim računima neće ih moći prenijeti u poslovne banke, niti će banke htjeti da ih preuzmu, pa im kao jedino rješenje ostaje likvidacija.

Tako je tridesetak dana pred istek zakonskog roka za gašenje ZPP- a počela da raste temperatura u poslovnoj javnosti koja sada na sav glas vapi za prolongiranjem ukidanja ZPP-a. U tome su najglasniji predstavnici Privredne komore FBiH, koji traže hitno uvođenje multilateralne kompenzacije, te da banke privremeno deblokiraju račune firmi koje nisu na vrijeme vraćale kredite. Simptomatično je da se već dvije godine zna da zavodi za platni promet prestaju postojati 31. decembra 2000. godine, ali su izgleda svi tek "minut do dvanaest" postali svjesni kakve to posljedice povlači za sobom, odnosno živjeli u uvjerenje, tipičnom za ovaj mentalitet i ovo podneblje, "ma, hajde, neće do toga ni doći". Nestajanje ZPP je jedan od zaključaka iz "Madridske deklaracije" Vijeća za implementaciju mira u BiH, donesene krajem 1998. godine. Razlog zbog kojeg je međunarodna zajednica ovo pitanje definisala kao jedan od svojih prioriteta jeste namjera da se u BiH stvori ekonomsko okruženje kompatibilno onom u drugim tržišnim ekonomijama, u kojem za ZPP "socijalističkog dinosaurusa", jednostavno nema mjesta. Uostalom, samo postojanje ovakvog ZPP-a strani investitori često navode kao jedan od razloga za izbjegavanje BiH. Drugi, i vjerovatno važniji, razlog jeste činjenica da su predstavnici međunarodne zajednice ZPP prepoznali kao jednu od najvažnijih poluga preko koje politika i dalje ostvaruje značajan uticaj na ekonomiju.

Vjerovatno zbog očiglednosti da će nestajanje ZPP-a predstavljati pravu revoluciju, većina domaćih vlastodržaca je zacrtani rok shvatila manje-više neozbiljno, vjerujući da će kao i brojni drugi rokovi postavljeni od strane međunarodne zajednice i ovaj ostati "mrtvo slovo na papiru". Tako je praktično izgubljena cijela 1999. godina, bez ozbiljnijih priprema. Stvari su se malo ubrzale početkom ove godine kada je postalo jasno da će zaista doći do ukidanja ZPP-a, ali ne zbog naglo probuđene svijesti domaćih aktera, već zbog pojačanog pritiska predstavnika međunarodne zajednice, koji su praktično čitavu stvar preuzeli u svoje ruke.

U međuvremenu, domaću ekonomiju počeli su da guše unutrašnji dugovi. Samo na području FBiH iznos neplaćenih unutrašnjih dugova prešao je sumu od pola milijarde maraka, uključujući tu kako međusobna nenanplaćena potraživanja među preduzećima, tako i dugove prema državi za neplaćene poreze, carine i doprinose. Upravo ovaj zatvoreni krug međusobnih dugovanja sada prijeti da napravi "masakr" nad domaćom ekonomijom. Samo gašenje ZPP i prebacivanje unutrašnjeg platnog prometa na komercijalne banke u suštini je tek pitanje tehnike i ne znači samo po sebi likvidaciju hiljada preduzeća. Međutim, banke za klijente žele samo one sa čistim računima i bilo bi suludo očekivati da bankari, pogotovu privatni, preuzmu račune preduzeća čiji su dugovi često višestruko veći od njihove imovine. I po važećim zakonima ova preduzeća bila su zrela za likvidaciju, ali je aktuelna vlast "žmirila" pogotovu kada se radi o još uvijek državnim preduzećima sa hiljadama formalno zaposlenih radnika, i na taj način sebi kupovala socijalni mir. Tako je među više od deset hiljada preduzeća sa blokiranim računima manje od 10 odsto proizvodnih, iako je u njima radi više od 50 odsto radnika uopšte zaposlenih u FBiH. Ostatak "kandidata" za likvidaciju mahom sačinjavaju privatna trgovinska i uslužna preduzeća, među kojima je veliki broj "fantomskih", odnosno preduzeća za "jednokratnu upotrebu". Njihovi vlasnici osnivali su ih samo zato da bi se jednom pojavili kao uvoznici ili kupci na veliko, kurentne robe - alkohola, kafe ili nafte, na koju su redovno "zaboravljali" da plate sve dažbine državi. Roba bi, naravno, bila odmah prodana na crnom tržištu, pare završile u džepu "spretnog" biznismena, a državi i dobavljačima je umjesto novca za carinu, poreze, doprinose i za isporučenu robu, za utjehu ostajala firma koja od imovine ima samo izmišljenu adresu i stotinjak maraka na računu.

Sva upozorenja da rastući unutrašnji dug prijeti da dovede do kolapsa domaće ekonomije aktuelna vlast nije shvatala dovoljno ozbiljno. Jer, bi to pokazalo da se najveći dio novca duguje državi zbog neplaćenih poreza, carina, doprinosa na plate, što bi opet dovelo do otvaranja pitanja ko je, kome, kada i kako omogućio da ne plati ove obaveze, odnosno da se ne iskoriste sva raspoloživa zakonska sredstva za naplatu ovih potraživanja.

Naravno, guranje problema "pod tepih", nije moguće unedogled, i prije ili kasnije svođenje računa je neminovno. U BiH je taj trenutak gašenje ZPP- a i očigledno je da će ceh biti mnogo veći nego da su se neophodni rezovi napravili kada je trebalo, prije dvije ili tri godine. Sada je samo pitanje da li će se dosljedno ispoštovati rokovi za nestanak ZPP-a ili će se, ipak, omogućiti neki "predah". Formalno, odluka je u nadležnosti domaćih vlasti. Samo, pitanje je da li u vakuumu između održanih izbora i konstituisanja nove vlasti, postojeća vlada ima legitimitet za donošenje tako krupnih odluka. Tu je su predstavnici međunarodne zajednice bez čije saglasnosti ne bi bilo moguće donijeti tako radikalnu odluku kao što je prolongiranje gašenja ZPP-a. Za sada se ne izjašnjavaju ni Vlada FBiH, ni međunarodni zvaničnici.

Ukoliko bi i uslijedilo odlaganje gašenja ZPP-a za nekoliko mjeseci, cijela situacija ne bi se bitnije promijenila a prije ili kasnije i vlast i njeni podanici moraće se suočiti sa likvidacijom hiljada preduzeća bez perspektive i otpuštanjem njihovih radnika. Koliko god to bio bolan potez, on se ne može izbjeći a neminovno suočavanje sa stvarnošću pokazaće stvarno stanje domaće ekonomije koja je u pet poslijeratnih godina bila tek poligon pretprivatizacijske pljačke, razmišljanja "od danas do sutra", bez dugoročne vizije i spremnosti vlasti da se odrekne gazdovanja nad državnim preduzećima po vlastitom nahođenju i u skladu sa ličnim interesima. Sve za dobrobit svojih podanika, naravno, i vlastiti ostanak na vlasti.

Dražen SIMIĆ (AIM, Sarajevo)