Uoči konvencije Račanovih socijaldemokrata

Aim, Zagreb, 28.11.2000.

Sve je počelo jednim pismom zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića: prvi metropolitanski SDP-ovac pozvao je jednoga jutra svoju tajnicu, te joj je stao diktirati okružnicu partijskim jaranima, a rečeni je papir, zapravo, bio otvoreni poziv SDP-ovcima da se slobodno obrate njemu, Bandiću, ako im zatreba kakav stambeni prostor, zaposlenje, smještaj u medicinske ustanove što su teško dostupne običnim smrtnicima ili upisivanje djeteta na fakultet. Okružnica je potom dospjela u ruke stranačkome šefu i republičkom premijeru Ivici Račanu, a ovaj ju je dočekao kao savršen povod za spuštanje na zemlju zagrebačkog gradonačelnika, koji svakodnevno dokazuje da je bahat i više nego što su mislili najveći pesimisti.

Snalažljivi Hercegovac, naime, već mjesecima ne propušta priliku da se, bar jednom tjedno, fotografira s generalom Mirkom Norcem, čovjekom za kojim osobit interes pokazuje Haaški sud, a onda se potrudi da fotografija osvane u kakvim novinama bulevarske provenijencije; nedugo pošto se uvalio u gradonačelničku fotelju, u svom je rodnom hercegovačkom selu organizirao dernek za nekoliko desetaka persona među kojima su se, kao specijalni gosti, pojavili i viđeniji predstavnici hercegovačke ratne mafije predvođeni general-razbojnikom Stankom Bajom Soptom; nedavno je, recimo, javno izvolio govoriti o "svetom domovinskom ratu", a usporedo s tim priredio je i dirljivi prijem za jednog nacionalnog sveca, generala Ivana Koradu, tipa koji po svom selu običava jahati na traktoru s mitraljezom u ruci i koji pušta krvoločne pse na policajce što ga dođu privesti na sudsku raspravu. Ono pismo s početka teksta predstavljalo je očito tek kap što je bila na rubu da prelije čašu Račanova strpljenja. Bila na rubu, ali čašu nije prelila.

Premijer se, naime, odlučio za kompromis: od Bandića je ishodio obećanje da će se povući s pozicije prvog SDP-ovca u Zagrebu i da se na predstojećem partijskom kongresu neće kandidirati za potpredsjednika, a zauzvrat mu je ponudio podršku za ostanak na gradonačelničkoj funkciji. Bandić je pakt o nenapadanju prihvatio, jer nije imao mogućnosti da ga odbije, ali je prihvaćanje, po svemu sudeći, bilo popraćeno figom u džepu. Njemu je, naime, savršeno jasno da odlazak s čelnog položaja u zagrebačkom SDP-u, zapravo, ne znači skoro ništa, jer će on nastaviti kontrolirati glavninu stranačke infrastrukture u glavnome gradu, a osim toga mu je jasno da bi teško mogao postati partijskim potpredsjednikom sve kad bi mu Račan i dopustio kandidaturu. Jasno mu je, s druge strane, i to da funkcija gradonačelnika u ovom trenutku otvara neslućene mogućnosti bogaćenja, a te su mogućnosti još više izražene ako na čelna mjesta u svim gradskim firmama postaviš sebi odane kadrove. Bandić je upravo to i uradio: po upravnim je i nadzornim odborima prifitabilnih javnih poduzeća posijao ljude koji u životu nisu radili skoro ništa, osim što su s njim ispijali kave.

Tokom sklapanja onog pakta o nenapadanju nije samo Bandić držao figu u džepu. I njegov je sugovornik, naime, u tom trenutku u glavi izvodio računicu koja kaže da bi bahati Hercegovac mogao doživjeti fijasko na skorim izborima za zagrebačke gradske kvartove, te da bi mu to mogao biti signal da će identičan rezultat - dakle, fijasko - doživjeti i na direktnim izborima za metropolitanskog gazdu što su predviđeni za ljeto iduće godine. Čini se, međutim, da Račanova logika baš i ne drži vodu: jest, činjenica je da su ovih dana u Zagrebu zabilježene prve pojave istupanja iz trenutačno najjače partije i da je vraćanje stranačkih knjižica motivirano isključivo Bandićevim ponašanjem, no isto je tako činjenica da je premijer smetnuo s uma gradonačelnikove svakodnevne aktivnosti, koje nemaju ni jednu drugu svrhu osim ulizivanja biračkim masama. Podilaženje je najočitije u Bandićevoj nakani da legalizira nekoliko desetaka tisuća ilegalnih komunalnih priključaka, a to nema nikakve druge namjene osim priskrbljivanja otprilike dvostrukog broj glasova na direktnim gradonačelničkim izborima.

Tu negdje su smješteni i razlozi zbog kojih se Račan nije usudio ući u frontalni sukob s Bandićem: zna, naime, da otvaranje fronte prema zagrebačkom kabadahiji znači i temeljit rascjep u stranci, točnije, znači gubljenje dobrog dijela zagrebačkog biračkog tijela što ga je Bandić uspio kupiti i fascinirati. Osim toga, za Račana bi to značilo i automatski zaratiti sa Zdravkom Tomcem, čovjekom koji već godinama funkcionira kao lider SDP-ove desnice i koji nema nikakvo uporište među članstvom, ali zato ima Milana Bandića. Dobivamo tako upravo savršenu simbiozu u kojoj je profesor zadužen za idejni rad i smišljeno provociranje na ideološkom planu, dok je njegov marljivi student na sebe preuzeo terensku operacionalizaciju onoga što se rodi u glavi Zdravka Tomca, Račanova višegodišnjeg državotvornog ukrasa. Dodamo li Tomcu i Bandiću Jerka Zovaka, slavonskobrodskog SDP-ovca, dobit ćemo trio Račanovih oponenata desne provenijencije.

Premijerovih protivnika s lijeve strane gotovo da i nema (jedini je izuzetak Šibenčanin Ivan Ninić), kao što nema nikakve šanse da Ivica Račan i na predstojećoj konvenciji ponovno ne bude izabran za partijskoga šefa. Pitanje je sad samo tko će zasjesti na dvije ponuđene potpredsjedničke stolice: Račanu je, uglavnom, svejedno tko će biti potpredsjednici, s tim da bi jako želio da se u jednoj od dvije stolice ne nađe Zdravko Tomac. Svi drugi (Davorko Vidović, Mato Crkvenac, Tonino Picula, Šime Lučin, Mato Arlović, Milanka Opačić) dolaze u obzir, a tomu je tako zato što su svi ovi ljudi beskrajno lojalni svome šefu.

Bandićevo pismo zato je Račanu i došlo kao naručeno, jer je bilo idealan povod da iz utrkivanja za potpredsjedničkim stolcima, praktički, bez borbe eliminira zagrebačkog gradonačelnika, čija je popularnost među širokim narodnim masama - kojima gradi nove tramvajske pruge i legalizira njihovo kriminalno ponašanje - obrnuto srazmjerna popularnosti kod partijskoga vođe i najvećeg dijela intelektualne javnosti. Bandić, s druge strane, zna da se zajebao s pismom, ali isto tako u rukavu ima i adut koji kaže ovako: "Ako treba, ja ću reći imena dvadesetak članova Glavnog odbora SDP-a koji su od mene tražili usluge". I pametno je vjerovati da će upravo zahvaljujući tom adutu postati članom novog deveteročlanog stranačkog predsjedništva. Pa ti vidi... A i vidjet ćemo već prvog vikenda mjeseca prosinca kada će se održati SDP-ova stranačka konvencija.

Ivica Đikić